Satirična slika hrvatskoga društva

Četiri desetljeća nakon što se pojavio u debitantskom humorističnom romanu Kazimira Klarića Na tri noge (1971), njegov antijunak, „životni apsolvent“ Pupar trči sada, čini se, svoj posljednji krug u satiričnom romanu Gospodari praznine. Kao što se u svom prvencu, pripovijedajući o često nadrealnim, fantastičnim Puparovim dogodovštinama, u kojima se mnogo toga zbiva usuprot kauzalitetu na koji smo navikli, pisac vrlo jasno referirao na društvenu zbilju samoupravnoga socijalizma, sličnu koncepciju kontrasta primjenjuje i sada: govoreći o seksualnim jadima i neobičnim pustolovinama glavnoga lika autor čitatelju zapravo stalno sugerira stvarni društveni kontekst današnjega hrvatskog divljeg kapitalizma.

Pupar je u taj posljednji krug svog života utrčao kao tajkun, dakle kao netko tko se dobro snašao u tranzicijskim vodama, čiju intimnu pa onda i društvenu ravnotežu drastično naruši neuspjeh kod ljubavnice (podnaslov je romana Nevjerojatno bijedna pripovijest o pimpeku i ostalom). No to je tek početna situacija od koje pisac kreće da bi se u svom poznatom satiričnom stilu narugao nekim općeljudskim i društvenim slabostima. Klarić se služi, rekli smo, već prokušanom narativnom strategijom. S jedne strane, pripovijeda o nadrealnim pustolovinama svoga protagonista u zraku, na kopnu i na moru – glavni junak naime preleti od Zagreba do Opatije s pomoću vašarskih balona, zatim spasi odbjeglu ljubimicu ružne i prastare engleske lady, onda Engleskinji postane ljubavnik kad mu ona čudesno oživi „međunožnu crkotinu“ te krstari njezinom jahtom, pa odlazi u Zagreb da na Sljemenu realizira kapitalni projekt pasjega hotela s pet zvjezdica; u međuvremenu priča se vraća i u nešto dalju prošlost, u doba Puparova rođenja i djetinjstva, da bi se motivirala njegova veza sa spremačicom Micikom, s kojom se na kraju smanjuje i nestaje u crnoj rupi. S druge pak strane Klarić u roman vješto ubacuje, ponekad tek dvjema-trima rečenicama, prepoznatljive detalje hrvatske svakodnevice zahvaćajući u najraznolikije aspekte zbilje. Tako u romanu susrećemo tipove koji se bogate varajući, pratimo kako se ostvaruje „petogodišnji plan rušenja Sljemena“, zavirujemo u kontejnere i pučke kuhinje kao metaforu krajnjeg osiromašenja ne samo umirovljenika, čuje se nešto i o tajnim službama, Udbi i Uskoku, o ZERP-u, šoping-centrima, o „našim urednicima“ koji se brinu da narodu ne ponestane žutila (čitatelj je „o svemu savršeno informiran. A tko ga jebe u glavu, na to ne zna odgovoriti.“), o mešetarenju umjetninama, o ludosti pomlađivanja, o demokraciji u kojoj „imaš sve, nemaš ništa“, itd.

Klarić se u Gospodarima praznine opet služi kratkim, kadšto i eliptičnim rečenicama nastojeći tako donekle dinamizirati tekst, rijetko se koristeći dijalogom. Rabi bez zadrške tzv. skaredne riječi i opise takvih postupaka, blizak je karnevalskom duhu. Repertoar načina na koje postiže komične efekte i ruga se ili žigoše pojedine karakterne osobine, postupke i pojave iznimno je širok. Od duhovito izrečene opaske i bezazlenog humora („spazio svoj lik i djelo u kristalnom ogledalu“), vrlo efektnog sudara visokog (patetičnog) i niskog stila („On [tj. Puparov pimpek] stoji postojano, kano klisurina“), beskompromisnog razaranja ideološkoga govora („I poslije pimpeka, pimpek“); hiperbole (plan rotirajućeg pasjeg hotela na mjestu sljemenskog TV tornja!); ironije („Gledam vaša lica za stolom u pučkoj kuhinji. Nikada toliko školovanih ljudi nisam vidio na hrpi. Ima Europa da se srami“); parodije („komet locirati, uhititi, sprovesti“), crnog humora, karikature i sarkazma do groteske (npr. opis engleske lady: „Sve u njoj zanosno škripuće. Umjetni kukovi, lijevo oko, umjetni muf. (…) Ima i dva srca. Trkaći konji. Pola lica mlađahno, pola mumija. Drugo je u radu. Na licu skele. Kad se nasmije, tišina. Svi se boje da joj ne popuste konci od posljednjeg liftinga.“).

