Argentinsko remek-djelo

Tajna u njihovim očima izvrsna je krimi-drama koja je ove godine osvojila Oscar za najbolji strani film. Campanella u njemu sjajno kombinira elemente različitih žanrova te besprijekorno pogađa pravi dramaturški trenutak za suspense, ljubavnu napetost, komiku te važna politička i društvena pitanja određenog vremena koja se kriju u pozadini. Argentinski film-noir temelji se na romanu La pregunta de sus ojos Eduarda Sacherija, koji je zajedno s redateljem Campanellom potpisao scenarij.

Priča se odvija 90-ih godina prošloga stoljeća, kada umirovljeni istražitelj u uredu javnoga tužitelja Benjamin Esposito (Ricardo Darin), proganjan neriješenim slučajem umorstva djevojke koji se zbio prije dvadeset i pet godina, odluči o njemu napisati roman. Za pomoć se obrati nekadašnjoj kolegici Irene (Soledad Villamil), koja je s njime tada radila na slučaju i u koju je, otkrit ćemo, još zaljubljen. Nemogućnost realizacije te ljubavi, tj. njegova suzdržanost zbog činjenice da je Irene već zaručena, ali i njegov osjećaj manje vrijednosti zbog razlike u njihovim društvenim statusima i obrazovanju – Irene je sutkinja iz utjecajne obitelji, a on tek obični službenik, kao da će ga još više tjerati u potragu za Gomezom (Javier Godino), silovateljem i ubojicom mlade žene. Trag koji Esposita odvodi do njega nalazi se na starim fotografijama žrtve koje će glavnom junaku pokazati njezin suprug Morales (Pablo Rago). Na svakoj od njih njezin stari školski kolega Gomez promatra je s opsjednutim i sumanutim izrazom lica. No zločinac istražitelju neprestano izmiče, sve dok njegov dobroćudni kolega alkoholičar Sandoval (Guillermo Francella) iz Gomezove kuće ne ukrade njegova pisma te shvati da svatko može promijeniti ime, adresu, religiju ili bilo što drugo, no nikad i vlastitu strast. Iz korespondencije Gomeza i njegove majke Sandoval iščita da on gaji strast za nogometom te zaključi da im je jedina preostala šansa pronaći ga na nogometnoj utakmici…

Najdojmljivija i gotovo nevjerojatno tehnički izvedena scena – koja će, uz ostale vrline koje film posjeduje, ostati itekako zapamćena – ona je snimljena u jednome kadru, koji započinje prikazom totala nogometnoga stadiona, da bi se potom kamera na kranu spustila na nogometni teren pa na tribine pred glavnog junaka te onda kamerom iz ruke tražila negativca i gonila ga zajedno s istražiteljima punih pet minuta.

Tajna njihovih očiju djelo je koje je zasluženo osvojilo Oscar za najbolji strani film jer osim tehničke izvrsnosti izlaže bezvremensku priču o prijateljstvu, pravednoj osveti te istinskoj ljubavi koja nipošto ne može biti kratka daha. Morales ne može zaboraviti svoju ženu pa svakoga dana čeka na različitim peronima ubojicu ne bi li ga napokon sreo i obračunao se s njim. Esposito i Irene nakon dvadeset i pet godina koje su prošle, unatoč tomu što je zasnovala obitelj s drugim čovjekom, i dalje osjećaju ono isto kao kad je on odlazio u izgnanstvo zbog njezina straha za njegov život, a ona je bila spremna odreći se svega i poći s njim, samo što mu to nije imala hrabrosti priznati.

Budući da pravednost ne pronalazi u pravnom sustavu, osobito ne u onome za vrijeme vojne hunte u Argentini 70-ih godina 20. stoljeća, koja je štitila ubojice i silovatelje koji su razotkrivali subverzivno djelovanje komunista i onih koji su takvima bili proglašeni, redatelj Campanella pronalazio je u svojim pojedincima. Najljepše od svega je što razumije njihove slabosti i, kao što sam naslov sugerira, razotkriva ih u krupnim planovima u kojima njihovi pogledi govore podjednako kao i njihove riječi. Jedina je slabost ovog ostvarenja prenaglašavanje tih izraza kod glumaca pa njihova afektacija katkad zasjeni dobro zamišljenu ideju. Izvanrednu glazbu romantičarskog ugođaja koja objedinjuje sva, vrlo često proturječna, čuvstva ovog filma napisao je Federico Jusid.

Campanella nije politizirao, ali je realistično prikazao doba straha, kada je vojna hunta slala kriminalce da likvidiraju svakoga tko nije bio podoban. No on je ispričao intimističku priču kroz koju se tek naziru politička previranja u njegovoj zemlji. Na osnovi slučaja jednog zločina u prošlosti on zapravo iznosi alegoriju o prošlim vremenima, dok s preokretom opisuje demokratsku sadašnjicu koja je potom nastupila u Argentini.

Ovo remek-djelo svakako vrijedi pogledati pa stoga smijemo reći kako su hrvatski kinodistributeri među filmovima nominiranim ove godine za Oscar, koje su se, doduše, požurili prikazati, potpuno zapostavili one s neameričkoga govornog područja. Nadamo se da će barem ovaj pobjednički film uskoro biti dostupan našoj publici.