Novo se često naslanja na staro

Nedavno je u Histrionskom domu predstavljen zbornik radova Izazovi tradicijske kulture, posvećen etnologinji i folkloristici dr. sc. Zorici Vitez. Donedavno dugogodišnja ravnateljica Instituta za etnologiju i folkloristiku, cijeli radni vijek bavi se područjima kulture koja nisu in, godinama tematski osmišljava Međunarodnu smotru folklora, organizira plesne i glazbene radionice, koncerte etnoglazbe i crkvenoga pučkog pjevanja, izložbe i projekcije. Bio je to povod da s gospođom Vitez porazgovaramo o mnogočemu o čemu se u nas malo zna.

Za one koji ne znaju, recite čime se sve bavi etnologija?

Etnologija je znanost o kulturi koja je dugim trajanjem i osobitostima obilježila pojedine etničke zajednice, lokalne skupine, ali i narode.

Dakle, bavi se prošlošću?

Negdašnja je etnologija, pa i hrvatska, bila okrenuta prošlosti, tragala je za podrijetlom i vezama među kulturnim pojavama i nastojala opisati i dokumentirati kulturu seljaštva koja se brzo mijenjala i nestajala pred naletom civilizacije. Hrvatska je etnologija započela kao narodoznanstvo obilježeno osobnošću i promišljanjem Antuna Radića, ali i djelovanjem njegova brata Stjepana – zbog čega se, valjda, danas ne moramo ispričavati!

Zašto bismo se ispričavali?

Zato što je pod utjecajem gradova i građanstva, a zatim i komunizma, seljačka kultura uzmicala i bila marginalizirana. Braća Radići, Seljačka stranka i Seljačka sloga bili su svojevrstan bedem otpora tuđoj kulturi, odnosno apel za prepoznavanje vrijednosti i očuvanje vlastite, naslijeđene kulture. Namjerno se zaboravljalo da su i druge europske kulture prvotno bile seljačke, što prije naleta komunizma nije samo po sebi bilo negativno!

S obzirom na sve, kako se razvijala hrvatska etnologija?

S vremenom je počela pratiti transformacije tradicijske kulture i istraživati suvremenost, odnosno nove kulturne pojave koje su izrastale na starima ili mimo njih. Hrvatska je etnologija potvrdila već poznata znanja o promjenjivosti kultura i njihovih sastavnica, o preuzimanju, odnosno o propusnosti granica među kulturama, ustanovila je da se novo često naslanja na staro te da ne može znanstveno utvrditi neko pra-stanje, neku prvotnu i nepromjenjivu hrvatsku ili bilo koju drugu kulturu.

Zašto?

Naprosto, naše znanje dopire do određene prošlosti, do vremena iz kojega imamo podatke koji dokumentiraju kulturu kao način življenja. Slijedom toga suvremena se hrvatska etnologija uklapa u sve europske i svjetske etnološke, odnosno kulturnoantropološke pristupe, pa se u tom smislu doista može kazati da u njoj cvjetaju tisuće cvjetova!

Bavi li se i gradom?

Uz istraživanje sela, kao lokacije seljaštva, odnosno naroda (u Radićevu i Bićanićevu smislu) odavno se istražuje i grad. Zna se da je opozicija selo-grad izgubila negdašnji smisao i važnost zbog seljenja seljaka u gradove, osobito nakon ratova. No i dalje postoje velike razlike u kulturnom životu većih i manjih naselja te svih njih u odnosu prema glavnom gradu i određenim centrima kulturnih događanja. Ponešto ih umanjuju suvremeni načini komuniciranja: televizija, internet...

Kojim ste se istraživačkim područjima vi najviše bavili u svojem znanstvenom radu?

Kako imam plesno i glazbeno obrazovanje, a u vrijeme studija sam i profesionalno plesala u Ladu, nije slučajno da sam u znanosti počela s istraživanjem plesa u širem kulturnom kontekstu. Bila sam asistentica Ivana Ivančana, etnologa-istraživača i umjetnika angažirana u profesionalnom i amaterskom prikazivanju folklora na sceni. S vremenom sam se počela baviti običajima vezanim uz sklapanje braka, ali i drugima. Autorica sam knjige Hrvatski svadbeni običaji u kojoj pišem o prošlosti i sadašnjosti, koristeći se starijom literaturom kao i vlastitim istraživanjima, na selu i u gradu. Dugo sam bila i ravnateljica Instituta i glavna urednica njegovih izdanja.

