Umjetnik mora biti gospodar svoga glazbala da bi služio glazbi

Zagrebački kornist Radovan Vlatković (1962) već je dva desetljeća najistaknutiji hrvatski glazbenik na prestižnim koncertnim podijima i elitnim glazbenim učilištima diljem svijeta. Ostvario je respektabilan diskografski opus, a kao solist i komorni muzičar surađuje s najvećim glazbenicima današnjice (K. Penderecki, S. Gubajdulina, M. Rostropovič, V. Gergijev, V. Askhenazy, A. Schiff, G. Kremer, H. Holliger…).

Glazbeni majstor Radovan i njegov rog obilja

Unatoč mnoštvu inozemnih obveza Vlatković veliku pozornost posvećuje hrvatskoj kornističkoj literaturi, pa će tako ovoga proljeća na koncertima u Zagrebu i Velikoj Gorici izvesti skladbe Krešimira Baranovića i Davora Bobića. Od siječnja 2009. naš proslavljeni glazbenik u nizu svjetskih metropola predstavlja njemu posvećen Koncert za rog i orkestar Krzysztofa Pendereckog. Jedanaestog veljače Vlatković je postao glazbenim junakom dana u Londonu, gdje je – uskočivši u posljednji trenutak – spasio izvedbu Drugog koncerta Richarda Straussa. Taj Vlatkovićev nastup uz Londonski simfonijski orkestar pod ravnanjem Valerija Gergijeva ugledni glazbeni kritičar Geoff Brown (The Times, 15. veljače) popratio je samim superlativima:

Zbog upale zuba svoj je nastup maestru Gergijevu u posljednji trenutak otkazao David Pyatt. No ono sunce koje se ukazalo nakon kiše dočekali smo u obličju Radovana Vlatkovića, jednog od ponajboljih svjetskih hrvača s prekrasnim i raznolikim zvucima koji se rađaju u opasnome spletu cijevi suvremenog roga.

Vlatkovićeva kontrola u jesenski bogatoj gozbi Straussova Drugog koncerta za rog i orkestar bila je upravo fenomenalna. Pjevajući svojim rogom u savršenom suzvučju s orkestrom, umjetnik je osobito u drugom stavku bio utjelovljenje mekoće i miline.

No tek je Vlatkovićev solo dodatak zapanjio publiku, koja ga je u nevjerici slušala širom otvorenih usta. U paklenski teškom Međuzvjezdanom zazivu Oliviera Messiaena već je i Vlatkovićevo vibriranje jezikom samo po sebi bilo divno. Kao šećer na kraju uslijedile su besprijekorno izvedene vijugave oscilacije, tanane i nježne, malene poput miša. Bio je to doista zapanjujući nastup u opčinjavajućoj Messiaenovoj skladbi koja istražuje krajnosti tonskih registara roga!

Britanski su kritičari panegiricima popratili vaš nedavni londonski nastup; kako ste doživjeli svoju prvu solističku suradnju s planetarno glasovitim ruskim maestrom?

Prije nekoliko godina u tom sjajnom orkestru neko sam vrijeme mijenjao kolegu Timothyja Jonesa, a koji tjedan prije ovog neočekivanog nastupa sanjao sam kako ponovno upravo s njima sviram?!... Sjetio sam se tog sna kad su me nazvali iz Londona s zamolbom da za tri dana zamijenim oboljeloga kolegu. Predivna Straussova partitura, izvrstan orkestar i veliki maestro – bio je to trostruki izazov kojemu nisam mogao odoljeti. Gergijeva sam upoznao potkraj osamdesetih kao član Radijskog orkestra u Zapadnom Berlinu; živo se sjećam njegove sjajne izvedbe Slika s izložbe Musorgskog, a nedugo nakon rušenja Berlinskog zida s ruskim smo maestrom ostvarili prvo gostovanje našeg orkestra u Istočnoj Njemačkoj. Londonski simfonijski orkestar opterećen je mnoštvom nastupa i snimanja, zbog čega su primorani vrhunske izvedbene rezultate redovito postizati s minimalnim brojem pokusa. Meni je ovom prigodom ipak bila omogućena zasebna proba kako bih s gudačima proradio najosjetljivija mjesta, dok sam s Gergijevom imao samo jednu probu i generalni pokus. Na koncertu se dogodio glazbeni vatromet, koji je nezamisliv bez potpune suradnje solista i orkestra, odnosno dirigenta. Nakon koncerta maestro Gergijev nagovijestio mi je mogućnost nastavka suradnje te je izrazio želju da upoznam ruske korniste i eventualno im pomognem znanjem i savjetima.

