Dvojina na ispitu

Zbilja koja postaje imitacija same sebe ili pak drukčiji oblik spajanja istog, ili poznatog, refleks je kojega su pojedini dramski autori svjesni, čak i prije nego što se dogodi njihovu djelu, ili njima samima. Zato kanadska, točnije – kvibeška, dramatičarka Carole Fréchette zna da najprije treba uvesti ne toliko realnu, iako je pitanje što realno zaista znači, pogotovo u svijetu drame, koliko realističnu situaciju kako bi iz nje poslije mogla izgraditi konstrukt koji zbilju opisuje, ali joj više, metaforički rečeno, ne daje za pravo.

Komad izvornog naslova Jean et Béatrice, koji je u sklopu svojega ciklusa malih predstava velikih tema, redovito u suradnji s Gradskim kazalištem Sisak i zagrebačkim Teatrom Exit, glumac, redatelj i kazališni poduzetnik Zijah A. Sokolović postavio kao Ona, on i vi tako i započinje. Bogatašica živi sama na nekom visokom katu svoje kuće u svojem kvartu, naslijeđenu od oca poduzetnika, i čeka kandidate koji se javljaju na njezin oglas, i koji se osjećaju dovoljno hrabri i spremni da je tri puta zaredom zavedu, na najrazličitije načine. Jedan od njih je i On, kojem to uspijeva, ali samo da bi pustolovina od eventualne veze krenula neočekivanim putem, i zadobila dimenzije općeljudskoga prihvaćanja i pristajanja, kako na sama sebe tako i na drugoga. Ono što je tek naizgled ljubavna drama tada postaje izvedbenom analizom mogućnosti suprisutnosti, koliko i vjerovanja ili količine osobnoga, čak i svjesnoga pristanka u svakom vjerovanju. Jer nijedna od početnih zadatosti likova, njihova moralnog, emocionalnog i materijalnog stanja, ne ostaje točnom do kraja predstave, a igra mačke i miša, točnije bogatašice i lovca na miraz, metastazira u patologiju ljudskih odnosa, zasnovanih na međuspolnom (ne)razumijevanju.

Na trenutke to zaista podsjeća na one poluispovjedne dijelove Sokolovićeve monodrame Cabares, Cabarei, gdje raspravlja o braku i državi, zaključujući da nijedno ne funkcionira koliko god se čovjek trudio. Istraživanje ljubavničkih odnosa, njihovih varijacija i derivacija, a ponajviše devijacija, ne ide dalje od oslikavanja stanja, ne toliko klaunovskog koliko farsičnog u grubosti i nedelikatnosti igre. Sokolovićeva je glumačka poetika takva, i on od svoje žestine, kojom uglavnom prikriva nedostatak uvjerljivije suptilnosti, ne može više pobjeći. Povukao je i Jasnu Bilušić, glumicu koja ima manje uspješan, ali razrađeniji i širi raspon, u igru nadmetanja u gestualnim i vokalnim infantilnostima, za što najčešće nema potrebe. Sve što u tekstu leži moglo je biti prezentirano i na smireniji, ali ništa manje efektan način, a čak i tada bi klun(ov)ski potencijal bio zadržan, s nešto većom dozom profesionalnoga dostojanstva. Kao i spomenuta Sokolovićeva uspješnica, i ova predstava govori o važnim pitanjima, kvalitetno reže i secira, ali pod plaštom igre koja čak i kad se odvede na metarazinu, ostaje zapravo nesvjesne same sebe. Zato ovu predstavu treba čitati (!) poslije, u sebi. A tijekom izvedbe eventualnim sporadičnim osmijehom pokazati izvođačima kad su pogodili onaj ton koji titra zajedničku žicu.