Još akcija za kraljevski mlin

Snimio Marko Kružić

U jeku opravdanih zgražanja s arhitektonskom situacijom stadiona tik uz maksimirsku šumu, koji, nakon što je uništen, nikako dovršiti, gotovo u polutišini održan je još jedan natječaj za, po našem skromnom mišljenju, jedno još turobnije zdanje – Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin, smješten uz koncertnu dvoranu Lisinski, u blizini Gradskoga poglavarstva. Sve su povijesne činjenice vezane uz tu ponajbolju zagrebačku industrijsku arhitekturu poznate, a ukoliko trebate kratki podsjetnik – prolistajte broj 174. ovih novina od prije desetak godina, s početka studenog 2000, u kojem je Krešimir Galović jednostavno dijagnosticirao: od zaštićenog spomenika kulture do simbola nekulture. Pune dvadeset dvije godine, od ožujka 1988, prošlo je otkako je Paromlin nestao u plamenu. Danas je to ruglo unutar kojega je izrasla višedesetljetna šuma koja bi zaintrigirala i botaničare iz ne odveć udaljenog Botaničkog vrta koji je Paromlinov suvremenik. Okoliš je prepun parkiranih automobila, više ili manje propisno, a prizemnice se nepovratno ruše ili samourušavaju. Pod budnim okom bahata i bezobrazna čuvara.

Natječaj o kojem govorimo raspisao je arhitektonski časopis Oris uz suglasnost grada Zagreba i ekskluzivno pokroviteljstvo tvrtke DuPont još sredinom studenoga prošle godine i trajao je do sredine veljače. Riječ je o projektu Changing The Face – nizu arhitektonskih istraživačkih natječaja teoretskoga karaktera multinacionalne tvrtke DuPont kojima se potiče iznalaženje novih, kvalitetnih rješenja za objekte koji su svojom kontroverznom pojavom prisutni u slici i tkivu grada. U ocjenjivačkom su se sudu našli direktor bečkog Architekturzentruma Dietmar Steiner, Matevž Čelik iz Maribora, Tomaž Pirman te naši Ante Nikša Bilić, Aleksander Laslo, Andrija Rusan i Alan Kostrenčić.

U raspisu natječaja stajalo je kako mu je cilj ispitati što definira gradski prostor danas i na koji način takav prostor može biti most između sadašnjosti i budućnosti. Na natječaj je pristiglo trideset i osam radova iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Francuske, Hrvatske, Italije, Makedonije, Norveške i Španjolslke, a odnedavno su poznati njegovi rezultati. Prva nagrada dodijeljena je NFO d.o.o., Kati Marunica i Nenadu Ravniću, druga Tinu Hršaku, Mirni Ivić i Goranu Jovanoviću, a treća Nini Miji Čikeš i Peri Vukoviću. Svi su dobitnici iz Zagreba, dok je pomalo zanimljivo da su drugoplasirani apsolventi arhitekture, a trećeplasirani studenti. Posebno priznanje ocjenjivačkog suda osvojila su tri rada: Rajana Garića i Nikole Stojkovića iz Beograda, ARCHIsquada iz Zagreba i Studia non stop iz Sarajeva. Rješenja su raznovrsna, interesantna i intrigantna. Iako je uvjetima natječaja bilo čak i dopušteno srušiti, ne čini se da ga je ijedan rad pokopao. Neki su ga obgrlili, neki prenamijenili u bazenski kompleks, a sjetimo li se nekih starijih natječaja i ideja, trebao je tu biti muzej, banka, arhiv, muzička akademija ili hotel.

Ovim smo natječajem dobili još jednu valorizaciju terena koji već gotovo četvrt stoljeća stoji zaštićen samo na papiru. Stoga nas veseli u svibnju najavljena izložba natječajnih radova. No ipak se bojimo se da će proći godine i godine do stvarnog rješenja Paromlina i okolnog urbanističkog sporoodumirućeg tkiva, ali i cijeloga kompleksa Tvornice željezničkih vozila Gredelj južno od pruge. Osobno se ne mogu sjetiti ima li uopće grada u čijem središtu postoji golema površina tvornice vagona veličine desetak gradskih blokova, a u čijoj blizini izgorena industrijska arhitektura sagrađena na prijelazu 19. u 20. stoljeće, nagrižena živom botanikom, polako i sigurno umire.