Najteže je prenijeti emocije

Cecilia Bartoli nedvojbeno je jedna od najatraktivnijih pjevačica i najzanimljivijih zagrebačkih gošća ove sezone. Objavljujemo razgovor što ga je uoči umjetničina koncerta, pred publikom i novinarima na predstavljanju CD-a i DVD-a Sacrificium s prvim snimkama opernih arija pisanih za kastrate 17. i 18. stoljeća u Italiji, vodila Marija Barbieri.

Predlažem da počnemo razgovor sa znamenitim Porporinim listom – il foglio di Porpora? Jeste li ga vidjeli?

Mislite kao solfeggiom?

Da, kao s vježbama za kastrata Caffarellija.

Ali nisam samo to istraživala, pronašla sam i još mnogo druge Porporine glazbe. Mnoge cijele opere iz kojih sam odabrala arije za CD i DVD. Morala sam proučiti mnogo njegovih djela.

Mislila sam na njegove vježbe pisane za kastrata Caffarellija, koje je on učio pet godina, nakon čega mu je Porpora (1686–1768) rekao: „Ti si najveći pjevač na svijetu jer možeš pjevati sve.“ Mislio je na sve vokalne vježbe, ukrase, trillere i kolorature koje vi kao pjevačica koju nazivaju regina dell’ agilitŕ, što bismo mogli prevesti kao kraljica virtuoziteta, glasovne pokretljivosti, sigurno dobro poznajete.

Prva tema našeg razgovora bio bi DVD koji je objavljen nakon CD-a s istim sadržajem pod nazivom Sacrificium. Kako ste se odlučili posvetiti istraživanju te glazbe?

To je bez daljega vrlo zanimljiv projekt, jer je povezan s ljepotom i okrutnošću. U 18. stoljeću u Italiji, osobito na jugu Italije, godišnje je kastrirano od tri do četiri tisuće dječaka, a tek su rijetki od njih uspijevali ostvariti pjevačku karijeru. Većina ih je dolazila iz vrlo siromašnih obitelji i to je bio način izlaska iz neimaštine. Spomenuli ste Porporu, Farinelli (1705–1782) i Caffarelli (1710–1783) bili su njegovi đaci, ali i pop-zvijezde 18. stoljeća. Michael Jackson bi prije tristo godina bio naš Farinelli. Želja mi je bila proučiti napuljsku školu povezanu s napuljskim skladateljima i Porporinom školom, jer je on bio poznati učitelj pjevanja i istodobno veliki skladatelj. U to su doba ti veliki skladatelji znali pomalo raditi sve. Dakle, usredotočila sam se na napuljsku školu i Porporine učenike pjevanja – to su Caffarelli, Farinelli, Appiani, Porporino, Salimbeni. Proučavala sam repertoar koji su za njih pisali razni skladatelji, osobito Nicola Porpora.

A od Nicole Porpore potječe i prva skladba s kojom počinje album Sacrificium: Come nave in mezzo all’onde (Kao brod sred valova) iz opere Siface (Sifaks), nastale na tekst slavnoga pjesnika i libretista Pietra Metastasija (1750–1819) i praizvedene 1725. u Milanu. Tu su i druge njegove arije, rekli bismo, najbolja glazba pisana za kastrate.

Eto, došli smo i na tu temu. Kastrati su bili muškarci ženskoga glasa. Prije razvoja glasa, mutacije, u dobi od šest, sedam godina bili su kastrirani kako bi zadržali visoki dječji glas. Odlazili bi na školovanje u jedan od četiri konzervatorija u Napulju, učili su glazbu, ali i druge predmete, poput filozofije, te su postajali ne samo odlični pjevači nego i kulturne osobe.

Govorimo o muškarcima sa ženskim glasovima koji su prije svega ipak bili muškarci, s velikim mogućnostima i tjelesnom snagom te velikim dahom u plućima. Imali su veći kapacitet pluća od žena. Zato je pjevati taj repertoar za žene danas velik, ali lijep izazov.

Kastrati su bili i odlični glazbenici.

