Urbana naiva

Pojam gastarbajter nekako je potiho istisnut iz suvremenoga vokabulara. Njegova konotacija ovisi o osobnoj priči pojedinca, činjenici da li je u njegovoj/njezinoj obitelji ili bližoj okolini postojala osoba koja je živjela i radila u Njemačkoj ili kojoj drugoj zemlji. No mlađe generacije stasale devedesetih godina prošloga stoljeća i kasnije imaju podosta nejasan uvid u ovaj segment prošlosti, a uostalom i njezini svjedoci sve je više zaboravljaju. Zapravo je paradoksalno da danas, kada se toliko razgovara i raspravlja o ulasku u Europsku Uniju te u različite asocijacije, što bi trebalo pridonijeti većoj mobilnosti i boljoj integraciji hrvatskih građana, odveć lako ignoriramo povijest gastarbajtera, mahom anonimnih sudbina ljudi koji su na razmeđi različitih društvenih poredaka i uređenja, radom u stranim zemljama pokušavali optimizirati uvjete vlastita života i života svojih najbližih.

Svaki je poredak, odnosno domovina stečena rođenjem i privremeno prisvojena domovina, tim došljacima istodobno zadavao udarce i crpio izravnu korist od njihove pečalbe. I dok politički emigranti još koliko-toliko mogu doživjeti određenu zadovoljštinu, odnosno priznanje, oni čije su iseljavanje uvjetovali (između ostaloga) ekonomski razlozi ostaju prepušteni sami sebi. Uostalom, financijska dobit, gastarbajterska zarada smatra se dostatnom zadovoljštinom.

Što pak može biti zadovoljština za ljude koji iz dana u dan ćute bol za izgubljenim domom, ranjivi su zbog neuklapanja u društvo, od kojega trpe ponajviše prijezir i uvrede. Drago Trumbetaš (Velika Mlaka, 1938) zadovoljštinu je pronašao u neumornom likovnom izražavanju i zapisivanju vlastite i tuđe sudbine u iseljeništvu. Izložbeni projekt Arhipelag Gastarbeiter – Drago Trumbetaš i njegov svijet predstavljen u Domu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika – Galeriji Prsten, intrigantna je rekonstrukcija života umjetnika, od 1966. do 1985, ali i života gastarbajterske zajednice u tom razdoblju. U izložbenom prostoru rekonstruirana je Trumbetaševa sobica – s pokućstvom i uporabnim predmetima koje je po povratku u cijelosti pohranio u svojoj kući.

Rekonstrukcija Trumbetaševe sobice u Njemačkoj

Umjetnikovi crteži i grafike izloženi su na 120 panoa skupa s novinskim člancima iz njemačkoga tiska, koji su vezani za strane radnike. Njima su pridružena pisma, dokumenti te privatne fotografije obitelji i kolega. Tako osmišljen projekt, popraćen veoma kvalitetnim tekstovima Branka Franceschija, Jasne Čapo Žmegač, Nenada Popovića te razgovorom koji je s Trumbetašem vodio Nenad Popović (Popović i Franceschi su kustosi izložbe), na iznimno kompleksan i relevantan način prikazuju i valoriziraju nekoliko desetljeća toga specifičnog umjetničkog djelovanja. Godine 1974. Trumbetaš je otišao raditi u Njemačku, koju je tumačio Popović, od ranih pedesetih njezin moćni ekonomski zamašnjak punio stranim radnicima – na početku Talijanima, Španjolcima i Portugalcima, a od 1960. sve više i Jugoslavenima, koji su tada dobili mogućnost slobodna putovanja. Dugi je niz godina proveo u Frankfurtu na Majni, gdje je radio u tiskari lista Frankfurter Rundschau.