U siječnju 2009. u Bremenu ste praizveli Koncert za rog i orkestar Krzysztofa Pendereckog. Tu važnu skladbu otada zajedno s autorom predstavljate diljem svijeta, dok ćemo je mi moći čuti 2011. na Muzičkom biennalu. Svemu tomu prethodilo je podulje umjetničko poznanstvo s velikim Poljakom, zar ne?

Pendereckog sam upoznao u Berlinu, gdje smo mu priredili autorsku večer pod umjetničkim vodstvom Heinza Holligera. Godine 2000. surađivali smo na bečkoj praizvedbi njegova seksteta posvećena „Rostropoviču i prijateljima“. Ta je skladba, također pod ravnanjem autora, izvedena potom i na Rachlinovu festivalu u Dubrovniku (2006). Nekoliko je godina Penderecki radio na partituri svog jedinog Koncerta za rog, koji mi je naposljetku i posvetio. Skladatelj je od početka imao jasno definiranu zamisao svakog detalja svoje nove skladbe, pa smo se tijekom procesa skladanja vrlo malo konzultirali. Nekoliko mjeseci prije praizvedbe, kad je kompozicija bila posve dovršena, zajednički smo razmotrili one aspekte koji su vezani uz specifične tehničke i izvedbene mogućnosti mog glazbala, pa su tek tada neke od mojih sugestija bile prihvaćene i uvrštene u partituru.

Krzystof Penderecki i Radovan Vlatković

No kako mi je Penderecki osigurao ekskluzivno pravo izvođenja tog koncerta, to smo se nas dvojica već dobrano naputovali svijetom. Nakon nedavnih izvedbi u Finskoj i Norveškoj uskoro ćemo zajedno i u Milano, no ja se najviše veselim našem zagrebačkom nastupu za točno godinu dana. S Pendereckim ću nastaviti suradnju u komornoj skladbi koju on tek kani napisati, ali o tome je zasad prerano govoriti…

U povijesnom repertoaru umilni se rog mora jako oprezno maziti kako ne bi iznenada riknuo poput ranjene zvijeri, no zato su u suvremenoj glazbi izražajne mogućnosti vašeg glazbala jako proširene začudnim tonskim efektima i inovativnim tehničkim rješenjima. Pretpostavljam da vam je nova glazba uvelike izazovna i zbog istraživanja novih izražajnih mogućnosti roga?

Suvremenu sam glazbu upoznao i zavolio svirajući u orkestrima i komornim sastavima. Imao sam i tu sreću da zarana dođem u doticaj sa skladateljem, oboistom i dirigentom Holligerom, od kojega sam možda najviše naučio o novoj glazbi. Potom su zaredale izvedbe i snimanja mnogih novih skladbi, koje sam često pripremao pod supervizijom samih autora (Stockhausen, Penderecki, Carter, Gubajdulina i mnogi drugi). Moje dosadašnje muzičko iskustvo obuhvaća: praksu orkestralnog glazbenika, solističko i komorno muziciranje, pedagogiju i redaktorski rad, pa čak i povremene dirigentske nastupe. Jedino čime se nikad nisam bavio jest samo skladanje, no zato sam pokatkad mogao izbliza pratiti kako veliki majstori stvaraju svoja nova djela. Sustavno bavljenje recentnom glazbom omogućilo mi je da uvidim kako se ne moramo baš uvijek doslovce držati svake note kao biblijski nezamjenjive riječi, jer često su posrijedi detalji čije je značenje prije kontekstualno negoli doslovno. Suvremena glazba iziskuje od izvođača mnogo više slobode i samoinicijative, što je onda donekle počelo utjecati i na moj opušteniji pristup djelima standardnog repertoara. U Mozartovim koncertima, na početku karijere, dosljedno sam se držao notnoga teksta, smatrajući kako najprije moram na pošten, gotovo znanstven način dokučiti sve povijesno egzaktne parametre partiture. Tek mnogo kasnije počeo sam uviđati kako bez unošenja osobnog stava i doživljaja izvođača čak ni Mozartova muzika ne može zaživjeti na način koji bi je doista bio dostojan. Bavljenje novom glazbom zasigurno izoštrava naše poimanje partitura starih majstora, za što je najbolji primjer kako avangardni tako i barokni velemajstor oboe – svestrani Holliger. Želio bih vjerovati da današnji muzičar može biti kompletan samo ako je repertoarno svestran, premda svatko ima pravo na slobodu izbora, pa tako i oni koji ne podnose novu glazbu. Kako ja ne pripadam među takve konzervativce, to sam prošle godine praizveo simfoniju sa solo rogom Vatra i ruža škotskoga skladatelja Josepha Swensena, a sada već s nestrpljenjem očekujem partituru Koncerta za rog i orkestar koji za mene piše danski skladatelj Hans Abrahamsen. Pored svega, posebno sam ipak zainteresiran za nove skladbe hrvatskih autora.

