Cijeli svijet (ni)je pozornica

All the world’s a stage, pjeva u čuvenome monologu melankolični Jaques, luda u Shakespeareovoj komediji Kako vam se sviđa. Metafora svijeta kao kazališta toliko je privlačna da je još i u Shakespeareovo doba postala klišeom. Možda je i u tome razlog što se često rabila izvađena iz konteksta drame u kojoj je, sjetimo se, izgovara pomalo mračan i ciničan lik (što su neobični atributi za ludu), koji stoji postrani od životnih zbivanja – na poziciji koja je izvorište njegove vječne melankolije i koja mu valjda i omogućuje totalni pogled na svijet kao teatar i na sve ljude kao tek glumce u njemu.

Razlog popularnosti metafore svijeta (ili života) kao kazališta leži vjerojatno u njezinoj univerzalnosti (njome je sve obuhvaćeno i „objašnjeno“), no zanimljivo je da nam njezin sadržaj istodobno poručuje kako je čovjekov položaj u svijetu zapravo relativan i promjenjiv.

Ima nešto u rečenici „Cijeli je svijet pozornica“ što olakšava čovjekovu sudbinu u svijetu, i gotovo ga lišava obveza i odgovornosti bivanja u njem. Teško je prosuditi ispravnost takva stajališta o životu, no mora se reći da slikovit govor metafore odustaje od racionalna objašnjenja čovjekove situacije.

Čini se da u tom pogledu metafore, koliko god bile privlačne, ipak znače prečac u promišljanju čovjekova položaja u svijetu pa bi ih stoga ipak bilo bolje razumijevati u kontekstu književnih djela u kojima su i mišljene, nego se njima koristiti kao životnim devizama koje bi se dale primijeniti u svijetu izvan kazališta.

No čak i ako svijet nije kazalište, kazalište je njegov neizostavan dio. Zbog toga smo u ovome broju Vijenca veću pozornost posvetili upravo toj umjetnosti. Uz uobičajene kritičarske prikaze predstava kao temu broja donosimo dva problemska teksta o redateljskim rukopisima na domaćim i svjetskim pozornicama. Autorstvo kazališnoga čina pitanje je koje godinama izaziva prijepore, pri čemu nikada do kraja kazališni redatelj nije zadobio status kakav, primjerice, ima filmski stvaralac. Naši kritičari, Igor Ružić i Jasen Boko, na pitanje o prepoznatljivim redateljskim postupcima daju različite prosudbe (uzrok tomu dijelom je i u tome što pišu o različitim nacionalnim produkcijama), no prešutno se slažu da se autorstvo redatelja ne može osporiti, što ne mora umanjiti važnost dramskoga pisca.

A poveznica s početnim stihom Jaquesova monologa ima još. Tako smo u kolumni Kako prevoditi poeziju u ovome broju pozvali Matu Marasa, istaknutog prevoditelja, koji je između ostaloga preveo i cjelokupnoga Shakespearea na hrvatski jezik. Možda se moglo očekivati da će Maras u svome tekstu iznositi vlastite traduktološke nazore, no on je odlučio progovoriti – dajući riječ drugima. Nastala je tako neobična kratka povijest prevođenja, pregled zanimljivih, a nerijetko i proturječnih mišljenja koja su iznosili pisci, mislioci i filolozi o književnoj djelatnosti koja se nalazi između „inheretne nemogućnosti i apsolutne nužnosti“ (Goethe).

Na kraju, u razmatranju kazališta, ali i života (ako ipak postoji razlika među tim razinama) u Vijenac smo pripustili i jednog mačka. Naime, misaoni napori koje poduzimamo vrijedni su i mogu donijeti važne rezultate u shvaćanju proizvoda ljudskoga duha, ali u najmanju je ruku zanimljivo čuti kako naš svijetu (i teatar) izgleda iz druge perspektive. Zbog toga je Giga Gračan zapisala zapažanja svojega mačka Janike, koji svojim očima možda lakše može prodrijeti u ono što se skriva ispod naših svakodnevnih uloga, a što nama samima katkad ostaje nevidljivo.