Od Cvjetnice do Bjelice

Minuo je i Veliki tjedan, koji je počeo Cvjetnicom, a kulminirao Uskrsom. Cvjetnica je nedjelja prije Uskrsa, zadnja u nizu preduskrsnih nedjelja. Prije nje izredale su se pokladna, čista, pačista, bezimena, sredoposna i gluha. Na Cvjetnicu se u crkvama blagoslivljaju i nose u ophodu palmove i maslinove grančice i cvijeće, u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. Negdje se zove još i cvijeti, cvjetonosije, ali (po maslini, ulika) i uličnica ili uljičnica. Nakon Cvjetnice počinju pripreme za Veliki tjedan, koje kulminiraju Svetim trodnevljem, tj. trima najvažnijim danima Velikoga tjedna – Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem. Pridjev veliki pridaje se danima od srijede do subote, a u narodu ima uz njih i nekih drugih naziva (npr. Zeleni ili Zeljavi četvrtak, kao što se pred poklade spominjao Tusti ili Pretili četvrtak).

Neki su proslavili Vazam, Vazan ili Vazanj, neki Veligdan, neki Uzam ili Uzmu, kajkavci Vuzem. Slovencima je to Velika noč, Poljacima Wielkanoc, a Česima velikonoce. Sve su to samo neki od brojnih naziva za Uskrs. A nakon Uskrsa progurao se među blagdane i praznike još i Vazmenac, što je, i opet, jedan od naziva za Uskrsni ponedjeljak. Ukrajinci blagdan Uskrsa zovu Velyk denü, što odgovara našem starijem Veligdanu, no treba reći da je i ondje gdje je danas u nazivu noć u starini bio dan (*velikú dünü). Naime, nekoć je glavno uskrsno bogoslužje bilo u noći s Velike subote na uskrsnu nedjelju, a veliki dan doslovni je prijevod grč. megálç hçméra (velika noć, noć prije najvećega događaja – Isusova uskrsnuća).

U samom Uskrsu isprepleću se događaji iz Staroga i Novoga zavjeta, jer je npr. Vazam i najveći židovski blagdan, ali i janje koje su Židovi jeli o tom blagdanu. Isto je i Pasha (u starijem hrvatskom jeziku i Paska). To je sjećanje na izlazak Židova iz Egipta, što se slavilo jedenjem janjeta, a janje je u Novom zavjetu (Jaganjac Božji) simbol Isusa Krista. Janjetova je krv označila koje kuće u Egiptu valja poštedjeti, pa su Židovi tako mogli napustiti zemlju svojega ropstva. Hebr. pesah (znači prijelaz, transitus) preko grč. páscha (za pashalnu večeru) dao je u današnjim romanskim jezicima naziv za Uskrs, npr. u tal. Pasqua, u fr. Pâques.

No ima i jedna ruska (izvrsna) pasha, jelo koje se u Rusiji jede o Uskrsu. Dugo se treba ostaviti svježi sir da se cijedi u gustoj krpi (sa svim svojim dodacima), ništa se ne peče, no proces cijeđenja dugo traje. U strožim obiteljima naravno da nitko nije smio dirati pashu do samoga Uskrsa, no kod nas ta pasha obično ne bi dočekala sam Uskrs, a nije se stigla ni pošteno ocijediti. Nekršćanski smo je pojeli prije njezina zenita.

Riječ Uskrs (i njezine inačice) imaju zanimljivo podrijetlo. Već stsl. vúskrüsü znači oživljenje od mrtvih, ustajanje iz groba, pri čemu se misli poglavito na Isusa Krista. Samo je Isus uskrsnuo. No on je mogao uskrisivati druge (zamrle vraćati u život). Tako je uskrisio i Lazara. U prenesenom smislu, uskrsnuti znači pojaviti se iznenada, nakon duga izbivanja, kad su te već svi otpisali, pa se u čudu (više onako retorički) pitaju: Odakle li si ti to uskrsnuo?

Za Vazam, Vuzem (ali i Vazan, Vazanj) neki misle da je nastao od vúzeti, uzeti, jer se tada ponovno uzima meso nakon 40-dnevne nemrsne korizme. Pandan tomu bio bi mesopust, mesopušće ili pust, zadnji dan mesojeđa, nakon čega treba „pustiti“ meso i započeti korizmeni 40-dnevni post. No drugi etimolozi misle da naziv Vazam potječe od grč. ázymos, što znači beskvasan, jer su Židovi o Pashi jeli beskvasni kruh, pa su se i ti dani zvali dani beskvasnih kruhova / hljebova (tŕ ázyma). Usporedni nazivi Uzam i Uzma (npr. u Blatu na Korčuli: Vela i Mala Uzma) lijepo pokazuju da se ono početno v u Vazmu itd. osjeća kao jezična proteza (kao što je i vuho prema uho ili vugel prema ugao i sl.).

Kada prođe Uskrs i (u Hrvatskoj ponovno neradni) Uskrsni ponedjeljak, ulazimo u tjedan koji će završiti Malim ili Mladim Uskrsom, što je ime prve nedjelje nakon Uskrsa. Zove se i Bijela, Vodena nedjelja ili Bjelica, jer su tada novokrštenici skidali svoje bijele haljine koje su bili primili osam dana ranije, na Bijelu ili Veliku subotu. Sjećam se da sam prije mnogo godina u Pragu na Veliku subotu gledala ophod tih novokrštenika u bijelom oko crkve sv. Margarete na Bijeloj gori.

Naravno, narodni običaji o Uskrsu usko su povezani s prirodom i njezinim ciklusom. Sve je u znaku buđenja proljeća, nove plodnosti i novoga života (jaja, zec, mladi janjci, krijes). Krijes, koji se također zove vuzmica, vuzmenica, vuzmenka, vuzemnica, vazmenka i uzmenka, obično se pali u subotu navečer ili u rano jutro na sam dan Uskrsa. Simbolično poručuje: staro (u ognju) nestaje, a novo, evo, nastaje.