Arhitektura i kultura

Najnoviji broj Orisa – časopisa za arhitekturu i kulturu, koji uređuju Vera Grimmer i Maroje Mrduljaš, u posebnoj tematskoj cjelini sintetizira recentne uglavnom europske arhitektonske realizacije muzeja i izložbenih galerija. Temeljnu ideju dvomjesečne art-revije s izabranim up to date informacijama o arhitekturi izdavač Andrija Rusan provodi još od prvoga sveska iz 1999, pozivajući u respektabilni spisateljski tim brojne i uvijek nove inozemne autore koji iz prve ruke imaju prilike doživjeti objekte o kojima pišu. Uz skladan grafički dizajn i estetiziranu fotografiju, svi tekstovi u Orisu ponuđeni su dvojezično (hrvatski/engleski), što je časopisu omogućilo međunarodnu distribuciju i širok krug čitatelja.

Pokušavajući polemički predočiti što je uistinu muzej u današnje vrijeme, Maroje Mrduljaš u uredničkom uvodniku nastoji potaknuti kritičnost u čitatelja, kako bi o projektima koji slijede formirali mišljenje i vlastitu valorizaciju. Nadovezujući se na raspravu, Christian Teckert (Povijest bjeline u arhitekturi izlaganja) – svjestan činjenice da muzeji danas predstavljaju prostore urbanih komunikacijskih središta s mnoštvom komercijalnih programa – pokušava ocrtati njihov povijesni razvoj tehnikama izlaganja kao sredstva za stvaranje ozračja.

U nastavku je prikaz Alana Kostrenčića (Svjetlost i sjena), koji nedavno realiziran atenski Novi muzej Akropole arhitekta Bernarda Tschumija uspoređuje s danas premalim Starim muzejom iz 1874, prvotno zamišljenim kao prostor za pohranu dijelova s Akropole. Oduševljen atraktivnošću i funkcionalnošću Tschumijeve građevine, autor smatra kako je tim rješenjem arhitekt nedvojbeno znalački napravio posao, ali možda „s isuviše profesionalizma, a premalo srca“, Nijemac Till Wöhler piše o Povijesnom muzeju Ningbo u Kini koji je arhitekt Wang Shu metaforički rečeno osmislio kao „planinu gdje narod može pronaći svoju kulturu“, doslovno projektirajući formu objekta koja podsjeća na uzvisinu. Neizostavan je i osvrt na novo izgrađeni Andaluzijski muzej sjećanja Alberta Campa Baeze, koji se impozantnošću bijelih zidova ostvarenih u golemu mjerilu odlikuje osobitom kontekstualnošću u potpunosti ukomponiranu u okolni prostor. Prikazan je i Muzej Liaunig u Austriji riješen na jednostavan način u obliku križa, inače osobit kao jedna od rijetkih privatno-javnih građevina toga tipa.

Od naših primjera, tematski je zanimljiv prikaz Tomislava Pavelića. Autor piše o Paviljonu Slava Raškaj, arhitekata Jelene Skorup i Dražena Juračića, što je namijenjen izlaganju likovnih radova i kreativnom stvaranju pacijenata Psihijatrijske klinike Vrapče u Zagrebu. Silva Kalčić (Učiniti stvari vidljivima) u svome se članku kritički osvrće na problemske aspekte novog Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Kao osobitost svakoga izdanja Orisa, i u ovome je broju ponuđen intervju s nekim od svjetski afirmiranih arhitekata – ovaj put s Fincem Samijem Rintalom, kojega sugovornici već u uvodu predstavljaju kao projektanta sa senzibilnim i empatičkim pristupom svakoj temi i mjestu kojim se bavi.

Uz još nekoliko drugih tematskih tekstova o muzejima, u Orisu je objavljeno i više slobodnih priloga iz domene hrvatskog dizajna, umjetničke fotografije i dr. Na koncu, tu su i informacije o važnom arhitektonskom događanju – Ljubljanskim danima Orisa – koji su 7. travnja u Sloveniji okupili brojne poznate arhitekte na svojevrsnu simpoziju, sada već četvrtu godinu za redom.