Godinama se već bavite izvođenjem i snimanjem djela hrvatskih skladatelja. Kanite li objaviti nosač zvuka s antologijskim izborom hrvatskih skladbi za rog te kako stojimo s njihovim notnim izdanjima?

Podulje već vrijeme radim na obama planovima. Već sam izveo i snimio koncerte Frane Paraća i Brune Bjelinskog, a sljedećih ću dana sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i maestrom Tarbukom snimiti istovrsne skladbe Baranovića i Bobića, nakon čega ću se pozabaviti partiturama Stjepana Šuleka, Igora Kuljerića, Tomislava Uhlika… Možda će se tijekom ovog velikog posla pojaviti još poneka naša partitura koja bi zavrijedila pozornost. Od postojećih skladbi, one starije posvećene su mom profesoru Preradu Detičeku, dok su za mene napisane partiture novijeg datuma, premda se među njima nalazi i Lirska scena Natka Devčića, koju sam praizveo na Osorskom festivalu. Svaki dolazak u Hrvatsku nastojim iskoristiti za rad na tom projektu, pa ću tako ovom prigodom u Majstorskom ciklusu HRT-a izvesti već spomenuti Baranovićev koncert, a u lipnju ću na Brass festivalu u Velikoj Gorici izvesti skladbu Davora Bobića. Kad u inozemstvu izvodim skladbe naših autora, tamošnji me kolege redovito pitaju za njihova notna izdanja, pa bismo i na tome morali valjano poraditi. Nedavno sam se jako ugodno iznenadio kad sam od sama Pendereckog saznao kako u nevjerojatno bogatu korpusu nove poljske glazbe postoji manje skladbi za rog negoli je to slučaj u nas u Hrvatskoj.

Već dvadesetak godina redovit ste sudionik najuglednijih svjetskih glazbenih festivala, a osim toga nekoliko ste sezona bili umjetnički ravnatelj sjajnoga festivala Glazbeni septembar u Mariboru. Jeste li razmišljali o pokretanju vlastitoga festivala u Hrvatskoj?

Drago mi je što u Hrvatskoj postoje dva doista vrhunska festivala: Rachlinov u Dubrovniku i Komorni festival Susanne Yoko Henkel u Zagrebu. No za pokretanje vlastitog festivala u Hrvatskoj morao bih imati dovoljno raspoloživog vremena i prokušanu ekipu operativnih suradnika. Ta će mi se želja eventualno moći ostvariti tek onda kad se posve prorijede moji koncertni nastupi. I još nešto: pri pokretanju takva komornog festivala najvažnije je pametno odabrati lokaciju njegova održavanja. Najzorniji je primjer Festival komorne glazbe u finskom gradiću Kuhmou. Tamošnja novosagrađena koncertna dvorana uvijek je prepuna, jer sa svih strana svijeta pristižu gosti koje podjednako privlači glazba kao i netaknuta priroda. Neveliko je to i uvijek mirno naselje, smješteno na obali jezera okružena predivnom prirodom; u tom arkadijskom spokoju netaknutih jezera i šuma najživlji fenomen jest odzvanjanje umjetničke glazbe! Ako bismo i naš prelijepi Dubrovnik željeli pretvoriti u idealnu glazbenu školjku, onda bi i on morao postati oazom mira i tišine, no profitabilna turistička industrija i (ne)isplativa duhovna utočišta ne idu podruku.