Zašto ste se bavili fenomenom smrti?

Tomu me privukla prije i danas vrlo aktualna pojava obilježavanja mjesta smrti izazvane prometnim i drugim nesrećama. Ustanovila sam da je tema smrti vrlo osjetljiva u našoj kulturi, gotovo tabuizirana: zbog toga sam zamalo bila proglašena nekrofilom! No i tu sam našla brojne veze između negdašnjeg i suvremenog: stare i nove spomenike na mjestima smrti povezuje predodžba o vezanju duše žrtve uz mjesto smrti, odnosno uz privremeni ili trajni spomenik. U suvremenosti se gubi svijest o prvotnoj namjeri tog obilježavanja, ali je kulturni odgovor na takvu smrt jednak.

Iz svojega djelovanja u etnologiji i folkloristici biste li izdvojiti što smatrate najvažnijim za vašu struku?

Ponajprije mislim da je važno shvatiti kako naša znanost nije sama sebi svrhom te da ne dopire daleko i kad je izvrsna. Njezina saznanja treba ponuditi širokoj publici i korisnicima, ona trebaju biti dostupna i primjenjiva u mnogim područjima suvremene kulture. Iz osobnog mi je iskustva poznato koliki su umjetnici tražili našu pomoć: kazališni i filmski redatelji, skladatelji, pisci, scenaristi, slikari, kipari, dizajneri... Uz istaknute profesionalce našoj se struci obraćaju i amateri s područja organiziranih kulturno-umjetničkih djelatnosti, posebice voditelji i suradnici folklornih društava.

Zahvalnost dugujemo i ljudima koji su nam pomagali pri terenskim istraživanjima, našim kazivačima, odnosno nositeljima baštine. Važnim također smatram što nam je Matica hrvatska 1998. objavila knjigu Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, kojoj su autori, s jednom iznimkom, znanstvenici iz našega Instituta, i što je knjiga postala sveučilišnim udžbenikom. Osobno mi je bilo važno povjerenje koje mi je ukazao ministar Božo Biškupić kad me u svome prvom mandatu imenovao voditeljicom projekta Hrvatska tradicijska kultura: na razmeđu svjetova i epoha.

Zašto?

Zato što sam predvodila ekipu etnologa i folklorista koja je realizirala etnografsku izložbu (prikazanu u Zagrebu, Budimpešti, Buenos Airesu i Santiagu de Chile), zatim istoimenu opširnu i bogato ilustriranu monografiju (na hrvatskom, engleskom i španjolskom jeziku), dvojezično elektronsko izdanje monografije i nosač zvuka s izborom hrvatske folklorne glazbe. Upravo pripremamo novo hrvatsko izdanje monografije, koju proširujemo člankom o hrvatskoj dijaspori i vrlo aktualnom studijom o tzv. nematerijalnoj kulturnoj baštini, odnosno o svjetskim i hrvatskim nastojanjima oko zaštite i očuvanja te baštine, što predvodi UNESCO.

Danas u nas dijelovi tzv. elitne kulture još misle da tradicija nije kultura. Slažete li se s takvim poimanjem kulture?

Poimanja kulture i njezine definicije mnogobrojne su. Kultura ima svoje sastavnice i podjele, pa govorimo o elitnoj, popularnoj, tradicijskoj i drugima. Kako je mijena imanentna kulturi, tako svaka može u određenom trnutku imati svoju tradiciju i inovaciju. U etnologiji je tradicijska kultura stručni termin i uglavnom podrazumijeva najstariju poznatu kulturu određene ljudske skupine. U nas je to, kako je već rečeno, kultura seljaštva zabilježena potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća.

Koja je razlika između običaja i tradicije?

Običajima nazivamo strukturirane načine ponašanja u određenim situacijama vezanim uz važne događaje u životu pojedinca i zajednice (primjerice, uz rođenje, sklapanje braka, smrt te uz godišnje ili kalendarske blagdane). I ti su običaji podložni mijeni pa također sadrže elemente tradicije kao i inovacije. No nešto što je bilo inovacija s vremenom postaje tradicija.

