Iskrena priča uvijek osvaja

Nije rijetkost da zanimljiv i dobar suvremeni dramski tekst doživi i nekoliko uprizorenja. Upravo se to dogodilo i duodrami Tene Štivičić Nemreš pobjeć od nedjelje kojom je ta danas uspješna spisateljica prije deset godina svrnula pozornost na sebe. Drama Tene Štivičić nedavno je imala i drugu zagrebačku premijeru, i to kao gostovanje Ludens teatra u kazalištu Gavella. A ta je predstava jasno pokazala da drama i nakon deset godina nosi istu svježinu replika, točno opisane odnose i dovoljno općih mjesta da se čitava jedna generacija gledatelja s njima može poistovjetiti. A time im i Ona i On postaju bliski suputnici u borbi sa životnim neizbježnostima poput nedostatka perspektive budućnosti, gubitka iluzija o svijetu, životu i (najbolnijega) iluzija o romantičnoj ljubavi. A budući da je nakon deset godina stasala sasvim nova generacija publike koju muče slični ili isti problemi, odluka Ludens teatra da ponovno postavi tu dramu sasvim je opravdana. Reklo bi se, promišljena i mudra.

Filip Juričić i Jelena Hadži-Manev

Ona (Jelena Hadži-Manev) i On (Filip Juričić) u ovom su uprizorenju imali tek nekoliko smjernica kako oblikovati svoje likove. I u kojim nijansama i valerima prikazati dvoje mladih ljudi na pragu samostalnog života koji se dvoume (svatko na svoj način) oko prihvaćanja odgovornost koju nosi sintagma biti odrastao. Odluku o tome kamo će usmjeriti karaktere donekle im je olakšao redatelj Dario Harjaček uporabivši priču o cvrčku i mravu kao svojevrstan lajtmotiv kojim je pokušao suprotstaviti tzv. ženski i tzv. muški način razmišljanja. Redatelj je inicijalni kontrast pojačao i uporabom glazbe, koja izravno asocira ili na vrijeme (početak devedesetih) ili na emocije (jer svima je poznato kakve asocijacije izaziva Angie Rolling Stonesa).

Redatelj se odlučio za projekcije, jedan trosjed na kotačima i gitaru kao scenski rekvizit u jednom od prizora. U potpunosti slijedivši dramski predložak, redatelj je oslobodio prostor glumcima, a isto su, funkcionalnim kostimima i nenametljivim osvjetljenjem, učinili Marita Ćopo i Zdravko Stolnik. Svježina i komunikativnost kojom progovara ovo uprizorenje Štivičićkina prvenca odnose se u prvom redu na dijaloge pisane urbanim i svakodnevnim govorom koji je prokrvljen ponekom, gotovo nesvjesno izrečenom, psovkom. Baš kao što to ljudi u normalnoj konverzaciji čine. Tako se postiže uvjerljivost koja priječi da opća mjesta jednoga ljubavnog odnosa ne upadnu u banalnost i simplificiranost kakvu nerijetko srećemo u mnogim dramskim tekstovima upravo stoga što često književni jezik u suvremenim dramama djeluje umjetno isforsirano i, kao konačni rezultat, neuvjerljivo.

Dvoje mladih glumaca iskoristili su svoju priliku da oblikuju lica o čijem životu gledatelj zapravo i ne saznaje mnogo. Tek se iz pokoje replike daje naslutiti da je Ona nedavno diplomirala i da još nema stalnog zaposlenja. S druge strane, On definitivno nije zaposlen, ali povremeno radi jer dobiva honorare koje će unaprijed spremno potrošiti na nove tenisice. Tema odgovornosti i odrastanja time se stalno nameće kao pozadina ljubavne priče s relativno sretnim završetkom.

Igra između Jelene Hadži-Manev i Filipa Juričića sasvim se dobro uklapa u okvire zadane tekstom. Iako bismo od Njega očekivali veću izgubljenost i nesnalaženje u svakodnevici, Filip Juričić svom je liku pridao prilično snažnu mušku odlučnost (osvajanje Nje), ali i svojevrsnu fatalističku uvjerenost da će – kako god se stvari budu odvijale – sve ipak svršiti dobro. Rezultat je mnogo uvjerljiviji On nego Ona, koja kao ambiciozna studentica (psihologije?) od sama početka predstave u ljubavnom odnosu zapravo ruši i samouvjerenost i predrasude te time prolazi zahtjevniji put samospoznaje. I tako njih dvoje tijekom drame mijenjaju jedno drugo, a ta se komunikacija između dvoje glumaca sasvim jasno vidi i, na kraju, njihova međusobna kemija profunkcionira na zadovoljstvo publike.