Dah kršne Like

Prije četiri godine u pohode Gospiću stigao sam u sedlu, putopisno prateći poznati četrnaestodnevni, tisuću kilometara dug put moslavačkih konjanika od Volodera do Dubrovnika. Nedaleko fontane na korzu Vila Velebita, i uz ovogodišnji posjet još osjećam slap lijepih riječi dobrodošlice postrojenim konjanicima. Danas mi je domaćin prof. Ana Lemić, predsjednica OMH Gospić, koja predstavlja 21. člana radnika. Uz predsjednicu u sadašnjem Upravnom odboru su: Tomislav Rukavina (potpredsjednik), Zvonko Zdunić (tajnik) Nikica Brkljačić i Petar Karlić (članovi). U gradu (12.000 st.) danas županijskom i biskupijskom sjedištu, kraj zgrade Učiteljskog fakulteta u Rijeci – Odsjeka za učiteljski studij u Gospiću (donedavno Visoka učiteljska škola) sjetio sam se i učitelja Dušana Tropčića, rođena Ličanina, inače upravitelja pučke škole u mom moslavačkom selu Repušnici. Prije gotovo sedam desetljeća mlade kajkavce počeo je učiti, a što je još važnije i dobrim dijelom za svog učiteljevanja uspio naučiti, razlikovati č i ć. Ništa čudno, o ličkoj brizi za hrvatski jezik uvjerava me od Udruge Ličana iz Zagreba 2008. u Gospiću podignut spomenik Šimi Starčeviću (Klanac kraj Gospića, 1784–Karlobag 1859). Cijenjeni jezikoslovac, stric i prvi učitelj Oca Domovine Ante Starčevića napisao je dvije gramatike: Nova (gramatika hrvatskoga jezika) i Nova ricsoslovica ilircsko-franceska (prijevod s njemačkog). Ricsoslovica je prva gramatika hrvatskoga jezika pisana hrvatskim jezikom. Nova ricsoslovica ilircska tiskana je u Trstu, 1812, pisana ikavicom s hrvatskim slovopisom kao u zapadnim jezicima.

Počeci već 1843.

Institucionalno u borbi za jezičnu kulturu svoga naroda tu je već od 1843, dakle samo godinu nakon utemeljenja Matice hrvatske (ilirske) u Zagrebu i njezino Povjerenstvo u Gospiću, podsjeća aktualna predsjednica Lemić. Prvi povjerenik bio je trgovac Ante Prpić. A utemeljitelji s obvezom financijske potpore: Antun Mačečević, trgovac u Gospiću, Grgur Pavičić, arhiđakon i župnik u Gospiću, Aglikola Kargačin, dr. bogoslovije i župnik u Perušiću, Ambrozije Brozović, upravitelj i pukovnik Župe otočke, Adalberto Kargačin, župnik u Jezeranima, Šimun Šegulja, administrator u Lešću, Pavao Pobor, nadžupnik u Otočcu. Zamah se osjeća i sljedećih desetljeća, pa tako Gospić 1888. na popisu ima 115 članova. Među njima su važne osobe hrvatske kulture i umjetnosti: filolog Koloman Rac, botaničar Valentin Vale Vouk, književnici Bude Budisavljević, Milan Ogrizović i Jagoda Truhelka. O zanosu statistikom 1896. govore dva odjela MH u Gospiću s 112 članova. Prvomu je povjerenik Antun Jamičić, upravitelj dječačke škole, a drugomu gimnazijski profesor Ljudevit Mikoč. I tko sve nije bio član, utemeljitelj ili prinosnik: od đaka, učitelja, gimnazijskih profesora, župnika pisara, trgovaca, kotarskih sudaca, učitelja, češće spominjanih osoba s vojnim činovima, podžupana, velikog župana... Bez dvojbe knjige u izdanju MH na gospićkom području čitale su se i kod u MH upisanih ustanova, među kojima su bile škole: od Gospića, Osika Bilaja, Ribnika, kako dječačke i djevojačke tako obospolne, ali i u samu Gospiću – Knjižnica domobranska te hrvatska čitaonica Lička vila, Matičine su knjige i gimnazijskoj knjižnici katalogizirane posebno za učitelje, a posebno učenike. Zasigurno angažiranjem članova našle su se u privatnim knjižnicama uglednih Gospićana.

