Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Ožujak 1990.

1. – Ujutro otišao na sastanak u Večernjak radi dogovora o predstavljanju stranaka u predizbornoj kampanji. /…/ Sjedio uz Caratana. Jednostavan, ležeran, neposredan… Kad je predstavnik HSS-a rekao da će i oni pristupiti Koaliciji, šapnuo sam mu: Onda ste gotovi. Kako to mislite?, upitao je. Sigurno ne tako da će vas netko nokautirati, ali je posve pouzdano da gubite na bodove, odgovorio sam. Kad je Šošić tražio da Partija zaštiti njihove članove koje hapse u Dubrovniku, rekao je: Ta mi ne možemo zaštititi ni naše ljude koje tuku u Beogradu, dometnuvši da mu je u zadnje vrijeme supruga u stalnom strahu da mu se nešto ne dogodi. Rekao sam mu da im se šanse bitno umanjuju gibanjem u srpskom dijelu pučanstva, koje im dobrim dijelom neće dati glas. Odgovorio je kako mnogi misle da će time dobiti na hrvatskoj strani. Sumnjam. Otišao sam prije kraja sastanka, žureći u Kavurićevu, gdje se predstavljala Koalicija narodnog sporazuma.

4. – S Ivinom i Kikijem oko 9.30 uputio se na Petrovu goru gdje Srbi upriličuju „miting

Istine“. U Karlovcu mijenjamo automobil jer Ivinov ima engleske tablice pa se dalje vozimo u Jugu Igora Čepurkovskog, člana našeg tamošnjeg ogranka. Prekrasan sunčan dan. Karlovac izlijepljen plakatima HDS-a.

U Vojniću gužva na autobusnim stajalištima. Ispred Jugoturbine 5–6 policijskih Landrovera. Ispred kuća uz cestu grupice ljudi mašu u znak pozdrava. Čim smo izašli iz Vojnića – kolona. Na prometnom znaku uz cestu Miloševićeva slika te „Živela Srbija“ i „Smrt fašizmu – Slobodan narodu“. Uskoro prvi pucanj, pa prva šajkača. Zaustavljaju nas 6–7 kilometara od spomenika te nastavljamo pješice – najprije cestom pa po planini.

Na vrhu mnogo svijeta, no nije teško probiti se do ispod same govornice. Uobičajena ikonografija. Sve se vrti oko Jove Opačića. Htio bi govoriti, ali mu ne daju ni na pozornicu, koja se nalazi na velikom platou uzdignutu 7–8 metara od mjesta na kojem se okupila masa. Oko Jove suradnici. Masa ga ne vidi, ali stalno uzvikuje: „Hoćemo Jovu!“. Kada „popuste“, Jovo šalje emisare koji je animiraju. U jednom trenutku Opačić je ipak dospio na sam vrh stubišta tako da ga mogu svi vidjeti. Masa mu skandira, a on diže ruke u znak pozdrava. Govore Dušan Pekić, Milka Kufrin i dva predsjednika općine. Ni posljednji Jovin pokušaj da se dohvati mikrofona nije uspio iako ga je na govornicu pozvao sam Pekić prethodno obznanivši da je službeni dio programa završen. Bio sam posve blizu pa sam mogao čuti Opačićeve riječi: Evo me, druže generale. Ostalo nisam mogao razabrati jer su povjerljivo razgovarali, no rezultat je bio nepovoljan za Jovu. Kasnije se u masi pričalo da je Pekić tražio od njega da govori „jugoslavenski i komunistički“. Oko Jove poveća grupa, a on pokušava naći zgodno mjesto s kojeg bi joj se obratio. No velik je žamor i vreva pa bez tehnike ne ide. Ljudi se polako razilaze. Opačić ulazi u autobus. Grupa mu skandira, a kako autobus odmah ne kreće, još se ne razilazi u očekivanju da se nešto dogodi. Uskoro se otvaraju vrata pa neko iz Jovine pratnje poručuje: Ovdje nam ne daju da govorimo, vidimo se u Beogradu gdje ćemo sve reći.

