Odlazak dvojice klasika

Nedavno, u razmaku od svega nekoliko dana, hrvatska je kultura izgubila dvojicu likovnih klasika. Nikola Reiser i Aleksandar Srnec gajili su posve različite umjetničke stavove i izričaje. Možda nije pretjerano ustvrditi kako su bili i svojevrsni autorski antipodi. Reiser je, naime, izraziti slikar figuracije, njegovo stvaralaštvo izvire iz tradicije impresionizma, a manifestno ili gorljivo iskazivanje vlastitih pogleda na svrhu i ciljeve umjetnosti uvijek mu je bilo posve strano. U skladu s time, brižljivo je izbjegavao bilo kakve radikalne geste odnosno postupke. Srnec, naprotiv, dosljedan je zagovornik apstrakcije, polazna ishodišta za svoju umjetnost pronalazi u idejama koje se nadovezuju na pokrete kao što su Bauhaus, De Stijl ili ruska konstruktivistička avangarda, ne zazire od eksperimentiranja, a zajedno s Piceljem, Richterom, Rašicom, Bernardijem, Bregovcem i Zarahovićem potpisao je čuveni manifest skupine EXAT 51. To nipošto nije sve po čemu su se dvojica umjetnika razlikovala. Reiser je, naime, bio tiha i u pozitivnom smislu neupadljiva osoba, a Srnec je uvijek težio polemici i konstruktivnoj kritici. Prvi je bio isključivo slikar, dok se drugi zalagao za sintezu svih vizualnih umjetnosti. Dostojanstveni intimizam i stvaralačka kontemplacija nasuprot plemenitoj težnji da umjetnost igra aktivnu ulogu u stvaranju drukčijega svijeta!

NIKOLA REISER

Nikola Reiser rođen je 1918. u Mirnovcu kraj Samobora. Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisao je 1939, ali studij prekida 1943. zbog sudjelovanja u partizanskom pokretu. Nakon rata dovršava studij te počinje intenzivno slikati. U središtu njegovih interesa tada se nalaze pejzaži i građanski portreti. Kod Reisera nećemo, dakle, pronaći ništa od onodobnih avangardnih postavki. Pa ipak, to je iznimno kultivirano slikarstvo koje, bez iznimke, ukazuje na samosvjesna autora posve jasnih ideja i vizija. Pritom će osobito zanimljiv biti njegov kolorit, lagan i mjestimično posve prozračan, a istodobno likovno dovoljno dojmljiv da uznese cjelokupnu strukturu slike. Diskretna, ali dojmljiva, evolucija Reiserovih slikarskih postulata bit će vidljiva i tijekom sljedećih desetljeća, u njegovim prizorima mrtvih priroda i cvijeća. Reiserov slikarski intimizam na određeni način parafrazira sudbinsko pitanje biti ili ne biti u slikati ili ne biti.

ALEKSANDAR SRNEC

Aleksandar Srnec rođen je 1924. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisao je 1943. Nakon Drugoga svjetskog rata kratko studira arhitekturu, potom se vraća na Akademiju, koju će napustiti 1949. Srnecov doprinos hrvatskoj poslijeratnoj avangardi neprocjenjiv je. Riječ je o jednom od pionira hrvatske apstraktne umjetnosti, suosnivaču EXATA 51 i autoru koji se zalagao za sintezu i izjednačavanje dizajna s tzv. visokom umjetnošću. U svojim brojnim crtežima, slikama, skulpturama, kinetičkim objektima i luminoplastikama, ali i animiranim filmovima te radovima na području grafičkog dizajna, Srnec je uvijek dosljedno, beskompromisno i na prepoznatljiv način propitivao različite fenomene vizualnosti. Boja, svjetlost, linija, pokret, zvuk te odnosi na relaciji dvodimenzionalnost – trodimenzionalnost, sve pobrojano izazivalo je Srnecovo zanimanje, učinivši od njega međunarodno relevantna problematičara visokog modernizma.

Unatoč brojnim razlikama, Reiser i Srnec ipak su imali i ponešto zajedničkoga. Prije svega, obojica su – svaki na svoj način – potkraj četrdesetih i na početku pedesetih godina prošloga stoljeća stvarali ideološki nepodobnu umjetnost. Reiser je, naime, riskirao da mu slikarstvo bude okarakterizirano kao reakcionarno odnosno buržoasko, dok je Srnecov rad nerijetko prozivan zbog dekadentnosti ili idealističkog subjektivizma. I druga zajednička osobina: i Reiser i Srnec bili su gospoda!

Potkraj ožujka 2010. hrvatska je suvremena umjetnost pretrpjela nenadoknadiv gubitak. Ono što će pak zauvijek ostati njihova su djela.