Preobilje nježnosti

Iako pjesničku zbirku Okrutnost resi Nagrada Dobriše Cesarića 2009. i prati sablast Prtenjačina romana Dobro je, lijepo je jer su i čitatelji i kritika o očekivanoj zbirci spekulirali na tragu posljednjega romana, bilo bi korisno odoljeti iskušenju povezivanja tih dvaju djela i usmjeriti se isključivo na poetsko pismo Okrutnosti. Također bi valjalo staviti u zagrade autorove iskaze o zbirci kao svojevrsnu svođenju računa sa samim sobom i pjesničkom praksom u odnosu na suvremeno društvo. Jer ako sadržajno autor (pro)ganja različite oblike i učinke okrutnosti društvene zbilje, jezik mu se opire te je najizraženija okrutnost ona jezika prema pjesniku.

Prostorno razdijeljene na tri ciklusa pjesme se tematski grupiraju u nekoliko grozdova motiva: maritimne, urbane i intimističke. Njihovim izmještanjem u različite narativne sekvence i stihovni prostor Prtenjača gradi čitljive pjesme zadržavajući bliskost sa stvarnosnim pjesništvom i dosta daleko od hermetičnijih poetika okrenutih ispipavanju mogućnosti označiteljske dimenzije jezika. Slike i metafore koje ucjepljuje u tekst pjesme često prekoračuju ionako nestabilnu granicu između patetike i klišeja s jedne strane te dojmljive metaforičke konstrukcije s druge.

Prvi ciklus Čovjek sanja ranu, rana sanja čovjeka neodoljivo podsjeća na odnos snova, jezika i nesvjesnog u psihoanalitičkome lakanovskom tumačenju: kako je nesvjesno strukturirano kao jezik te su u snovima na djelu isti mehanizmi zgušnjavanja i pomicanja koji stoje u temelju jezika u smislu djelatnosti i djelotvornosti metafore i metonimije, Okrutnost u tom smislu karakterizira eksplicitna metaforičnost i implicitna metonimičnost, a ta temeljna načela najbolje se očituju u izmjenjivanju pjesama koje iskazuju ili disociranost subjekta ili njegovu prividnu cjelovitost. Drugim riječima, pjesme su organizirane oko temeljne značenjske praznine koja se uvijek naslućuje, ali gotovo nikada ne dohvaća. Prtenjačin pjesnički projekt usmjeren je k istraživanju zastrašujuće dimenzije slobode i ljubavi. No ako testira uvriježena poimanja ljubavi, stalo mu je do prikazivanja njezina naličja, njezine čudovišne nasilnosti. U tom se smislu neće libiti upotrijebiti već istrošene motive poput srca, krvi, vjetra i ptice, ne bi li u motivski optjecaj uveo potrošenost jezičnoga znaka, od kojega je ostala samo označiteljska ljuska te tako zauzeo stav prema tradicionalnome poimanju ljubavi koje se ugnijezdilo pod spomenutim označiteljem. Kako ih ne stavlja u navodnike, zaključiti je da ih Prtenjača pokušava oživiti unatoč prevladavajućem cinizmu i preuzimanju pastiša kao jedinoga legitimnog pogleda na prošlost. Svijet koji generira pjesma stoga je prožet nostalgijom i melankolijom za izgubljenom nevinosti jezika i istine. Ako se može izdvojiti jedan cjelovit autopoetički tekst – Prtenjača je naime sklon pjesništvo i pisanje uzgredice spomenuti – pjesma Uzeo sam kidati maramicu sažima sve temeljne karakteristike Okrutnosti.

