Opera bez zamjerki

Vrhunske glazbene izvedbe obilježavaju izravne operne prijenose u HD-tehnologiji iz njujorškoga Metropolitana. Dok su izvedbe tzv. standardnoga opernog repertoara odnosno djela koja se nalaze i na repertoarima naših opernih kazališta zanimljive ponajprije zbog sudjelovanja vrhunskih pjevača današnjice, zadnji u ciklusu, prijenos opere Hamlet Ambroisea Thomasa, ukazuje i na drugi, kulturološki širi aspekt toga pothvata, a to je upoznavanje publike s nepoznatim glazbenoscenskim djelima.

Prizor iz opere

Thomasova opera Hamlet praizvedena je 1868. u Pariškoj operi i do kraja 19. stoljeća izvedena tri stotine puta, što za tadašnje uvjete nije bio pretjeran broj, ali nije ni zanemariv. U Hrvatskoj nije nikada izvedena. Thomas je napoznatiji po operi Mignon, a ni nje zadnjih pola stoljeća nema na našim repertoarima. Riječ je svakako o skladatelju koji, kao ni njegova djela, nije nepoznat, ali je podalje od središta zanimanja. Što je tomu uzrok teško je dokučiti, osobito nakon Metove produkcije Hamleta. Možda još nije došao u modu kao što posljednjih desetljeća, gotovo u pravilnim razmacima, pojedini skladatelji i njihovi opusi ili djela određenih stilskih obilježja privuku pozornost, izađu na svjetlo dana i nametnu se određenim odlikama, dok se njihove slabosti nastoje popraviti ili ublažiti dramaturškim zahvatima, obradama i sl.

A kod Thomasova Hamleta zamjerki zapravo nema! Partitura obiluje prelijepom glazbom pretežno lirskih predznaka, iako je riječ o snažnoj drami koja se temelji na Shakespeareovoj tragediji što su je u operni libreto pretočili Jules Barbier i Michel Carré. Glazba je to najveće delikatnosti i tipično francuske rafiniranosti. Možda je upravo težina donošenja te suptilnosti i jasnoće izraza Hamletove drame i njegovih sujunaka razlog zaziranja od nje. Pametne produkcije poput Metove, redateljskoga dvojca Patricea Cauriera i Moshea Leisera, te profinjeno glazbeno vodstvo poput onoga Louisa Langréea na najbolji način zagovaraju takva djela koja u sebi ne sadrže efekte čije je djelovanje trenutno i površinsko. Naprotiv, njihov je odjek dug i snažan.

U prvom i drugom činu može se zapaziti diskretan utjecaj, možda čak i poticaj u oslikavanju atmosfere, Verdijeva Macbetha. Hamlet strukturom prati konvencije forme francuske velike opere, ali se svaki ulomak odlikuje svježinom i nadahnućem. Najpoznatiji su ulomci koji se ponekad mogu čuti samostalno Hamletova napitnica glumcima i Ofelijin prizor ludila. Nekoliko dana prije Metove premijere ulogu Ofelije iznenada je, umjesto oboljele Natalie Dessay, preuzela njemačka koloraturna sopranistica Marlis Petersen, koju bi to uspješno uskakanje moglo odbaciti u visoke operne orbite. Istaknula se muzikalnom virtuoznošću i glumačkom uvjerljivošću, osobito u krvavom prizoru ludila i samoubojstva. Snažnim dramskim učinkom isijavao je lik kraljice Gertrude u tumačenju atraktivne mezzosopranistice Jennifer Larmore. Ostale tumače manjih uloga predvodio je veteran bas James Morris kao izvrsno donesen kralj Klaudije. Opera ima i nekoliko ugođajem raznolikih orkestralnih ulomaka što ih je plastično predočio Metov orkestar.

A naslovni junak kojega protagonist opernoj produkciji daje ili oduzima smisao, Simon Keenlyside kao Hamlet! On je promišljeno u proteklih 25 godina vodio pjevačku karijeru, korak po korak, omogućavajući svom krasnom glasu lirskoga tembra da se prirodno razvije i sazrije za teže zadaće od lirskoga baritonskog faha. Od putujućih engleskih opernih družina probio se do vodećih svjetskih kazališta. Može li biti idealnijega tumača Hamleta, pa i opernog, od Britanca, bez obzira na nekoliko verzija kraja opere. Naime, u izvornoj, Thomasovoj, Hamlet ostaje živ i postaje kraljem nakon što ubije Klaudija. To je bilo svetogrđe za Anglo-saksonce pa je Richard Bonynge osmislio kompromis po kojem od Laerta ranjeni Hamlet ubija Klaudija i umire na Ofelijinu tijelu.

Simon Keenlyside utjelovljuje Hamleta svojom pojavom, istinskim razumijevanjem lika i osviještenim emocijama. Nema kod njega sumanuta trčanja po sceni, glumatanja ni bilo kakve patetike. Njegovo zanimljivo, izražajno lice, koje se u prijenosu može pratiti u krupnom planu, za što su gledatelji u kazalištu zakinuti, dočarava svu nesreću i toplinu duše napaćena kraljevića. Njegov minimalistički glumački izraz izvrsno je korespondirao s naglašenom Gertrudinom gestikulacijom, koju motiviraju njezini razlozi i tajne.

Nažalost, zvuk prijenosa nije zadovoljio. Plošna zvučna slika nije davala dojam prostora, dubine pozornice ni gledališta, što radijski prijenos uvijek akustički dočarava, dok je ovdje, uza sliku, to nedostajalo. I druga je stvar nereljefnost zvučne slike u kojoj je ozvučenje svih sudionika bilo izjednačeno na istu razinu bez obzira na njihove akustičke odnose u stvarnosti.