U međuvremenu počeo je govoriti Milić Knežević, organizator nedavnog mitinga u Karlovcu i inicijator ovog skupa. Jedva ga može čuti desetak ljudi. Ostali i ne znaju da se tu nešto događa. S komada papira na kojem je rukom ispisan ćirilični tekst, on traži: odgađanje izbora za šest mjeseci kako bi se Srbi mogli bolje pripremiti; osnivanje Glavnog odbora Srba u Hrvatskoj u kojem bi bilo dvadesetak uglednika među kojima Mile Dakić, Jovo Opačić, Jovan Rašković i Milić Knežević; osnivanje srpskih škola i fakultete; oslobođenje Srba uhićenih u Kninu; da stručnjaci iz Vinče pregledaju sva područja u Hrvatskoj gdje žive Srbi kako bi se ustanovilo „da li se tu sprema neki otpad koji ih ugrožava“… Tu su se, kao slučajno, zatekli novinari Politike i Radija Beograd, koji uvjeravaju Milića da će njegov govor biti sigurno objavljen. Bilo je još pojedinaca koji su oko sebe okupljali grupice ljudi i pričali im svoja teška iskustva iz prošloga rata. Masa se razilazila razočarana jer nije dobila ono što je očekivala. I doista, jesu li ovo posljednji trzaji ovakvog mitingašenja? Jer prevaliti desetke pa i stotine kilometara, a ne čuti ono što očekuješ, zaista se ne isplati. Uglavnom raspoloženje među ljudima može se svesti na primjedbe koje sam čuo pomiješan u masi: Ništa nam nisu rekli… govorili su samo da popune vrijeme… prevarili su nas… ne daju nam govoriti ni u šumi a Tuđmanu daju najbolje dvorane… Doista je teško reći što bi se moglo svesti pod „opću volju“ ovih ljudi, osim što su nezadovoljni što se ništa nije dogodilo, s time da je teško reći što bi za njih bio događaj. Samo je jedno sigurno: Hrvatsku ne žele doživjeti kao svoju državu. Boje se hrvatske suverenosti. Njezino jačanje doživljavaju isključivo kao vlastito ugrožavanje. Kako ih uvjeriti da će upravo u suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj imati veća prava nego što su ih imali dosad?

Bližilo se tri sata kad smo se počeli spuštati. Odjednom, kao na neki znak, započela pucnjava. Kao u Beirutu. Uzbudile se srne koje sam prvi put vidio izvan zoološkog vrta. Uskoro smo se uvjerili da bismo sami teško našli cestu pa smo se približili grupicama koje su, spuštajući se, živo raspravljale. (Osjećao sam se poput Petra pomiješan sa stražarima u dvorištu velikog svećenika.) Najviše se moglo čuti Tuđmanovo ime. Iz pojedinih grupica zaorila bi se i kordunaška pjesma. Nakon dobar sat spuštanja /…/ našli smo se prilično blizu automobila. Čim smo krenuli – zastoj. Trebalo je pola sata da se pokrenemo polako prema Karlovcu. Stigavši tamo, okrijepili smo se kod Igora, a zatim otišli u jedno karlovačko društvo (gosp. Samardžija), gdje smo razgovarali o stranci, Koaliciji i eventualnom njihovu angažiranju na izborima. S Dankovim „englezom“ koji nas je vukao 160 km na sat začas smo bili u Zagrebu.

Kući se nisam ni opustio, a već zvone telefoni. Mnogi žele čuti iz prve ruke kako je bilo na Petrovoj gori. Uskoro se javio Markica Rebić i pozvao me k sebi, gdje su već bili Jerko Đerek i Bosiljko Mišetić. Ugodan razgovor s hadeesovcima. Jerko je zreo i ozbiljan čovjek. Rijetko sam s njim bio u društvu u zadnje vrijeme, no već prvi dojam govori mi da je kao osoba mnogo napredovao od 1971. Iako medijski nije eksponiran, sigurno mnogo znači stranci. Složili smo se da pod svaku cijenu treba sačuvati Koaliciju. Nakon što sam im prepričao kako sam doživio Petrovu goru, Markica i Đerek prionuli su pisati priopćenje za javnost. Tražili su da sudjelujem, no nisam imao snage pa sam otišao kući.