Trumbetaš je vrlo rano pokazivao talent za likovnost. U šestoj je godini crtao portrete svojih susjeda, a učitelji u osnovnoj školi zaduživali su ga da crta parole i slali na crtanje u prirodu. Godine 1956. završio je grafičku industrijsku školu u Zagrebu i stekao zanimanje ručnoga slagara. Pobuda za izražavanje potkraj šezdesetih godina proizašla je iz vrlo konkretnih razloga. Na uvrede koje su mu upućivali njegovi njemački kolege reagirao je tako što je sve zapisivao i crtao. U Frankfurtu je 1968. počeo crtati gastarbajterski ciklus i motive iz rodnoga Turopolja. Sedam godina poslije Božo Biškupić organizirao je prvu njegovu izložbu te mu je izdao grafičku mapu Gastarbeiter s predgovorom Veselka Tenžere. Nakon toga slijedi veliki kreativni zamah, Bogdan Žižić snima o njemu dokumentarni film s istim naslovom koji je nosila grafička mapa.

Od 1976. do 1980. imao je šezdesetak izložbi u Njemačkoj. U njegovoj bogatoj biografiji nalazimo podatak kako je 1980. selio dio biblioteke u Veliku Mlaku, pri čemu su ga tadašnje vlasti optužile za širenje neprijateljske propagande te ga osuđuju na godinu i pol. Za njega se zauzimaju Heinrich Böll, Heinrich-Dietrich Genscher, Egon Bahr i Willy Brandt, pa mu Vrhovni sud SR Hrvatske smanjuje kaznu na šest mjeseci, koju je odslužio u Zagrebu i Staroj Gradiški. Trumbetašev opus uz crteže i grafike obuhvaća književna djela i drame, iluminacije te rukom transkribirane knjige poezije. Posebno valja istaknuti njegov ciklus Dragi Vincent.

Struktura izložbe, kombiniranje, to jest kolažiranje raznorodnoga materijala, omogućuje iščitavanje likovnoga rada Drage Trumbetaša kao ustrajne i sustavno ostvarene potrebe dokumentiranja i mapiranja svijeta u kojem je autor živio. Proživljena svakodnevica, traumatična ili beznadna, lakše je objašnjiva ako je posredovana crtežom, medijem koji odlikuje iznimna neposrednost. Veoma je dojmljiv kontrast između preciznosti u donošenju arhitekture i naivnog, empatičnog i ekspresivnog dočaravanja fizionomije likova, među kojima je najistaknutiji Tonček. Fotografije dodatno pojašnjavaju realističnost i empatiju. One su dokaz istinitosti, baš kao i onovremeni novinski članci. Koliko se god pojedini dijelovi materijala nadopunjuju, njihova cjelovitost upućuje na slojevit autorski postupak. Naime, dokumentarni dio ne može se shvatiti kao odvojen, pomoćni dodatak izlošcima. On je autonoman iskaz autorova htijenja da bilježi, razumije, prisvoji, posreduje...

Kao takav on se pokazuje kao zanimljiva prethodnica suvremenim umjetničkim praksama angažiranoga prikazivanja i tumačenja svakodnevice, njezina dokumentiranja i arhiviranja. No dok većina današnje prakse ostaje na razini jednokratnoga projekta, Trumbetaševo djelovanje počiva na perzistentnom promišljanju osobnog iskustva, koje se potom razrađuje daljim postupkom istraživanja i sabiranja tuđih iskustava. Unutar povijesnog i sociološkog okvira priča o gastarbajterima ostavlja izravan i snažan dojam. Svaka je sekvenca, bilo da je riječ o crtežu, grafici, fotografiji, članku, dokumentu, iznimno bitna u shvaćanju cjeline, a opet svaka funkcionira pars pro toto, snažno reflektirajući dislociranost, otuđenost, strah, osamljenost. I današnje vrijeme donosi iste, ili slične priče, samo s različitim predznakom. Važno je da se priča gastarbajtera, Drage, Tončeka, Ljubice... i mnogih drugih ne zagubi u šumovima povijesnoga zaborava.