Jedna ideja, ili ipak dvije

Htjeli oni to priznati ili ne, bez obzira koji je razlog nevoljkosti, kazališni redatelji danas sveukupno ipak jesu i autori. Onaj lošiji glumac koji se, prema anegdoti, spustio s pozornice u gledalište i boljem počeo govoriti što bi i kako trebao raditi ipak nije više samo nad-nadmarioneta, a tek je ponekad i samo obrtnik, zanatlija kojemu je zadaća tek postaviti ono što je autor dramskoga teksta napisao. Zaista, čak se i u okamenjenoj srednjoj struji domaćega glumišta i domaćih repertoara teško nalazi one koji svoj posao tako, ili samo tako shvaćaju. Sasvim je druga tema, za sasvim drugi tekst, to što upravo tih nekoliko zanatlija danas, u poplavi autorskih komentara, odstupanja od predloška, a ponekad i inicijalne ideje njegova autora, predstavljaju struju koju bi, da nije riječ tek o nedostatku invencije, pa posljedično i intervencije, ipak trebalo poštivati, ali na drukčiji način. Hrvatsko je glumište tako ipak, čak i u mainstreamu, redateljsko i autorsko. Bez obzira je li riječ o domaćim redateljima ili čestim, već udomaćenim, gostima, neki su rukopisi već toliko prepoznatljivi da se njima treba baviti, kao što se bavi, sporadično, kazališna kritika, ali i gledateljski kuloari, jer neke od potpisa lako je uočiti čak i onima koji u kazalište idu, recimo to tako, samo zbog lijepe priče i još ljepših slika.

Bobo Jelčić i Nataša Rajković, S druge strane

Jelena Kovačić i Anica Tomić, Menažerija

Magellijeva režija Pira malograđana u Velikoj Gorici

Djeca i glazbeni jecaj

Primjerice: otvorena, velika scena, po mogućnosti ambijentalna, u luci ili pod tvrđavom. Dramski trenutak što ostavlja bez daha, izgubljen protagonist u trenutku odluke ili već pada, osamljena junakinja umire i... što se događa? Prizorište preplavljuju djeca, rastrčana, vesela, neobuzdana, kao zalog budućnosti i boljega sutra ili kao razrješenje dvojbe nadom. Prati ih i specifični violinski ili glasovirski titraj, ovisno potpisuje li glazbu Neven Frangeš ili Stanko Juzbašić, malo pojačan tehnologijom, koji najavljuje da drama ipak nije završila, iako je, barem za taj trenutak, i publici i glumcima, fermala. Gledatelj s iskustvom znat će odmah o čijem je potpisu riječ, jer režiju u tom slučaju, ili u tim slučajevima, potpisuje Ivica Kunčević. Njemu naime, i bez pokušaja kvalificiranja ili klasificiranja, taj prizor s djecom očito mnogo znači, i definitivno jest jedan od prepoznatljivih kazališnih znakova jedne osobne poetike, slagali se s njom ili ne. Od Tužne Jele kad su se dubrovačka djeca kupala ispod Lovrjenca, preko Velikog bijelog zeca u Zagrebačkom kazalištu mladih, do Oluje u Hrvatskom narodnom kazalištu, to je pečat primjenjiv na sve, Vodopića, Shakespearea i Vidića podjednako. Nije dakle riječ tek o jednokratnu domišljaju, povezanu s konkretnim komadom i autorskom interpretacijom istog, nego o želji, možda i nesvjesnoj ili barem ne dokraja svjesnoj, da se istim motivom (mortivom!) poveže nekoliko potpuno različitih predložaka. Je li riječ o žudnji za spomenikom u obliku opusa, ili tek o opsesivnom znaku koji proganja umjetničku maštu i u njoj se pojavljuje bez volje i znanja subjekta, ili pak o humanoj poruci koju svaka tragedija, a i komedija je ponekad tragedija, zaslužuje kako bi se preživjelo, barem dan? Odgovor Kunčević, nažalost, nikad nije dao.

Totalni konstrukt

Bila pozornica namjerno otvorena do neslućenih razmjera, ili pak scenografijom samom hipotrofirana do klaustrofobije, samorastvarajući konstruktivistički organizam drvenih ploča povezanih žicama, konopima i lancima, napadni sraz materijala, od najtvrđeg prema najmekšem: dakle od metala, preko drva do ljudskog mesa, sigurno je potpis Branka Brezovca, barem u posljednjih gotovo dva desetljeća. Nekadašnja granginjolska pretjerivanja danas su, što se lijepo vidjelo i na primjeru Okovanog Galileja, višeplanski konstrukt koji podsjeća, nimalo slučajno, na totalni teatar, na avangardu, Piscatora i – barem za kazalište – bolje dane. Povremeni susret s pleksiglasom tek je rezultat produkcijskih mogućnosti, ali drvo, željezo i konop kojim se otvaraju, zatvaraju i šire podne ploče ili vrata kaveza jedino Brezovec može i danas rabiti, ne kao transavangardni moment, nego kao iskaz vlastite poetike, čak i po cijenu glumačkih ozljeda. Kao što publici predstave W&T nije bilo svejedno kad im je nad glavom glumac stajao na metalnoj rešetki koju je osiguravao tek naizgled slabašan lanac, tako ni izvođačima Kamov: smrtopisa nije baš bilo najugodnije skakutati po na prvi pogled improviziranim palubama broda. Ili je to bila maharadžina palača? I Željko Zorica i Tihomir Milovac pritom su sigurno proračunali rizike i sile, kao i otpor materijala, ali do toga ne bi ni došli da ideja nije potekla od redatelja, ili su možda, iz iskustva, već znali što on želi i kakvo kazalište misli. Pridodaju li se scenografskim intervencijama izvođači koji barem hine svestranost (a neko je vrijeme pokojni Galliano Pahor, često i oskudno odjeven, također bio zaštitni znak BB-ovih predstava), a onda naravno i patent slaganja disparatnih tekstova u dramaturške cjeline začudnih paralelizama, Brezovec zaista ima jedan od najdojmljivijih potpisa domaćega glumišta.

