Izbjegavanje redizajnirane hrvatske povijesti

Još je jedna knjiška uspješnica zagrebačkoga VBZ-a i njegova agilna nakladnika Boška Zatezala i urednika edicije Ervina Jahića, koji imaju sluha za još kulturološki neobrađena područja hrvatske povjesnice i njezinih političko-povijesnih i društvenih mijena, netom ugledala svjetlo dana i predstavljena u prostorima Društva hrvatskih književnika. Riječ je o dvosveščanom, velebnom izdanju pod naslovom Slavonija od antike do XX. stoljeća i Slavonija u XX. stoljeću autora Bože Mimice. Riječ je o jednoj od najuspješnijih sinteza slavonske povijesti kojoj su pridodani, na kraju druge knjige, i kulturološki fenomeni, odnosno kulturna baština Slavonije od prapovijesnog doba, preko rimske ostavštine, starohrvatskog doba, srednjega vijeka i turske ostavštine, razdoblja baroka te tradicijske kulture, kulturno-umjetničke baštine 20. stoljeća i pluralizma stilova na početku 20. stoljeća. Iako autor ne zaobilazi strogu znanstvenu akribičnost, glede provjerljivosti podataka (na raspolaganju su podaci o rabljenoj literaturi i kazalo imena) ipak ustrajava na čitljivoj prohodnosti. Pikantna i raritetna informacija, po riječima akademika Petra Strčića, sastoji se u tome što Dalmatinac piše o Slavoniji. Naime, pred nama je jedanaesta knjiga poznatoga kulturologa, predsjednika Društva hrvatskih književnika, Ogranak Rijeka i člana mnogih uglednih društava kojemu je širi znanstveni interes povijest, a uži numizmatika iz koje je objavio mnogobrojne studije i stručne članke te se smatra jednim od najboljih numizmatičkih poznavalaca na povijesnom tlu Hrvatske.

Osijek u 15. stoljeću

Ilok – stari grad

Bože Mimica polazi od premise za koju tvrdi da je zabluda, a koja nam sugerira da je istočna obala Dalmacije uvijek bila bliža civilizacijskim tekovinama, no on smatra da sve to ima i Slavonija, zajedno s prebogatom kulturnom baštinom. Nedvojbeno, obrađen je posao za buduće mlade naraštaje, cijeli povijesni slijed te će posebice biti zanimljiva saznanja o tome koji su to narodi tijekom povijesti prolazili slavonskim prostorima i koridorima, što Mimica plastično podastire bez ideoloških naglasaka. Pretraživanja on zasniva već na prapovijesti Slavonije i njezina stanovništva, a pojasnit će nam pojam i značenje antike od grčke kolonizacije istočnojadranske obale do rimskog osvajanja Ilirika i Panonije pa sve do njihova sumraka. U kontekstu hrvatske povijesti objasnit će pojam i recepciju kasne antike i srednjega vijeka, uspon kršćanstva i Crkve, Bizantsko Carstvo i seobu naroda. Dakle, autor je uložio izniman napor da, prije svega dijakronično, usustavi ponovljeno čitanje hrvatske povijesno-političke i kulturne baštine. Posebno će biti zanimljiva poglavlja o etnogenezi hrvatskoga naroda, podrijetlo Hrvata i hrvatskog imena te postanak ranosrednjovjekovne hrvatske države, pokrštenje Hrvata i Slavonija u doba kralja Tomislava, a zatim i doba Arpadovića. Autor će posebnu pozornost svrnuti na hrvatsko-ugarsko srednjovjekovno pravo, ali i na stvarno, obiteljsko i nasljedno pravo koje se temeljilo na povlasticama koje je svaki grad pojedinačno dobivao od kralja.

