Poezija i pasija

Kada T. S. Eliot u eseju Religija i književnost Villona i Baudelairea proglašava kršćanskim pjesnicima „usprkos svim njihovim prijestupima i nedostacima“, tada je na djelu tek još jedna potvrda složena odnosa religije i umjetnosti, u kojemu jedna priziva drugu čak i kada se izrijekom buni protiv njezinih istina, slika i imperativa.

Je li religiozna poezija prava poezija? Zasigurno pjesništvo Villona i Baudelairea ne možemo nazvati prvenstveno religioznim, bez obzira što se u njemu ogleda kršćanska drama kao razapetost između duše i tijela, Neba i Pakla, vrline i mane. Što je pak s onom vrstom poezije u kojoj se eksplicitno obrađuju religiozni motivi i biblijski sadržaji? Sâm atribut religiozna u čitatelja često stvara predodžbu o zasebnoj, ali i manje vrijednoj vrsti lirike. Kao da je na djelu svojevrsna degradacija poezije njezinim stavljanjem u službu drugih, izvanumjetničkih ciljeva. Ipak, vrhunski su pjesnici, i to posebice u hrvatskoj književnosti, nerijetko pisali upravo takvu liriku, a imena poput Šimića ili Šopa (kao i mnoštvo drugih) ne ostavljaju mjesta sumnji u umjetničke vrijednosti.

O čemu dakle ovisi hoćemo li oznaku religiozna u nečijoj poeziji držati samo opisnim pridjevom ili će u njoj biti sadržan i vrijednosni sud? Kao i u sličnim slučajevima kad se književnost bavi specifičnim sadržajima, odgovor glasi: o osobi stvaraoca. Naime, samo pounutarnjenje apstraktnih religijskih pojmova i snaga individualne umjetničke preobrazbe može stvoriti vrhunsko umjetničko djelo, koje će se baviti religioznom tematikom, ali joj neće služiti na nekreativan način.

Upravo u gore iznesenoj tvrdnji krije se možda i objašnjenje činjenice da je u hrvatskoj poeziji, ali i likovnoj umjetnosti, mnogo zastupljenija pasionska tematika od, recimo, prikazivanja Kristova rođenja ili uskrsnuća. Muka i smrt konkretnija su zbivanja, a njihov emotivni naboj lakše dovodi do identifikacije, koja otvara put poetskoj afektivnosti. Uostalom, agoniju i osjećaj napuštenosti u našim vremenima znatno lakše možemo prihvatiti kao pjesničku građu nego prikaz događaja udaljenih od svakodnevnoga iskustva.

U ovome broju Vijenca, koji izlazi uoči najvećega kršćanskog blagdana, dali smo prostora upravo spomenutim pitanjima. Božidar Petrač u tekstu Lirika Križa piše o prebogatoj tradiciji pjesništva koje pjeva o Kristovoj muci i tako čini dionicu hrvatske književnosti koja zaslužuje posebnu pozornost. Pjesnici koji su dali umjetničku preobrazbu velike kršćanske teme neobično su brojni, a Petrač prati njihovu liniju od srednjovjekovlja do danas posredno kritizirajući jaz što je nastao između kulture i kršćanstva potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća.

U središnjem pak tekstu u ovome broju profesor na bečkom Filozofskom fakultetu Konrad Paul Liessmann piše o obrazovanju – jednoj od najvažnijih i najčešće spominjanih društvenih zadaća, koja je tijekom posljednjih tridesetak godina dovela do koncepta društva znanja, ali i njegova naličja – opće neobrazovanosti. Liess-mannova snažna kritika takvih shvaćanja i poziv na razmatranje pojma obrazovanja u obzoru europske filozofske i duhovne tradicije zasigurno će zanimati mnoge, pogotovo s obzirom na mnogobrojne reforme koje se u nas provode na svim razinama obrazovanja.

Na kraju, u ovome broju valja izdvojiti tekst Mirka Tomasovića u kolumni Kako prevoditi poeziju, koji piše o svom iskustvu prevođenja na hrvatski jednog od najvažnijih djela epske poezije, Oslobođenog Jeruzalema, čiji autor Torquato Tasso također pripada među one kršćanski nadahnute pjesnike koji su umjetničkom individualnošću stvorili vrhunska djela svjetskoga književnog kanona.