Klarićev roman nije kompozicijski besprijekoran, osobito u poglavljima „povijesnih sjećanja“ i u samoj završnici, gdje naglo pada, ali taj nesklad na makroplanu čitatelj će zacijelo dobrohotno zanemariti. Učinit će to zbog mnoštva sjajnih, ponekad virtuoznih duhovito stiliziranih zapažanja i minijatura koje formiraju satiričnu romanesknu sliku na kojoj se uočavaju sva iščašenja današnje hrvatske zbilje.

Premda je istaknuti hrvatski pjesnik i prozaik Anđelko Vuletić radnju svog novog romana Poraz osvetnika smjestio u 1993. i 1994. u ratno Sarajevo, može se reći da ni vrijeme ni mjesto zbivanja nisu od presudne važnosti za razumijevanje ove proze; ali je isto tako jasno da taj opustošeni, dehumanizirani i depresivni urbani pejsaž pridonosi uvjerljivosti i sugestivnosti univerzalne priče. Nekoliko bivših političkih zatvorenika okupilo se oko ideje da se osvete svojim nekadašnjim zatvorskim mučiteljima. „Ljudi s ožiljcima za sva vremena“ stavljaju se u ulogu Boga, uzimaju zakon u svoje ruke, jer drže da s ovog svijeta ne smiju otići kao „ništarije i kukavelji“, nego se osvetom moraju iskazati kao „pravi ljudi“ „dostojni poštovanja“. Njihova je „ljudska zadaća“ da „izvrše svoju biblijsku zapovijed: oko za oko“. Ali kad obuzeti i preplavljeni mržnjom uhvate nekadašnjeg osobito okrutna mučitelja, Udbina isljednika Bardaka, sada već osamdesetogodišnjaka, i počnu ga mučiti, kad ulogu mučenih zamijene ulogom mučitelja, počinju sami stradavati. Unatoč snažnu pritisku prisjećanja na teške torture koje su nekad prošli u zatvoru, sadašnje vraćanje „istom mjerom“ ne samo da ih ne ispunjava olakšanjem i zadovoljstvom nego ih naprotiv razara i emotivno i fizički.

U romanu Poraz osvetnika Vuletić je, kao u svojim ranim djelima (Gorko sunce, 1958, Drvo s Paklenih Vrata, 1963), blizak egzistencijalističkom proznom konceptu. Vraćajući se sada pitanju mržnje i osvete – temi kojoj je posvetio cijeli jedan roman, Čudotvorna biljka doktora Engela (1989) – on se vraća izvorno pitanju slobode, slobode izbora pojedinca u suočavanju sa smrti. „Sloboda je veliki teret: treba uzeti sudbinu u svoje ruke i sad odlučivati“, kaže jedan njegov lik. Četvorica osvetnika ostaju dosljedna u odluci, i svima se ta sloboda odlučivanja o tuđoj smrti pokazuje kao preteško breme: dvojica od njih doživljavaju tjelesne i duševne preobrazbe i dezintegracije (jedan odleti kao balon i rasprsne se, drugi se suši i „odrvenjuje“) u stilu nadrealističke poetike kojoj je Vuletić također povremeno sklon. Na kraju, posljednji osvetnik ističe (i ostavlja otvorenim) kamijevsko pitanje apsurda – temeljnoga nesuglasja između čovjekove potrebe za smislom i besmislenosti sama života i svijeta: „‘kakva je korist čovjeku od sveg truda njegova kojim se trudi pod nebom…?’ (…) bilo da je riječ o mučeniku ili mučitelju?“

Vuletićev roman vrijedan je suvremenoj hrvatskoj prozi, osobito onom njezinu segmentu koji se tematski bavi učincima i posljedicama političke (zatvorske) represije.