Zanos i posljedice Hrvatskog proljeća

U bližoj prošlosti ni Liku nisu zaobišli događaji uz Hrvatsko proljeće, dapače 1966. s utemeljenim pododborom, a od 1971. ogrankom, osjeća se zapažen rad MH. Čelnici gospićke MH, koja je u trenucima dosezala i do dvjesto članova, bili su: predsjednik Stipe Josipović, tajnik Julije Derossi, blagajnik Ante Rukavina. U tom razdoblju, ili sasvim precizno od 27. studenoga 1966. do 31. prosinca 1971, objavljene su tri zbirke pjesama – Zir Zlatka Tomičića, Tisuću konjanika Ranka Šimića i Kamen Krekovače Jovana Price te Lički kalendar 1968. MH postavila je i šest spomen-ploča književnicima i umjetnicima, u Gospiću: Josipu Draženoviću, Vjenceslavu Novaku, Budi Budisavljeviću, Juri Turiću i Miroslavu Kraljeviću, a u Vrhovinama Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Iz tog vremena pamte se predavanja ili književne večeri Ljudevita Jonkea, Matka Peića, Bore Pavlovića, Dragutina Tadijanovića. Posljedice zabrane rada Ogranka 1972. više članova, posebno Ante Rukavina, Marijana Brkljačić i Ivan Šikić Jungo, osjetilo je pozivom na nimalo ugodne informativne razgovore. Tajniku Juliju Derossiju zabranjen je rad na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji. Ocjena Međuopćinskog komiteta Saveza komunista za Liku bila je da je „zdušno podržavao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, surađivao s Vlatkom Pavletićem, Zvonimirom Kulundžićem i Zlatkom Tomičićem kao bojovnicima (?) Matice hrvatske“. Derossiju je 1971. Vlatko Pavletić objelodanio u Kritici opsežan rad Hrvatski jezik u hrvatskim školama. Julije Derossi i danas proučava povijest hrvatskoga jezika. Autor je niza radova iz te problematike, pa i polemičar na temu objave „više pravopisa hrvatskog jezika“. Nakon obnove MH u Zadru ponovno se kao član upravnog odbora uključio u Matičin rad, aktivan je u Zadarskoj smotri, a nakon obnove OMH u Gospiću i njegov suradnik.

Nakon osamnaest godina nasilnog prekida što su ga izazvale komunističke vlasti 1990. Ante Rukavina, predsjednik, i Milan Milinković Milček, tajnik, obnavljaju ogranak u Gospiću. No razaranje grada u velikosrpskoj agresiji ne dopušta rad sve do 1994, kada je održana skupština Ogranka. Nažalost, zbog tragične pogibije bez Ante Rukavine, iznimnog intelektualca, izvrsna poznavatelja Velebita, zaljubljenika u pisanu riječ, kroničara Like i Gospića, književnika, autora tri knjige s velebitskom tematikom: Velebitskim stazama, Zvona ispod zvijezda, Baške Oštarije i okolica, pisca brojnih studija, članaka, eseja, pjesama, novela. Novoizabrano vodstvo kojemu je na čelu predsjednik Ranko Šimić i tajnica Ana Lemić brine se o Ogranku s 84 člana. Zahvaljujući razumijevanju i potpori Ličko-senjske županije, Grada Gospića, Gimnazije, zatim Strukovne škole i Osnovne škole te Fondu za stambeno-komunalne poslove, koji je OMH ustupio prostorije, počeo je zanosan i sustavniji rad. Iskazanu želju potvrđuje i nabavka opreme koja je dijelom financirana vlastitim novcem. Već 7. srpnja 1994, dakle još u tijeku Domovinskog rata, s predavanjem o književnosti hrvatske dijaspore gostuje Vinko Nikolić. Počinje opsežan rad na objavi i 1995. tiskanju Gospićkog spomen-zbornika, čiji je urednik Ranko Šimić, inače agilni predsjednik Ogranka. Dvije godine poslije, 1997, za uloženi trud u skupljanju građe te izdavanje spomenute knjige Središnjica MH Ogranku dodjeljuje Zlatnu povelju, a Gradsko vijeće Grada Gospića Priznanje s plaketom za sveukupan rad i kulturno-izdavački doprinos. S razlogom. Riječ je o djelu koje donosi popis hrvatskih žrtava Drugoga svjetskog rata na prostoru Gospića te Karlobaga i Perušića, gdje Ogranak tada ima podružnice. Žrtvoslov, a prate ga dobro sumirane tablice na spomenutom području upućuje – od 3.453 popisanih osoba 1.462 smrtno je stradalo u ratu (992 u borbi), a sve ostale, precizno 1991, pogubljene su većim dijelom prvih mjeseci poraća. Samo za četiri slučaja vođen je sudski postupak kojim su osobe osuđene i ubijene. Slijedili su 1996. godine i naslovi: Grga Rupčić Hrvatska jest i Ivan Svetić Povratak moru. Godine 1997. uz 155. obljetnicu MH Gospić vrijedna se jubileja podsjeća izložbom portreta-fotografija dvadeset i jednog dosadašnjeg predsjednika, a uz 30. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika predavač je bio Tomislav Ladan. U godini 1998. tražim svoga povremenog suputnika prema ograncima MH, nažalost danas preminula glavnog tajnika MH Krešimira Mikolčića. I dok Gospić zbraja ne samo žrtve Drugog svjetskog rata već oplakuje i one iz Domovinskog ima snage za pjesničku riječ. Vraćajući se s predstavljanja, a riječ je o knjizi (antologiji) 100 pjesama 10 gospićkih pjesnika (ur. Ranko Šimić, 1998) Mikolčić u našem Vijencu (br. 121.) bilježi: „Poezija u ovom ratu pojavila se u velikim količinama i mnogo je toga početničkoga. Ipak, u ovom slučaju umjetnički standard znatno je viši.“ Spominjući književna imena iz Like, zapaža da su uglavnom živjela izvan i naglašava: „Pjesnici iz ove zbirke žive u Gospiću. U gradu i pokrajini punoj ruševina pojava te zbirke izraz je vitalnosti i duhovnoga poleta kao preduvjeta za civilizacijski i gospodarski napredak. Tu večer kada je predstavljena zbirka Gospić je bio grad poezije. Privlačne moderno odjevene djevojke doimale su se kao profesionalne glumice. Urednik i jedan od autora zbirke, predsjednik Matice hrvatske u Gospiću Ranko Šimić, objasnio mi je da su to gimnazijalke i da je mnogo truda uloženo u uvježbavanje dikcije, ritma i naglaska, tako da je to djelovalo kao velika poezija. I po tome predstavljanju poezije Gospić je veliki grad.“ I ono što je neumorni Krešimir Mikolčić stavio za uvod, opraštajući se od 20. stoljeća u Lici, mi stavljamo i Krešimiru u spomen za kraj: „Dok putujem pustim prostranstvima Like, zadivljuje me taj hrvatski fenomen, da je biološki gotovo iskorijenjen narod imao snage zaustaviti jednu od najvećih vojski u Europi i izbaciti je iz Hrvatske. I tako prorijeđeni narod u razrušenoj domovini još ima snage za kulturno stvaralaštvo.“ Dodajmo tomu u šest godina u takvim uvjetima zapaženih 45 manifestacija s dragovoljnim, a istodobno profesionalno odgovornim radom – zasigurno nije malo.

