Fotografske sličice kao portali

Sve su Gatnikove fotografije bez naziva, bez naznačena imena mjesta i datuma snimanja

Autor koji se bavio slikarstvom, grafičkim oblikovanjem, oblikovanjem lutaka i kazališnih kostima, nagrađeni ilustrator koji je opremio šezdesetak knjiga i postao poznat po legendarnom stripu Magna Purga, vjerojatno i ne slučajno i u svojim fotografijama traži i postiže likovnost. Na izložbi otvorenoj od 11. travnja do 2. svibnja tridesetak fotografija srednjega formata (50x70cm) napunilo je malu samoborsku galeriju, a izlošci nastali u različitim gradovima, i opet ne slučajno, svi su bez naziva, bez naznačena imena mjesta i datuma snimanja. Kadrovi su vrlo izvorni i potpuno u službi stvaranja izvrsne slikarske kompozicije. Kostja Gatnik bez skrupula i bojazni jednostavno izbacuje dijelove koji se ne uklapaju u njegovu viziju, bile to glave, cijela tijela ljudi osim stopala, donji dio automobila ili kuće. I čovjek kojemu se ne vidi glava, i ljudi kojima se vide samo stopala, i kamion koji na fotografiji nema donjega dijela postaju važni dijelovi fotografije i važnost dobivaju upravo zato što su izrezom dobili veće značenje. Ne postaju time samo dijelovi lijepe slike, nego upravo transparentno počinju pokazivati vlastitu bit. Čovjek kojem se ne vidi glava penje se uza stube i upravo je njegovo tijelo vizualno zanimljivo jer nagibom prati nagib stuba, samo u drugom smjeru, kod pješaka na pješačkom prijelazu zaista su najvažnija stopala, a kamion od kojega je ostala horizontala gornjeg dijela kao da daje temelj vertikali nebodera na kojem piše Home. Fotografije Kostje Gatnika ne prosuđuju, nego ostaju lijepe slike bogata značenja. Zapravo, upravo im značenje daje ljepotu, na onaj način na koji bismo mogli reći da ljepota zasigurno i postoji zbog značenja koja za nas nosi.

I potpuno je nevažno gdje je nalazimo. Zbog toga Kostja Gatnik i ne imenuje gradove u kojima fotografira. Mogli bismo doduše reći da gradovi ionako postaju isti – pozvati se na unificiranost velegrada koja briše kulturne razlike i usporediti Gatnikovu neodređenost mjesta s onom koja je prikazana u filmovima Jacquesa Tatija. Ali ipak nije riječ samo o tome. Veliki je francuski redatelj u svojim filmovima o velegradu pronalazio humor i ljudskost, postižući simpatije gledatelja za ljudsku slabost i zbunjenost i prikazujući ljude naspram nefunkcionalne arhitekture, dok Gatnik jednostavno traži značenja u pogledima kroz grad i prikazuje ih kao ljepotu, i to samo zbog toga što stvari postoje, bez komentara. Jednako kao Tati i Gatnik snima iz udaljenosti, stvarajući slike koje nam točno omogućavaju da vidimo prizor, a da on za nas ne bude zastrašujuće prevelik, nego ostaje manji od nas, navodeći nas da prema njemu osjetimo toplinu i naklonost.

Na sličan način stvara i crno-bijele fotografije i fotografije u boji. Kod crno-bijelih fotografija koristi se bijelim plohama unutar velikih crnih, kao malim portalima, stvarajući nove svjetove unutar prizora. Fotografije u boji daju pak veću mogućnost manipulacije i možda su zbog toga u izbor za ovu izložbu i ušle samo one. Kada snima u boji, Kostja Gatnik često fotografira prolaze, stube, na vratima u prostoriju fotografira prolaz u drugu prostoriju. Time vizualno stvara sličicu unutar sličice i pokazuje nam, jednako kao i u crno-bijelim fotografijama, nove svjetove unutar postojećih, otvara nove neočekivane slojeve unutar uobičajenih, vidljivih slojeva, na jednak način na koji je to moguće učiniti crtežom, naznačujući prostore koji izazivaju maštu. Uz mogućnost otvaranja portala, što čine i Gatnikove crno-bijele fotografije, one u boji nude još jednu mogućnost; komunikacijski povezuju elemente iste boje koji zajedno, u kompoziciji, dobivaju dublje značenje.