Lirski subjekt rijetko izlazi iz pasivnoga položaja zauzevši statičnu točku iz koje promatra te je skloniji puštanju promjena da ga zahvate nego što bi sam aktivno djelovao. Za njega je karakteristično stanje rascijepljenosti između tijela i intelekta, dok se emocije neprestano kolebaju i kovitlaju unutar dosega percepcije. Iako se pojedine pjesme organiziraju oko temeljnoga osjećaja osamljenosti i očaja, u većem dijelu lirski se subjekt odnosi prema drugom te za svoj identitet traži stabilnost drugoga na kojega je upućen. Okrutnost u jednom segmentu podrazumijeva upravo tu nedovršenost i nedovršivost drugoga, lišena esencijalnosti i pozitivnih entitetskih obilježja, što za posljedicu ima i nedovršenost subjekta. Ireverzibilnost vremena zbog toga je za Prtenjačin subjekt dvosjekli mač pa se on često definira prema sadašnjoj reviziji prošlosti – ona je ili povijest, „Jer što bi s tolikim obiljem uzroka i / tragova, što bi s tim?“, ili je pak događajnost te je zbog ključne konstitutivne uloge za subjektovu sadašnjost jednostavno treba dostojanstveno prihvatiti – „Napokon, mogu reći hvala.“ Utoliko neselektivna nabacanost pojedinih stihova i lirskih slika ne ukazuje samo na nedovoljnu pedantnost poetološkoga posla nego otkriva i dublju logiku te, gotovo, strukturne nužnosti: mireći se s nepovratnošću vremena, kako i kada ja preuzima odgovornost izbora? Apsolutna sadašnjost u većini pjesmama pred autorovo lice sup(r)o(t)stavlja lirski subjekt – u onoj mjeri u kojoj nasumičnost i nagomilanost stihova svjedoče o lirskom ja koje neprestano klizi pa je tako uvijek „Možda na pogrešnom mjestu / i u pogrešnom trenutku“ iako za sebe tvrdi: „Imao sam cijele galaksije riječi s / kojima nisam htio ništa.“, utoliko se može govoriti o autorovoj nedovoljnoj samokritičnosti. Makar na jednome mjestu lirski subjekt priželjkuje nepostojeće – „Na kraju svog svijeta / ja bih nešto /osim privida.“ – na drugom se ugrizao za jezik: „Ali, oko je vidjelo. / I morate mi vjerovati“, oslanjajući se na performativnost jezika, koja je ionako već bila upisana u prethodni konstativ želje. Kraj pjesama otvara svojevrsnu tekstualnu šutnju „Da bi se u tom mraku lakše razumjestili/ lakše napokon pronašli.“, a organizacijsko načelo koje pridržava nizove slika jest ponavljanje na razini stiha ili sintagme te varijacije jednoga lajtmotiva. Na taj su način obrasci svakodnevnoga života transponirani u pjesme bilo kao uzor(c)i održanja stabilnih struktura, bilo kao održavanje subjektove veze sa svijetom, no često funkcioniraju i kao ritmične dionice koje amortiziraju sadržajnu okrutnost stihova.

Kada ga osamljenost pritegne toliko da se ne može pomaknuti, lirski subjekt apostrofiranjem će drugoga prizvati u svoj prazni krug te će na taj način dobiti sugovornika i potvrditi komunikacijsku poticajnost poezije. Na ničeanskom tragu, lirskom subjektu „taj njihov veseli užas / koji nalazim u knjigama“ i spoznaja „da se nema gdje umaknuti. Baš ozbiljna stvar.“ ne predstavljaju toliko okrutnost društvene zbilje koliko njezinu deontologizaciju – Prtenjačinim stihom rečeno, „više me ne pišu jagode, usne, lopoči tijela“. Poput čovjeka koji „posve gol“ sjedi „i tuče po plastičnim slovima“, Prtenjača „ništa ne razbija / pokušava slijepiti sve već razneseno / vratiti se na zemlju“. Konstitutivna drugost jezika – „eno nečijeg lica / ako se nasmije, to je.“ – upravo svjedoči o ambivalentnosti i svjetotvornosti poezije, ili, kako se na drugome mjestu Prtenjača lijepo izrazio, „Dobro došao u okrutnost kojom započinje pjesma“.

Ako generičke mogućnosti pjesničkoga jezika predstavljaju vozni red tramvaja – motiv iz pjesme Vožnja – pjesnik je uvijek onaj koji je kupio „kartu / u majstora žudnje / sakatog malenog anđela“, a njegova je poetika pojedinačna vožnja – u Prtenjačinu slučaju, iskazana stihom „Po tebi padaju naranče, tako to sad izgleda.“

Iako će se lirski subjekt zapitati „kako si uopće ostao živ i sad / hoćeš o tome pisati.“, Prtenjača gubi bitku s izgubljenom nevinošću jezika. Ma koliko se njegove pjesme stezale uvijajući se u sebe, one ostaju otvorene čitatelju, ali mu konkavnoj strukturi usprkos nikada potpuno ne prilaze, nego podilaze, ma koliko Prtenjača uvjeravao u suprotno – i to zato što jezik njegovih pjesama u ruhu žrtve skriva krvnika koji čitatelja podmićuje preobiljem nježnosti.