Može li se i kako tradicija posuvremeniti a da ne izgubi na vrijednosti?

Vjerujem da može, a kao primjer neka posluži suvremena etnoglazba. Ona se oslanja na tradicijsku glazbu, a u interpretacijama tradicije postiže i visoke umjetničke domete.

Je li čuvanje baštine i čuvanje nacionalnog identiteta?

Naravno da jest. No identitet je složeni fenomen, a svaki čovjek sudjeluje u više društvenih zajednica s kojima se identificira, pa govorimo o identitetima u množini. Uz lokalni, regionalni i druge, postoji i nacionalni identitet, koji odražava pripadnost istomu narodu i njegovoj kulturi.

Kao umjetnička ravnateljica Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, kojima se problemima bavite u predstavljanju folklora na sceni?

Folklor, kao dio tradicijske kulture, danas živi na mnoge načine: različito se shvaća, različito prakticira i prikazuje u medijima. Kako su neki njegovi oblici masovna pojava u našoj kulturi, masovna su i uvjerenja kako svi o njemu sve znaju. Doista, jedva da ima netko tko sam nije bio član školske folklorne skupine ili nekoga kulturno-umjetničkog društva, odnosno njegove folklorne sekcije, komu to nisu bili roditelji ili bake i djedovi. Folklorni sadržaji odavna su na pozornicama, malim i velikim ekranima, u školskim udžbenicima.

Mnogi stanovnici Hrvatske, pa i oni u gradovima, potječu sa sela, gdje su oni ili njihovi preci bili članovima seoskih folklornih društava. Najstariji se sjećaju aktivnosti i smotri Seljačke sloge koje su se održavale od 1930-ih do ranih 1950-ih. Neki djeluju u selima i manjim mjestima ili su se, došavši u veći grad ili u metropolu, pridružili nekom gradskom kulturno-umjetničkom društvu. Tu su još i stanovnici prigradskih sela koje je progutao grad, ali neki od njih imaju dugu tradiciju djelovanja folklornih i drugih društava. Cijela ta vojska amatera, ljubitelja folklora pa i nasljednika lokalnih tradicija želi kazati svoje mišljenje pa i odlučivati o ulozi, organizaciji i financiranju suvremenoga života folklorne baštine, a to ima dobrih i loših strana.

Što je dobro?

Dobro je što je zanimanje za tradicijsku kulturu i folklor okupilo velik broj ljudi, posebice mladih, koji se upoznaju s vlastitim kulturnim nasljeđem i/ili s baštinom drugih. Sjajno je da ih nešto uopće okuplja, da se druže, bave glazbom i plesom, putuju, šire horizonte. Već to bilo bi dovoljno. Još bi bilo bolje da je ono što uče najbolji izbor, da ih vode najbolji pedagozi, daroviti i kreativni znalci.

Zašto nije tako?

Možda zvuči preuzetno i neostvarivo, ali sigurno je da se u tome pogledu premalo tražilo, preniski su bili zahtjevi, a i premalo se ulagalo u edukaciju voditelja i umjetničkih suradnika kulturno-umjetničkih, odnosno folklornih društava. Neki od njih rade iz uvjerenja, nastoje se dodatno educirati i nisu motivirani novčanom naknadom, ali ima ih i jako poslovnih, koji od folklora čine biznis: osnivaju tvrtke, udruge, svakako se domišljaju kako bi se domogli moći pa i novca, radnih mjesta, prostorija.

Mislite da taj rad ne bi trebalo plaćati?

Ne mislim da stručan i kreativan doprinos djelovanju folklornih društava ne treba honorirati. Poznato mi je da mnogi od toga žive ili dodatno zarađuju, neki su i profesionalci s glazbene i plesne scene, no smatram da je u toj djelatnosti previše posrednika koji isisavaju novac namijenjen radu društava. Previše je i onih što iste koreografije i glazbene obrade prodaju svima koji su spremni platiti, a da to što prodaju često nema ni kulturološke ni umjetničke vrijednosti. Mnogi štancaju točke za kulturno-umjetnička društva, a ništa ih doista ne kvalificira za taj posao.

Ima i takvih?

