Recesija i jazz

Recesija je danas jedna od najčešćih riječi našeg vokabulara, a kakve ona veze ima s jazzom, nije nezanimljivo pitanje. Na to me podsjeća jedna ne baš provjerljiva konstatacija, koju sam opisujući sličnu situaciju prije mnogo godina objavio riječima „što je u državi gore, jazzu je bolje“, misleći pritom ponajprije na brojčanost organiziranja jazz-nastupa. Nisam baš posve siguran može li se ona primijeniti na današnje stanje u Hrvatskoj, no na to me pitanje prije kraćega vremena ponukao stari prijatelj, jazz-glazbenik, producent i organizator iz susjedne nam tranzicijske zemlje, upitavši me kako je raditi u Hrvatskoj u ovom ekonomski nepovoljnom trenutku na polju jazza. Moj ga je odgovor nemalo začudio kad sam mu rekao da barem zasad samo u metropoli, da ne spominjem i aktivnu pokrajinu, imamo godišnje osam stalnih međunarodnih festivala jazza, nekoliko organiziranih jazz-sezona raznih ustanova te koncerte pretežno stranih grupa i aktivnu klupsku scenu. Pitanje se logično protegnulo odmah na financijsku stranu, koja omogućuje takav kvantum jazza koji doista može zadiviti domaće ljubitelje jazza, ali i strane sastave koji su Hrvatsku već uvrstili u sferu svog zanimanja. Za prosječna čitatelja ove rubrike samo nekoliko podataka koji govore o gore iznesenu stanju i kulturnoj ponudi koja se odnosi na jazz; tu su najprije Jazzarella, proljetni ženski jazz-festival te u istoj organizaciji jesenski Zagrebački jazz festival, potom po istom nerazumlji-vu, ali naslijeđenu kalendarskom obrascu, Proljetna revija jazza i Međunarodni dani jazza Društva hrvatskih skladatelja, zatim Proljetna jazz groznica i Hrvatski jazz sabor ponovno u ožujku i listopadu, kojima se već treću godinu u rujnu pridružuje i New Zagreb Jazz Meeting Hrvatskoga jazz-kluba u Travnom. Tim festivalima valja pridodati tri stalne jazz-sezone s mjesečnim koncertima, a to su: Jazz-ciklus Lisinski/HDS, redoviti nastupi međunarodnog Big banda u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži te jazz-sezona Big banda Hrvatske radiotelevizije sa solistima i tematskim koncertnim nastupima u Studiju Bajsić. Svemu tome valja pridodati sporadična gos-tovanja stranih ansambala te aktivnosti izvan metropole koje ni u kom slu-čaju nisu nevažne te možda i nije sasvim nevažna naslovnica zagrebačkoga promotivnog minimagazina koja metropolu pomalo pretenciozno naziva svjetskim središtem jazza, i stvarno, gdje su ona vremena gostovanja europskih i ame-ričkih jazz-umjetnika koja su se dočekivala s neviđenim zanimanjem i velikom srećom pokrajinskih gradova ukoliko bi takva gostovanja raspolagala ponekim slobodnim terminom.

Davor Križić

Na početku teksta spomenuti strani kolega čuvši sve to nije odolio zapitati kako je u recesiji sve to financijski pokriti i koliko šansi u tom obilju imaju domaći jazz-sastavi? Odgovor na ta pitanja zahtijevao bi mnogo više prostora od ove rubrike te sam mu pomalo pitijski odgovorio da se neki organizatori, napose oni koji su umreženi s ustanovama, imaju možda manje prob-lema od onih, osobito pokrajinskih organizatora, koji veliku muku muče kako bi održali kontinuitet i tradiciju svojih jazz-manifestacija. Istina, u Zagrebu se već čuju glasovi o znatnim kresanjima financijskih sredstava, što se jamačno odnosi na one s najviše novca, ali će stradati zasigurno i oni siromašniji sa slabijim vezama u gradskim proračunima ili s Ministarstvom kulture RH. To će još više pospješiti i dosad zbog neinformiranosti pojedinih organizatora programski zamjetno nedosljednu i u smislu kakvoće nerijetko dubioznu politi-ku pojedinih organizatora i promotora.

U svemu se tome na kraju postavlja i pitanje participacije domaćih sastava te ima li za njih i u kolikoj mjeri prostora u svim tim međunarodnim manifesta-cijama. Sudeći po najavljenim programima i opet ne previše! Ne čudi stoga da će nas neki naši džezisti iznenaditi zazuzetošću traženjem angažmana te će možda kakav izričito džezistički poziv odbiti na račun nekog komercijalnije projekta. Prije kraćeg je vremena u Zagrebu naš istaknuti trubač i član Big banda HRT-a Davor Križić osnovao nov sastav – sekstet, nazvan ne bez razloga Experiment, uključivši nekolicinu naših vodećih džezista, poput Matije Dedića, Bruna Levačića, Borne Šercara i nešto mlađih Elvisa Penave, Vojkana Jocića i Tihomira Hojsaka te aranžere Antu Gela i Silvija Glojnarića. Zasad ime tog sastava vidimo jedino u programu Jazz-ciklusa Lisinski / HDS, a s obzirom na zauzetost većine njegovih članova na drugim mjestima, bit će ga teško održati. Nadamo se da njegovo djelovanje neće ostati zabilježeno na tek ponekom festivalskom programu ili jednom disku. Izneseno obilje raznih jazz-priredbi spomenuto u ovom tekstu ne znači nužno i velike mogućnosti angažmana domaćih grupa, a tu leži i odgovor na drugi dio pitanja koje mi je nedavno postavio dugogodišnji kolega i prijatelj iz isto tako nam pri-jateljske tranzicijske zemlje.