Velikan hrvatskoga slikarstva

Đuro Seder na likovnoj je sceni već više od pola stoljeća. Tijekom toga razdoblja njegovo je slikarstvo prošlo kroz nekoliko nadasve znakovitih mijena. Najprije je to bio enformel do kojega će stići postupno i uz proučavanje Pollocka; potom je uslijedilo razdoblje sveobuhvatnoga redukcionizma; a od sredine sedamdesetih godina pa sve do danas Sederovo slikarstvo karakterizira tematski raznorodna ekspresionistička figuracija dojmljivih gesti i intenzivna, posve nesputana kolorita. Sve pobrojane faze posjeduju nešto zajedničko. To je uvijek prisutan dijalektički odnos između – hegelijanski rečeno – duha i materije, koji razrješenje pronalazi u svojevrsnu, samo Sederu svojstvenu, egzistencijalizmu. Pritom bismo mogli ustvrditi kako je egzistencijalizam ranijih faza bio više općenito usmjeren, dok će u ovoj posljednjoj – to vrijedi čak i za Sederovu dojmljivu religijsku tematiku – poprimiti naglašeno osobne, pa čak i intimne karakteristike.

Autoportret s autoportretom, 2007.

Za likovno iskazivanje duhovne intime i introspekcije motiv autoportreta vjerojatno je najzahvalniji. Na recentnoj izložbi u Josipu Račiću doajen hrvatskoga slikarstva izložio je njih jedanaest, osam ulja na platnu i tri tempere na papiru. Na svakoj od slika umjetnik vlastiti lik smješta u prednji plan, redovito ga prikazujući frontalno. Pa ipak, cjelokupna izložba nipošto nije jednolična, a još manje dosadna. Katkada lik slikara stoji ispred posve nedefinirane pozadine, ali u većini slučajeva iz stražnjih nam je planova ipak moguće posve jasno iščitati u kakvim se to okolnim prostorima on nalazi. Spomenimo tek neke od izloženih radova. Autoportret sa zumbulom, primjerice, plijeni kolorizmom koji odražava zelenilo trave i drveća, plavetnilo neba te žuto blistavilo sunčanoga proljetnog dana. Slikar, posve stopljen s okolnom prirodom, nalazi se u središtu prizora, a izraz lica mu je istodobno spokojan i melankoličan. Autoportret s ručnikom koloristički je i kompozicijski posve drukčiji. Prevladavaju crvenkasti, ružičasti i sivkasti tonovi, a radnja je znatno dinamičnija. Lik na slici, naime, žustrim pokretima briše vlastito mokro tijelo nakon kupanja. Grimasa mu je posve u skladu s radnjom koju obavlja, namrštena i u žustru grču. Autoportret u smeđem, naprotiv, izrazito je statičan. Osim slikareva lika na slici ne postoji nikakav drugi sadržaj, a kolorit je izrazito asketski te se svodi na dominantno smeđu boju s povremenim akcentima crne, prljavobijele ili okera. Slikarev pogled začuđeno je preplašen i kao da se pita: Što ja tu, uopće, radim? Svakako je najduhovitiji Autoportret s autoportretom. Ovdje se u staroga majstora nedvojbeno probudio duh Gorgone! Slikar stoji u atelijeru ispred slike na kojoj je upravo zgotovio vlastiti lik. Riječ je, dakle, o slici u slici. Glava i torzo naslikanog slikara i onog – nazovimo ga – dvostruko naslikana slikara identične su veličine pa je, zapravo, došlo do svojevrsna likovnog umnažanja. Osnovna poruka slike više je nego jasna, a riječ je o ironijskom i nadasve duhovitom Sederovu komentaru tradicijom uvriježena principa kojemu se slikari ili povjesničari umjetnosti utječu kada žele preciznije nasloviti neki konkretni autoportret.

Đuro Seder već je zagazio u deveto desetljeće života. I doista, njegove slike zrače neuobičajenom zrelošću i životnom mudrošću. Unutarnja pak energija tih slika primjerenija je tridesetogodišnjaku. Dinamične, ali nikada proizvoljne geste, lucidno nijansiranje te sposobnost virtuozna usuglašavanja linijskih i mrljastih sekvenci trajne su karakteristike Sederova slikarstva, a izložba u Josipu Račiću to nam iznova i potvrđuje.