Ima. Mnogi koji vršljaju po folklornoj sceni i praksi nemaju znanja o autentičnoj folklornoj građi, nisu je upoznali na njezinim ishodištima, nego su se susreli s njezinim interpretacijama, s koreografijama i kompozicijama koje su sačinili drugi, njihovi prethodnici. I među tima bilo je upućenijih i manje upućenih, nadarenijih i manje nadarenih, a njihove su umjetničke ili neumjetničke interpretacije ipak samo interpretacije, ponekad i devete juhe juha (to se nekako tako kaže).

Hoćete reći da se malo suvremenoga oslanja na autentično?

Folklor danas ne živi u autentičnim oblicima, nego u dobrim ili lošim interpretacijama. Autentične oblike određenih plesova, glazbe i/ili običaja neki su od prethodnika vidjeli u prošlosti, u autentičnim sredinama, prigodama i izvedbama te su nam, nadahnuti njima, ostavili u nasljeđe svoj doživljaj u obliku koreografije, glazbene točke, scenskog zbivanja.

Jedan je od takvih bio Zvonimir Ljevaković, dugogodišnji umjetnički voditelj Lada, koji je imao sreću vidjeti brojne izvedbe članova ogranaka Seljačke sloge, ali i seoske događaje s plesnim i glazbenim sadržajima, koji su u vrijeme prije i poslije Drugoga svjetskog rata bili živim dijelom seoskog načina života i kulture. I ne samo to, nego je ta glazba, ples, nošnja, nakit, običaj bio izraz osebujne kulture s uočljivim i inspirativnim kulturnim i umjetničkim vrijednostima. Istraživanjem, bilježenjem, dokumentiranjem, ali i umjetničkim interpretacijama ti su se lokalni oblici kulture i umjetnosti poslije potvrdili kao sastavnice i trajne vrijednosti naše kulturne baštine, ali i suvremene kulture i umjetnosti.

Znači li to da su danas brojniji nedovoljno upućeni i nedaroviti promicatelji folklora?

Na folklornoj sceni danas se može vidjeti previše krivotvorina, loših i nedarovitih interpretacija. Repertoar je ograničen jer se ne oslanja na poznavanje brojnih glazbenih i plesnih oblika i njihovih inačica, nego na preuzimanje i prepravljanje istih pjesama, svirke i plesova. Takve su pojave i za njih odgovorne individue unutarnji neprijatelji folklora, često i nesvjesni štete koju nanose, možda i s dobrim namjerama kao što je, kažu, put u pakao popločan dobrim namjerama.

Njima se pridružuju i pojedinci koji sami sebe smatraju znalcima, a nisu adekvatno obrazovani niti njihovu stručnost potvrđuju njihova djela. Takvi su često ipak članovi kulturnih vijeća i drugih tijela koja odlučuju o organizaciji i financiranju amaterskih djelatnosti, pa i članovi organizacijskih struktura kulturno-umjetničkog amaterizma i funkcionari udruga koje promiču papke i kopita. Nije slučajno da ih, kao i u citiranoj sjajnoj literaturi, prepoznaju po zgodnim kratičicama koje, ma što one značile, treba čitati: vrte proračunske novce.

Jesu li za takvo stanje folklora krivi možda i mediji?

Mediji stvaraju javno mišljenje, ali su ipak samo odraz fenomena. U tisku se odražava opće stanje duha u percepciji folklora: obično se ponavljaju uvriježene floskule o narodnom blagu i folkorašima koji popevaju do duboko u noć. Rijetki znalci poput Denisa Derka kompetentno i s razumijevanjem pišu o popularnoj i nacionalnoj kulturi ne libeći se ni folklora. Radijske postaje prate folklornu scenu ovisno o upućenostima i sklonostima urednika i autora emisije. Hrvatska je televizija nakon duga stručnog bavljenja i dragocjena dokumentiranja mnogih oblika hrvatske kulture, pa i tradicijske i amaterske, odavna ukinula specijaliziranu redakciju. Njezini suradnici, stari i novi, djeluju i u promijenjenim organizacijskim shemama i žanrovskim koncepcijama, iako su nezadovoljni marginalizacijom i smanjivanjima minutaže njihova programa, nepovoljnim terminima emitiranja.

Hoćete reći da na televiziji postoje različiti pristupi u prezentaciji tradicijske kulture i folklorne baštine?