Polijevanje i golotinja

Redateljski rukopisi nipošto, naravno, nisu svedivi tek na scenografska razigravanja, ili minimalizam. Tim drugim može se pohvaliti Paolo Magelli, redatelj za kojega više nitko ne može reći da je u hrvatskom glumištu gost. Otvorena pozornica i prazno polje zaštitni su znak njegova odnosa prema scenskom totalitetu. I to ne samo prema onom ruskoga predznaka, iako je nekoliko stožernih predstava, poput Tri sestre ili Mjesec dana na selu, odrađeno upravo na tom fonu. Pritom je veća pozornica ipak odnijela primat, pa je produkcija Zagrebačkoga kazališta mladih ostala amblematskom za Magellijev takozvani ruski ciklus započet u DK Gavella s Višnjikom. Ekspresivna gluma koja izbija u trenucima, ili pak izvođače donosi u novom svjetlu, trebala bi biti obilježje svake režije, a ne samo svakog redatelja, ali upravo se Talijanu na privremenom radu to nekako najčešće događa, pa je i to jedan od njegovih potpisa. No u najvidljivije ipak ulazi, točnije nekad je ulazio jer se danas više njime ne koristi, mediteranski dugi stol s bijelim stolnjakom, predviđen za svadbe, pogrebe i sve ostale svečanosti, kao i pripadno polijevanje. Voda, vino, pivo ili rakija, u Magellijevim se predstavama obavezno nešto lije, pa makar to bila i tek – kiša. O razodijevanju kod njega već je i previše pisano.

Intimizam i dokumentarizam

No ni mlađi nisu izuzeti od nekih datosti. Redateljski potpis Bobe Jelčića neodvojiv je od dramaturškog utjecaja Nataše Rajković, iako je to kod njih još malo kompliciranije. Scenografija je tu sasvim slučajna, ponekad je i nema, a pristup je potpuno autorski. No imenovanje izvođača na pozornici vlastitim imenima, što je u prvim uspješnicama značilo utjecaj zbilje ili zavođenje publike tom mogućnošću, poslije je preraslo u sustav koji je od te najvidljivije pretpostavke odustao jer se počeo graditi dalje – u intimno provođenje strategija kazališne reprezentativnosti i antireprezentativnosti. Glumci koji glume da ne glume bio bi najkraći ali ne i najtočniji opis koji prati rad tog tandema od Usporavanja do S druge strane. Intimizam pritom nije presudan kao tema, nego kao postupak, jer nije riječ o dokumentarnom kazalištu nego o fingiranju dokumentarizma, i upravo to je uspješan format zbog kojeg su predstave iz radionice Jelčić-Rajković proputovale svijetom.

Na sličnom, ali nikako istom tragu radi još jedan autorski par hrvatskoga glumišta, također spoj režije i dramaturgije u ne baš jednoznačno podijeljenim ili dodijeljenim ulogama – Anica Tomić i Jelena Kovačić. Njihove predstave najčešće imaju predložak, prozni čak i prije nego dramski, nisu im strani ni autorski projekti, ali zajedničko im je snažno tretiranje predloška, redukcija izvornika i dopisivanje igrom, u radu s izvođačima, ali i u međusobnom nadopunjavanju interesa i ingerencija njihovih, navodno, primarnih funkcija dramaturginje i redateljice. Teško je, metaforički, zato reći koliko je Menažerija HKD Teatra zaista Williamsova, a koliko produkcija ZKM-a Oprostite, mogu li vam ispričati...? pripada tek njima dvjema, ali nedvojbeno obje predstave predstavljaju isti rukopis – prepoznatljiv i, na sreću, sve češći na domaćim pozornicama.

Postoje, naravno, i oni drugi, redatelji koje iz ovog ili onog razloga nije moguće prepoznati na ovakav način, ili koji rukopisom ne žele ostaviti traga, barem ne ovako vidljiva. Također postoje i oni kojima je tek dio opusa moguće svesti na bitno, ili na isto, ali i mlađi, koji svoj pravi potpis još nisu definirali, a pitanje je i žele li. Bez i naznake vrijednosnoga suda, njima pripada drukčija vrsta legitimacije, i oni se mogu hvaliti da njihov potpis nije toliko vidljiv iz nekoliko razloga, bilo da ne žele u predstavama ostavljati previše sebe, bilo da im je važnije istaknuti ono što rade od onoga kako (oni to!) rade, do krunskog dokaza kvalitete jer ne ponavljaju prokušana rješenja. I zaista, davno je rečeno da umjetnik ima samo jednu ideju, a ako ima dvije, onda je genijalan. Tako je i s kazališnim redateljima: svaki traži svoju ideju, neki do njih dođu, neki ne, ali uvijek se ponovno trude, dok treći znaju da je ideja najvrednija roba, na umjetničkom, ali i svakom drugom tržištu.