Iako ste vrlo mladi započeli solističku karijeru, vrlo ste temeljito sazrijevali dugogodišnjim muziciranjem u simfonijskom orkestru te u brojnim komornim sastavima. Može li instrumentalni virtuoz – ako je lišen takvih dragocjenih iskustava – ikada postati umjetnički vjerodostojna osobnost?

Glazba je nedjeljiva; onaj tko ne umije slijediti idejni tijek simfonijski ili komorno koncipirane glazbene strukture ostat će jednako bezidejan i na solističkome planu, jer kod takvih samodopadnih, paraderskih „muzičara“ sve se naposljetku svodi na tek štreberski točno prosviravanje. Osam godina bio sam prvi kornist Radijskog orkestra u tadašnjem Zapadnom Berlinu, a uz to sam redovito svirao u vrhunskim komornim ansamblima, gdje se doista brusi najfinije majstorstvo. Od velike su mi koristi bili i moji povremeni dirigentski nastupi, jer izrađujući s orkestrom kojekakve detalje uvijek sam morao imati na umu konačno jedinstvo glazbene cjeline. Zahvaljujući svemu tome ja svoju solističku zadaću sada uspijevam sagledati u gotovo svim njezinim aspektima.

Na prenapučenoj svjetskoj glazbenoj sceni (prezasićenoj diskografskim štancanjem uvijek novih zvijezda) stalno se pojavljuju nadobudni virtuozi, pa tako i oni koji sviraju rog. Usprkos tomu, gotovo ste četvrt stoljeća neprestano u samu vrhu; u čemu je tajna?

Nema tu nikakve tajne. Kada sam započeo graditi vlastiti umjetnički put, odmah sam znao da će mi za postizanje prave kvalitete trebati mnogo vremena ispunjena neprestanim radom; drukčije ne ide. Iako sam kao devetnaestogodišnjak vrlo uspješno započeo solističku karijeru, ipak sam naslućivao kako mi je sve to prispjelo nekako preuranjeno, jer ja se tada ipak nisam osjećao dovoljno zrelim ni spremnim za tako velike izazove. Postao sam jako oprezan, jer nisam želio doživjeti sudbinu trenutnom slavom opijenih glazbenih kometa, koji su u istoj noći i zabljesnuli i zgasnuli na svjetskom glazbenom nebu. Jedino jamstvo umjetničke opstojnosti jest bespoštedan rad na izvođačkoj vještini, koja, naglašavam to – nikad ne smije postati sama sebi svrhom. Kako bi mojom jedinom gospodaricom uvijek mogla biti glazba, to zapravo znači da ja u svakome trenutku moram biti apsolutni gospodar svoga glazbala.

Neupitno ste najcjenjeniji kornistički pedagog današnjice; kako zapravo izgleda zacijelo naporan život profesora Vlatkovića?

Kao oduševljeni svirač najhirovitijega puhačkog instrumenta najvjerojatnije sam već od prirode sklon posebnim izazovima i velikim naporima. Pedagogijom sam se započeo baviti kao tridesetogodišnjak na Visokoj školi za glazbu u Stuttgartu (1992), a 1998. postao sam redovni profesor na salzburškom Mozarteumu, gdje još radim. Već deset godina istodobno predajem na Visokoj školi za glazbu Kraljica Sofia u Madridu, dok sam u svojstvu docenta istovremeno djelatan i na Visokoj školi za umjetnost u Zürichu. Sljedeće godine počet ću raditi kao gost profesor na Kraljevskoj akademiji za glazbu u Londonu, a uz te tri – doskora i četiri! – službene profesure redovito održavam majstorske tečajeve u Europi, Sjevernoj Americi i Japanu. Koliko god bio naporan takav način života, on je ujedno i poticajan, jer dobro postavljen odnos učitelj – učenik uvijek znači uzajamno obogaćenje.

U kojim je zemljama visokoškolska glazbena naobrazba najuzornije organizirana?