Da, ali to nije samo po sebi loše, nego je riječ o emisijama koje pripadaju različitim žanrovima. Primjerice, zabavne se emisije neizbježno razlikuju od dokumentarnih. Druga je stvar što se u nastojanju da zabavi folklor može pretvoriti u estradu. Ponekad se u predstavljanju folklora čuje zastarjela retorika ili se ustrajava na dopadljivosti, pri čemu se ne misli kako je ipak najvažnije da su sadržaji i interpretacije plesova i glazbe što sličniji autentičnima.

Jeste li zadovoljni kulturnom politikom u medijima?

Nažalost, i u medijima su nazočni survivali socijalističke prošlosti koji bježe od opanaka jer su u njima odrasli. Drugima, u skladu s njihovim biografijama, više odgovara iz prošlosti znana nam belosvetska koncepcija i uvoz stranog programa, čak i kad je riječ o nacionalnoj i javnoj televiziji. I stručnjaci bez pokrića zauzimlju dio medijskog prostora, pa, primjerice, na televizijskoj postaji Z1 možete gledati otužno, u svakom pogledu nestručno i diletantsko predstavljanje tradicijske kulture koji baštini, njezinim nositeljima i izvođačima čini medvjeđu uslugu.

Zašto?

Uz scenografiju s tikvama, seoskim plotom, zaprežnim kolima, umjetnim biljem i obješenim tekstilnim rukotvorinama nude se folklorni sadržaji koji pripadaju različitim tradicijama i vremenima, sve zbrda-zdola, bez stručnog komentara, ali s izljevima ničim izazvane razdraganosti – važno je samo da sve bude veselo.

Da bude selo veselo?

Da, ali struka je davno raskrinkala slike veselih i plešućih seljaka. Te slike ponižavaju baštinu, njezine nositelje i izvođače. Iza njih stoji nemoć i neznanje autora emisije koji ne zna odabrati, intervenirati, upozoriti na propuste i tako pomoći sudionicima da dostojanstveno predstave svoj trud. U tom veselom predstavljanju s ekrana nam se osmjehuju postarije žene odjevene u tradicijsku odjeću mladih, ponekad možemo vidjeti i neku veselu, ali ocvalu mladenku te s tugom zapaziti da se muškarci u snazi rjeđe prepuštaju narodnom veselju.

Daje se što ljudi vole!?

I voli se što se daje! Dobro, ne treba ljudima kvariti veselje. Ali bojim se da nekima uz veselje ide i osobna korist i novac. Možda bi bilo poštenije da ga zarade poslom za koji su kvalificirani, da se odreknu interpretiranja baštine i utjecaja na njezinu percepciju u širem društvu i kulturi. U općoj neimaštini oni imaju urede, radna mjesta i dotacije ili pak privatne tvrtke u koje se slijeva novac namijenjen folklornom amaterizmu.

Mislite li da šira javnost razlikuje bolje i lošije interpretacije folklorne baštine?

Ne znam, ali stručno i medijski loše interpretacije stvaraju krive predodžbe, utječu na javno mišljenje i promiču loš ukus. Neznanje ima poraznih posljedica, a jedna je i nepostojanje osmišljene kulturne politike prema tzv. kulturnom amaterizmu i posebice prema folklornom, pa i prema zagrebačkoj Međunarodnoj smotri folklora. Zato se uvijek iznova pojavi netko tko u tijelima uprave otkriva toplu vodu ili nameće osobne prioritete, a zapravo malo zna.

Znači li to da se (tradicijska) kulturna politika ne temelji na istraživanju?

Zašto istraživati kad svi sve znaju! Prema jednom davnom istraživanju kulturno-umjetničkog amaterizma ustanovljeno je da je folklorni amaterizam najmasovniji fenomen naše kulture. Vjerojatno to stoji i danas. U tom istraživanju nisu razlikovali seoska i gradska folklorna društva.

Zar se razlikuju?