Točno. To je temeljno. Dobar kastrat nije bio samo majstor tzv. vokalne pirotehnike, nego i pjevač velike izražajnosti. Konkretno, Porporina je škola bila snažno povezana uz ekspresiju. Stoga na ovom albumu nalazimo velike koloraturne arije, ali i patetične, polagane arije u kojima su pjevači trebali pokazati i darovitost ekspresije u tragičnom repertoaru.

Imali su dugi dah, mogli su na jednom dahu otpjevati i trideset taktova.

Točno, znali su dozirati dah, a to je najvažnije.

Kažu da je Farinelli mogao zadržati ton cijelu minutu a da ne udahne.

Da, kažu, ali ne znamo sigurno. Može biti. Za muškarca nije nemoguće zadržati ton jednu minutu. Ženi je to nemoguć pothvat.

Čini mi se da to vama ipak nije nemoguće.

Da, jer su iza toga dugogodišnji rad na tehnici pjevanja i pripreme. Ne možete se jednog jutra probuditi i reći: Sada bih baš malo pjevala ovaj repertoar!

Raspon vašega glasa su dvije i pol oktave, zar ne?

Recimo, dvije i pol oktave, da, da, čak i tri oktave, u nekim trenucima kada je to nužno.

Svakako sve do visokog C.

Da, do visokog C, to mi je potrebno, i ne samo u baroknoj glazbi. Možda i manje u baroknoj glazbi nego u nekom drugom repertoaru koji zahtijeva i više tonove. Ali ono što određuje neku vokalnost jest boja, a ne raspon. Da bi se pjevalo Rossinija, treba imati vrlo pokretljiv glas.

Kako biste opisali svoj glas? Koloraturni mezzosopran?

Danas u 2010. možemo govoriti o koloraturnom mezzosopranu, ali ako se vratimo u Mozartovo doba, mezzosoprana nije bilo u terminologiji. U to su doba postojali samo prvi i drugi sopran i alt. Mezzosopran je moderna izmišljotina.

Kad mladi studenti počnu učiti pjevanje, više misle da će pjevati tradicionalni operni repertoar. I vi ste počeli s Rossinijem. Sjećam se vaše snimke Venecijanske regate (La regata veneziana), bio je to pravi dragulj. Sad ste se više posvetili baroknoj glazbi, manje poznatim talijanskim skladateljima kao što je Antonio Salieri. Kad ste otkrili tu svoju vokaciju?

Da, počela sam s Rossinijevim ulogama, a onda sam zahvaljujući Danielu Barenboimu na njegov savjet počela učiti Mozartove uloge. Imala sam devetnaest, dvadeset godina kad sam nastupila u svojim prvim rosinijevskim ulogama, a ubrzo nakon toga i mocartovskim. Uvijek me zanimala barokna glazba, uvijek sam bila vrlo znatiželjna pjevačica. Uvijek sam smatrala da odnekud dolazimo, čak i najveći skladatelji odnekud dolaze, imaju povijest, netko je na njih utjecao. Obožavala sam Mozarta i još ga obožavam, no kako bih bolje razumjela njegovu glazbu i epohu u kojoj je stvarao, morala sam upoznati druge skladatelje njegove suvremenike, kao što su Giovanni Paisiello i Salieri, koji je u povijesti glazbe bio veliki skladatelj u Mozartovoj sjeni. To je zbog moje znatiželje i nevjerojatne strasti prema glazbi.

Čini mi se da je vaš glas uistinu poseban. Vjerujem da nije baš lako takvim glasom pjevati sve te ukrase. Rekli ste da vam je to izazov.

Taj repertoar pisan za kastrate sigurno je izazov, ali mislim da je glas instrument koji treba voditi dijalog s drugim instrumentima. Tu mislim u doslovnom smislu riječi – voditi dijalog. Drugi instrumenti, u ovom slučaju unutar orkestra, ili, kad se priređuje recital, klavir, omogućuju kontinuirani dijalog, a glas je po meni još jedan instrument koji bi trebalo znati bojiti. Pjevač je u tom slučaju slikar koji uspijeva pronaći pravu boju, sjenčanja. Glas treba izvući sve te boje koje sadrži glazba, a više od svega emocije.