Lička revija – Lici – licem u lice

Razumljivo s novim stoljećem i novi, iako ne brojni, ali sadržajem vrijedni naslovi u samostalnoj nakladi ili sunakladništvu. Uz njihove autore i poruke s naslovnica komentar je suvišan: Miroslav Zdunić: Kad nas otme vrijeme, 2001; Željko Holjevac: Gospić u Vojnoj krajini 1689–1712–1881: prilog slici gospićke prošlosti, 2002; Julije Derossi: Ćekulade nema, gospićka ljudikanja, 2007; Josip Poljak: Planinarski vodič po Velebitu, Hrvatsko planinarsko društvo Zagreb, 1929, pretisak, pogovor Srećko Božičević, 2009. Uz navedeno u desetljeću koje je na izmaku poznatoj Matičinoj Hrvatskoj reviji u nakladi gospićkog OMH pridružila se i regionalna Lička revija. Razumljivo s manjim je brojem stranica (u prosjeku stotinjak) i bez bogato koloriranih priloga. Jasno, ograničena je na prostor Like, njezine ljude, prostor, vrijeme kulturu i dakako skromne financijske mogućnosti u prostorima državne skrbi. No misija je objema ista – temama biti prepoznatljive i istraživački bliske čitateljima. Autori, među kojima je tridesetak stalnih u osam objavljenih brojeva o Lici, progovaraju bez lažna podilaženja, utemeljeno kritički i otvoreno – licem u lice. Nižu se prilozi od arheološke slike, preko srednjovjekovne i novije povijesti, prvih doseljavanja, ali i burnih raseljavanja, sve do primjerice polemičnih aktualnih članaka o autocesti kroz dolinu Gacke protiv volje naroda. Časopis obiluje češćim književno-jezičnim temama, a ne nedostaje mu ni prirodoslovlja, primjerice prilozima s dvodnevnoga znanstvenog skupa Odjela za prirodoslovlje i matematiku MH Hrvatski prirodoslovci Ličko-senjske županije 2004. Priređivači se drže one domovini odana svoga zavičajnika dr. Ante Starčevića: „Istina se svjetlosti ne boji.“ Najbolji je to prilog vlastitom opstanku te dar hrvatskoj kulturi u obliku dragocjenih podataka iz ličkoga života. Dio tih sadržaja predstavljen je i u Zagrebu u Matičinoj palači. Iz trenutno jedinoga OMH u Lici, da se dobra tradicija ne zatre – očekujemo nove!