Uvelike se razlikuju, jer seoska djeluju unutar zavičajnih zajednica i u svome programu važno mjesto posvećuju zavičajnom folkloru, vlastitoj baštini. Te su zajednice i njihova društva nasljednici određenih lokalnih oblika tradicije, a danas se nazivaju i nositeljima baštine. Otkako je UNESCO pokrenuo globalnu akciju popisivanja, valorizacije i zaštite nematerijalne kulturne baštine, Hrvatska je u nacionalnom popisu registrirala osamdesetak fenomena. Lani je čak sedam fenomena uvršteno na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine, što je veoma mnogo u usporedbi s mnogo većim državama. Među tih sedam četiri pripadaju plesnoj i glazbenoj folklornoj baštini, a u hrvatskom popisu ih je, jasno, mnogo više. Osobe i tijela koja odlučuju o potpori države i lokalnih zajednica, posebice Zagreba kao glavnog grada i središta kulturne politike i financijske moći, ne mogu sve to ne znati.

A ne znaju?

Nikoga ne podcjenjujući zalažem se za bolje poznavanje problematike unutar svake amaterske grupacije, pa tako i za veću potporu tzv. izvornom folkloru, odnosno osebujnim kulturnim fenomenima koje prepoznaju svjetski proširene kulturne politike i kulturne akcije. Također se zalažem za razlikovanje dokazanih stručnjaka od priučenih diletanata i privremenih birokrata u kulturi koje je naplavila politika sitnog dometa.

Osamnaest ste godina stručna i umjetnička ravnateljica Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, pa recite što ste sve uradili na promicanju tradicijske kulture?

Nažalost i moja iskustva s Međunarodnom smotrom folklora imaju uspone i padove.

Koji su svijetli trenuci?

Svijetle trenutke uvijek iznova doživljavam u susretima sa sudionicima Smotre s raznih strana svijeta, s njihovim izvedbama tradicijske umjetnosti. Veseli me i praćenje susreta sudionika Smotre u neformalnim okolnostima i izvan scene, primjerice u studentskom domu Cvjetno naselje, gdje se malo spava, mnogo druži, pjeva i pleše, sklapaju se prijateljstva i dogovaraju međusobna gostovanja.

A koji su ružni trenuci?

I oko Smotre se ciklički ponavljaju iste priče, stalno počinjemo ispočetka, objašnjavamo povijest te kulturne priredbe, njezinu ulogu u formiranju kulturnog i nacionalnog identiteta, u međunacionalnim i međukulturnim vezama, u širenju kulturne tolerancije i očuvanju kulturne raznolikosti čovječanstva. I Smotru ugrožava neznanje i još više pojedinci koji djeluju s tobože uzvišenih pozicija elitne kulture i jedva susprežu odbojnost prema narodnoj, pučkoj, popularnoj, nedajbože nacionalnoj ili čak hrvatskoj kulturi.

Čemu takav njihov odnos?

Foklor je za njih jedna te ista strahota, u svakoj interpretaciji i izvedbi. Ne razlikuju oni umjetničku i znalačku interpretaciju baštine u izvedbi vrsnih profesionalaca ili amatera od kavanskih tamburaša i pevaljki. Eventualno ustuknu pred tradicijama dalekih naroda i egzotičnih kultura. Ne poznaju ni povijest ni domete Smotre, jedva da su vidjeli koju njezinu priredbu, ne zanima ih koncepcija Smotre i njezini odjeci, kvalifikacije osoba koje ih osmišljavaju. Iako se rado uhljebljuju u gradskim i državnim službama, na visokim ili skromnijim pozicijama, takvi se zalažu samo za vlastite prioritete, svjetonazore, politike i estetike.

Predstavite takvima zagrebačku Međunarodnu smotru folklora.

Riječ je o najuglednijoj manifestaciji folklornog amaterizma koja njeguje i prikazuje zavičajnu baštinu. Održava se u Zagrebu od 1966, sljednica je smotri hrvatske tradicijske kulture organiziranih od 1935, predstavlja i promiče baštinjene vrijednosti svih naroda i kultura i pridonosi nastojanjima da se u globaliziranom svijetu sačuvaju kulturne različitosti. Programe Smotre osmišljavaju stručnjaci, a Vijeće Međunarodne smotre folklora okuplja kompetentne i odgovorne osobe iz kulturnog i političkog života.

Kojoj je temi posvećena ovogodišnja MSF ?