U Finskoj, i to bez premca; iz svoga nacionalnog proračuna Finci izdvajaju čak tri posto sredstava namijenjenih isključivo obrazovanju i kulturi, pa sjajni rezultati doista ne izostaju. Akademija Jan Sibelius vrhunska je institucija, koja je prva u Europi uvela doktorate u izvedbenim disciplinama. Grade se nove koncertne dvorane i kazališta, njihovi dirigenti uspješno krstare cijelim globusom, na kojemu je Finska postala prepoznatljiva čak i po svojim suvremenim skladateljima. Slična općedruštvena svijest o važnosti obrazovanja i kulture za istinski prosperitet cijele nacije može se donekle osjetiti i u mentalitetno drukčijoj Španjolskoj, koja je uvelike uspjela eliminirati pojam kulturne provincije. Taj finski i španjolski društveni konsenzus o važnosti kulture i obrazovanja jest uzor kojemu bismo svi trebali težiti, no za to je potrebna i zrela politička svijest. Nije to ulaganje samo u sadašnjost jednog naroda, nego i u njegovu budućnost. Apstrahiramo li dinastičke i ratne kronologije, ono što doista pamtimo kao najdojmljivija razdoblja u povijesti neke zemlje ponajprije jesu epohe njezinih kulturnih uzleta. To bismo morali uvijek imati na umu.

Što vas najviše zaokuplja i veseli u rijetkim slobodnim trenucima?

Kako imam premalo slobodnoga vremena, to mi je najvažnije da svaki put iznova pronađem unutarnji mir i snagu, koji su mi potrebni kao muzičaru, muškarcu i obiteljskom čovjeku. Na svakom od tih planova nastojim biti ono što doista jesam, jer ja jedino na taj način mogu živjeti intenzivno i istinito. Na stalnim putovanjima obogaćuju me susreti s novim ljudima i krajolicima, ali mi zato kronično nedostaje vremena za odlaske u kazalište, muzeje i galerije. Pošto mi je slobodno vrijeme obilato darovano samo na dugim avionskim letovima, to su moje najvjernije suputnice oduvijek bile knjige. Tako posljednjih mjeseci najčešće uživam u dvjema kapitalnim knjigama Viktora Žmegača; zadivljen sam sintetičkom snagom tog istinskog erudita i kompetentnog znalca gotovo svih stvaralačkih područja kulture.

Vaša je supruga također Zagrepčanka. Imate šestero djece rođene i odgajane u Njemačkoj i Austriji, no ona su sada raspršena po cijelome svijetu. Jeste li svoju djecu uspjeli odgojiti i kao Hrvate? Kako to da se nitko od njih i profesionalno ne bavi glazbom?

Bez požrtvovnosti i goleme energije moje supruge Dinke naš obiteljski život jednostavno ne bi bio moguć, osim ako se ja ne bih potpuno odrekao svoje koncertne karijere! Sada su naša djeca raštrkana doslovce po cijelome svijetu: Salzburg, Zagreb, Berlin, London pa čak i Kolumbija, gdje se naš najstariji sin bavi humanitarnim radom. U našemu se domu uvijek govorilo hrvatskim jezikom, tako da djeca nisu izgubila svoj hrvatski korijen i mentalitet, iako se oni uvelike osjećaju građanima Europe. Svakomu od njih omogućili smo glazbenu naobrazbu, ali smo ih naposljetku bespogovorno poduprli u onome što su sami izabrali. Osim za božićnih i uskrsnih blagdana, naša se obitelj u cijelosti zna okupiti i na nekom od mojih dužih festivalskih gostovanja. Pamtim veselu zgodu kad je naša obiteljska karavana po drugi put prispjela na festival u američkom gradiću Marlborou; moji glazbeni kolege dočekali su nas s poklicima: Stiglo nam je pleme Vlatkovića! Naše obiteljsko pleme, ako Bog dadne, proširit će se dolaskom unuka, pa supruzi i meni najvjerojatnije ne gine višestruka uloga bake i djeda. Razmišljajući pokatkad o našoj starosti, ponajčešće maštam o mirnom umirovljeničkom životu u Hrvatskoj, iz koje ćemo onda putovati u posjete obiteljima naše djece… No moja se supruga na sve to samo samouvjereno nasmije i nehajno odmahne rukom: Nikad se ti nećeš smiriti! Stari moj, rintat ćeš do smrti. Počinjem joj vjerovati; ona u dušu poznaje svako naše dijete, kao i njihova oca!