Je li vam draže nastupati na koncertima ili u opernim produkcijama, ili pak snimati albume?

Sve mi se sviđa. Sviđa mi se sve što radim. Volim čaroliju kazališta. Kazalište je čarobno, ali volim i priređivati koncerte s manjim orkestrima, recitale uz klavir, veseli me raznolikost, sve su to mali dragulji. Treba raditi i znati što se želi. Opera je lijepa i čarobna, ali na koncertu se više možemo usredotočiti na glazbu, dok smo u operi često prisiljeni na kompromis s režijom i scenom. Na koncertu smo slobodni.

Što je po vama teže?

Najteže je prenijeti emocije.

Volite li snimati albume?

Da, volim. Naviknula sam slušati svoj glas na snimkama. Jasno je da je ponovno slušati sam sebe neka druga dimenzija. To je osobito zanimljivo za učenje. Sigurno je to dobar način za popravljanje, napredovanje.

Jeste li strogi prema sebi?

Kako je glazba moja strast i osjećam istinsku strast prema glazbi, onda to radim istodobno s ljubavlju i sa strogošću. Mnogo tražim od sebe, ali i od drugih koji sa mnom muziciraju.

Pripremate li neki novi projekt?

Pripremam sljedeće godine produkciju u Züriškoj operi. Bit će to Le Comte Ory (Grof Ory) Gioachina Rossinija. Pjevat ću ulogu Grofice. Već sam u istoj operi pjevala paža, ali sada je prošlo moje doba paževa. Radimo i verziju Norme na povijesnim instrumentima pri čemu ćemo pokušati rekonstruirati izvornu Bellinijevu podjelu uloga i vjerno slijediti Bellinijevu partituru s točno zabilježenim dinamikama. To ćemo raditi u lipnju u Dortmundu.

U kojem ćete tonalitetu pjevati najpoznatiju ariju u Normi – Casta diva?

U onome u kojemu ju je pjevala Giuditta Pasta na praizvedbi.

Dakle, u F-duru.

Da. Rekonstruiramo, dakle, prvu Normu s glasovima kao što su bili Pasta, Grisi i Domenico Donzelli (1790-1873), koji je prvi pjevao Pollionea.

Gdje ćete danas pronaći tog Donzellija?

Donzelli je bio tenor lirico-leggero, koji je pjevao repertoar kao što je opera Clari Jacquesa Fromentala Halevyja (1799–1862). Ne slažete se?

Ne, mislim da je Donzelli bio tenore robusto, dakle snažnijega glasa, prvi herojski tenor ranoga belkanta.

Kada se govori o robusnosti, ne misli se na robusnost jednog Marija del Monaca. Donzelli je ipak pjevao Rossinija.

No čini mi se da nije bio tenor lirico-leggero.

Dobro, recimo onda da je bio lirski tenor. Donzelli je mogao pjevati i lakše uloge, pjevao je u Seviljskom brijaču ariju koja se u današnjim izvedbama uvijek izbacuje jer je preteška. Imao je svojevrsnu lakoću u vokalnosti.

Dodala bih da danas tu ariju grofa Almavive pjeva, koliko mi je poznato, samo Juan Diego Flórez. No, vratimo se Normi. Često iste pjevačice pjevaju uloge Norme i Adalgise, učinile su to, barem na snimkama, Joan Sutherland i Montserrat Caballé. Što mislite o tome?

To ovisi o sposobnosti pjevačica. Kad Norma poziva Adalgisu „Vieni, o giovinetta“ / „Dođi, djevojko“, kako to piše u partituri, jasno je da mora biti bitna razlika u boji glasa i u godinama između ta dva lika. Ako ne postoji razlika sama po sebi, treba je napraviti u interpretaciji. Adalgisa je mlađa od Norme i to je svježa mlada djevojka, naposljetku Pollione se u nju zbog toga i zaljubi. Ako je Adalgisa starija od Norme s mnogo težim i robusnijim glasom, jasno je da nešto nije u redu.