Ovogodišnja, 44. međunarodna smotra folklora posvećena je aktivnostima zemalja članica UNESCO-a na zaštiti nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Svi sudionici Smotre bit će nositelji nematerijalne kulturne baštine upisani u nacionalne i svjetske liste. Zato Smotru pripremamo u suradnji s Odjelom za nematerijalnu kulturnu baštinu i Hrvatskim povjerenstvom za UNESCO pri Ministarstvu kulture RH te pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora i UNESCO-a, čija će glavna direktorica Irina Bokova vjerojatno i biti na Smotri.

Ipak su nedavno objavljeni podaci prema kojima je Međunarodnoj smotri folklora novčana potpora iz gradskoga proračuna umanjena za više od polovice prošlogodišnjeg iznosa. Zašto?

Još se ne zna! Kako je riječ o velikom iznosu koji dovodi u pitanje realizaciju programa ovogodišnje Smotre, zatražili smo objašnjenje velikog smanjenja u odnosu na druga, znatno manja. Nadamo se da nije riječ o podcjenjivanju nacionalne i popularne kulture, o nepoznavanju uloge zagrebačke Međunarodne smotre folklora i svjetske kulturne politike prema tradicijskim kulturama. Odluka o drastičnom smanjenju potpore odražava i odnos prema folklornom amaterizmu kao najmasovnijem bavljenju kulturnom baštinom, odnosno prema ljudima iz malih sredina koji ne mogu sudjelovati u tzv. elitnoj kulturi, a to su ljudi koji pridonose financiranju cjelokupne kulturne i umjetničke djelatnosti u nas. Stoga se nadamo da će odgovorne osobe preispitati tu odluku, a u slučaju da ostanu pri njoj preuzeti osobnu odgovornost i pružiti javnosti i nositeljima programa Smotre argumentirano objašnjenje svoga postupka.

Nedavno je Institut predstavio knjigu koju su vam kolege i vanjski suradnici pripremili kao oproštajni dar za mirovinu. Kako doživljavate odlazak u mirovinu, kakvi su vam planovi?

Da, priredili su knjigu koja je po mojoj mjeri i ukusu, jer povezuje moje djelovanje u znanosti i u njezinoj popularizaciji. Nisam znala da je pripremaju, a tu konspiraciju shvaćam kao poseban kompliment i znak da ljude može okupiti i lijepa gesta, a ne samo korist. Zahvalna sam brojnim autorima koji su mi posvetili svoje znanstvene i stručne radove i posebice na prilozima koji su na tragu mojih istraživačkih tema. Neki su prilozi nastali na osnovi suradnje s ljudima raznih profesija koje sam susretala pripremajući izložbe, smotre, radijske i televizijske emisije. Među autorima su i istaknute osobe naše politike i kulture, ali ne zbog njihove funkcije nego zbog međusobna poštovanja koje je nastalo na radnim zadacima.

Znači li to da se povlačite?

Iako ću još neko vrijeme u Institutu voditi znanstveni projekt s nekoliko suradnika, a vjerojatno i Međunarodnu smotru folklora te čitati i pisati – jer to je kao i disati, moji su prioriteti privatne i obiteljske naravi. No obitelj nam je dinamična: muž Zlatko predan je svome kazališnom pozivu, ima silnu energiju, planove i nemoguće zadatke. Oko njega se diže buka i prašina. Iako je moja narav drukčija, naš odnos prema profesiji kao pozivu, a ne odrađivanju posla, jednak je. Vezuje nas i uvjerenje da ponešto treba učiniti i za opće dobro, za domovinu i za tzv. male ljude; no tako valjda o sebi misle i aparatčiki, kruhoborci i činovnici revolucije.

Držite li sebe elitistima?

Sigurno je da mi nismo elitisti, ne borimo se za interese tobože ekskluzivnih skupina u kulturi i umjetnosti. Ne trebaju nam jahte, skijališta i vile. Radimo i zarađujemo u skladu sa svojim potrebama, ponešto smo i naslijedili pa nismo morali sve tražiti od države. Srećom, Zlatko i ja dijelimo i ljubav i nekritičnost prema obitelji, posebno prema unučicama. Veličamo njihovu ljepotu i pamet, a kad pretjeramo gnjaveći time druge, ponekad završimo dječjim pitanjem iz jedne Havelove jednočinke u kojoj je Zlatko glumio velikog češkog pisca i predsjednika: Može li se žaba utopiti? Iako je odgovor poznat, bojim se da je žabokrečine sve više.