Čini se da autor u tekstove unosi i neke bitne novije rezultate povijesnih istraživanja, dakle, u ovom se dvosveščanom izdanju očituju i najnovija stanja povijesnih znanosti, posebice kada je riječ o stupnju izraženosti pojedinih razdoblja, koja su opisana u svojoj zamašnosti i koja će omogućiti brzo obavješćivanje, ali će nas također uvoditi u temeljna znanja hrvatske, odnosno slavonske povijesti, zbivanja, borbe za opstanak u 15. i 16. stoljeću, u političke i društvene okvire, u ozračju urote zrinsko-frankopanske i rata za oslobađanje od Osmanlija. Autor dobro locira razdoblje prosvijećenog apsolutizma, koji se već razvijao i u Europi, a u nas su prosvjetiteljske tendencije istaknute već u Pavla Rittera Vitezovića, kada to razdoblje racionalizma u Hrvatskoj ima dva poprišta – panonsko i mediteransko. Čitače će, naravno, privući i poglavlje o Vojnoj krajini u 18. stoljeću i prvim iskrama liberalizma, kada počinje proces modernizacije društveno-političkog i gospodarskog života u novom kapitalističkom poretku i etatističkom uređenju terezijanske i jozefinske epohe. Nakon obnove apsolutizma započinje i proces formiranja hrvatske nacionalne integracije, koji je bio spor zbog podijeljenosti između četiriju država odvojena razvoja i različitih interesa habsburških, ugarskih i mletačkih upravnih središta u hrvatskim zemljama. Slavonija se, ističe autor, po velikim vlastelinstvima malobrojnih veleposjednika razlikovala od civilne Hrvatske s brojnim sitnim plemstvom koje se nije moglo uspoređivati sa slavonskom i mađarskom aristokracijom u prvoj polovici 19. stoljeća. Autor ne zaobilazi ni prevažno razdoblje u Slavoniji 1848/49, kada se Hrvatska nalazila na razmeđi interesa mađarske vlade i hrvatskoga narodnog pokreta s banom Jelačićem. Slijedi Bachov apsolutizam, pomicanje ranoga hrvatskog identiteta, obnova ustavnog života, pravaštvo u Slavoniji, Khuenovo doba (1883–1903) i poglavlje o sjevernoj Hrvatskoj na prijelomu 19. u 20. stoljeće.

Gradiška

Knjige o prošlosti Slavonije, od ilirskih vremena do osamostaljenja hrvatske države potkraj 20. stoljeća, funkcionirat će i sinkrono te će si zasigurno pribaviti aktualnost i mrežast kontinuitet potreban čitalačkoj svijesti koja traži preglednost. Svjestan da se povijest nije posvuda podjednako manifestirala, autor na rubu publicističkoga diskursa strpljivo gradi upravo tu mrežu procesa narodnog buđenja, osvješćivanja, izgradnje nacionalne svijesti i, napokon, oblikovanja moderne hrvatske nacije. U obradi građe, ističe autor, usredotočio se na političku povijest, a gospodarske, kulturne i druge oblike života spominjao je onoliko koliko je bilo potrebno za razumijevanje važnih povijesnih zbivanja i pojava – ne zalazeći dublje u motivaciju tih zbivanja. Također, on je svjestan da su se u posljednje vrijeme pojavljivale razne tiskovine s redizajniranom poviješću u službi ideologije i svakodnevne politike. Takve zamke Bože Mimica je po svaku cijenu htio izbjeći i to upravo izborom djela najistaknutijih povjesničara, specijalista za pojedina razdoblja hrvatske prošlosti, da bi upotpunio znanja za povijest Slavonije.

Slavonija u 20. stoljeću (druga knjiga) otvara se sa svim implikacijama lica i naličja Habsburške Monarhije da bi se već u drugom poglavlju autor pozabavio monarhističkom Jugoslavijom (1918–1941). No hrabro se uhvatio ukoštac sa svim oblicima problematične države NDH, njezine uspostave, opcija Hrvatske seljačke stranke u to doba, položaja i ponašanja Katoličke crkve, gospodarskog i kulturnog života, hrvatske vojske i obrane, uloge četnika u NDH, sloma NDH, začecima antifašističkoga pokreta i partizanskog centralizma. U sklopu toga, autor nije zaboravio ni ratne gubitke i žrtve genocida. Slijedi obnova (povratak Hrvatske u Jugoslaviju) i raspad Druge Jugoslavije sa svim posljedicama za položaj Katoličke crkve (1945–1966), Križarskog pokreta u Hrvatskoj (1945–1950) pa sve do prvih klica hrvatskoga nacionalnog pokreta i njezina sloma (1972–1980). Nakon tegobne, ponekad i strahotne, hrvatske povjesnice nema ljepšega zaključka ni završetka u ovoj knjizi, a to je posljednje poglavlje o kulturnoj baštini Slavonije.