Početak sutrašnjice

Piero della Francesca, Uskrsnuće

I susovim uskrsnućem dogodilo se ono najpotresnije u čitavoj čovjekovoj povijesti. Jedan je od rođenih na zemlji nadvladao smrt i ustao na novi i preobraženi nebeski život. Isus je pobijedio sve svoje neprijatelje – grijeh, smrt, žalost, trpljenje, sumnju, strah, pakao...

Ukazanje najprije ženama

Na uskrsno jutro Isus se najprije ukazao svojoj Majci, potom i drugim ženama koje su ga neobično voljele, za života pratile i pomagale mu od svojih dobara. No one nisu imale kredita u apostolskom zboru muškaraca. Iz evanđelja saznajemo da se uskrsli Isus ukazao ženama prije nego apostolima. Zašto, ako njihovo svjedočanstvo nije vrijedilo ništa? Zato jer su pokazale više ljubavi i hrabrosti. Bile su dostojnije da vide Uskrsloga prije onih koji su bili vođe. Isusova logika odudara od naše. On uvijek postupa drukčije nego što mi očekujemo. Spomenute žene – među njima i Marija Magdalena – svjedočile su o tome da im se Isus ukazao. No apostoli im nisu vjerovali. Ni kasnije kršćani – iako potpuno uvjereni u Isusovo uskrsnuće – nisu mnogo cijenili žensko svjedočanstvo. To je izrazito i kod sv. Pavla, koji u Prvoj poslanici Korinćanima (15,4–8) piše kako je Isus uskrsnuo suglasno Pismima. Zatim navodi neka njegova ukazanja Petru, Dvanaestorici, braći kojih je bilo više od pet stotina, Jakovu, svim apostolima, napokon i njemu – Pavlu. No on ne spominje nijednoga posebnog ukazanja ženama, iako su ta ukazanja bila prva i vrlo važna. Takav je bio odnos prema ženama među Židovima. Isus mijenja takav stav, sve čini novim. Želi najprije obradovati one koje su bile prezrene i omalovažavane.

Iz starozavjetne perspektive

Već je u Starom zavjetu Kristovo novo, uskrslo biće dogledano u vječnoj perspektivi. Mnogobrojni su psalmi govorili o patnjama i novom nastanku slavnoga Kristova života. Dok je drevni Izrael i riječima i životom na simboličan način navješćivao Jednoga koji ima doći, neki su izričito proročki izričaji obznanjivali: Mesija. Isus nije svoje učenike spremao na katastrofu i odlazak s ovoga svijeta, nego na pobjedu i novi susret s njima na koncu vremena i povijesti. Učenici nisu odmah shvatili o čemu je zapravo riječ. No poslije su se su prisjećali svega što im je govorio o svom novom životu. Samo je uskrsnuće bilo ključ kojim se unaprijed otvarala naviještena tajna. Na otajstvene riječi počelo je padati neobično jako svjetlo: doživljaj! Isus je poslije uskrsnuća učenicima objasnio da je sav njegov život i sva patnja bila samo preludij obećane i osigurane slave (usp. Lk 24, 26). Novozavjetni pisci u svojim spisima ne prestaju ponavljati dvije stvari: da je Isus uistinu uskrsnuo i pokazao se učenicima živ, te da je njegovo uskrsnuće, zajedno s mukom i smrću, jedno otajstvo – vazmeno otajstvo – kojim se opraštaju grijesi i postiže opravdanje. Sv. Pavao objašnjavat će da je uskrsnuće Kristovo središnja točka i utemeljenje kršćanske vjere: „Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je vaša vjera. Tada izlazi da smo i lažni svjedoci Božji jer smo svjedočili da je Bog uskrisio Krista, kojega nije uskrisio...“ (1 Kor 15,14–15).

Evanđelja i ostali apostolski spisi tvrde pritom dvije stvari: ponajprije Bog je svoga Isusa podigao na novi život, a zatim, to je uzdignuće slavno i neslućeno. To je preobrazba čitava Isusova čovječjeg bića. Isus je uskrsnućem ušao u takvu novost i preobrazbu života da se to ne može usporediti ni sa čim na zemlji. To je poredak i stanje neba. Apsolutna novost koju ne tumači nikakva naša fizika ni psihologija. Ulazak u radost kroz besmrtna i proslavljena svojstva ljudske prirode. U Isusu je započela sretna i neprolazna vječnost.

Pogled u budućnost

Uskrsnuće je za Isusa i za nas početak i budućnost. Jedina budućnost koja se ne samo produljuje nego i ovjekovječuje. Ne samo da obnavlja život nego ga do srži i preobražava. Isus Krist uskrsnućem je dokazao da je apsolutni gospodar nad smrću i da je vrelo punine života.

Njegova je duša postala slobodna od svih patnji, od svake muke, od bilo kakva potresa. Isusovo je tijelo oduhovljeno, prema opisu što ga je iznio sv. Pavao o svima koji postižu uskrsnuće na slavu. Tijelo nebesko drukčije je od ovozemaljskog. Razlikuje se sjajem kao i sunce od mjeseca i zvijezda. „Tako je i s uskrsnućem mrtvih: sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u raspadljivosti, a uskršava u neraspadljivosti; sije se u slabosti, uskršava se silom; sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno“ (1 Kor 15,42). Razabiremo nova svojstva što ih Bog dariva u metamorfozi i palingenezi uskrsnuća. Duhovno tijelo, neokovano, slobodno, pokretno poput samoga duha – uz to blistavo, puno sjaja, bezbolno, vječno. Više za nj nema suza, ni boli ni plača ni noći ni gladi ni zime ni kušnje... Sve je to minulo. Umjesto toga – nedogledna uzvišena slava Božje vječne radosti i sreće!

Isusova je osoba sve to doživjela i proživjela. Uskrsnuće je njegovo osobno iskustvo. Njegova je ljudska narav prešla preko praga neba. Evanđelja nam govore kako se proslavljeni Krist ponašao prema učenicima i dobrim ženama. Isusova su ukazanja otkrivala njegovo preobraženo stanje. Nije bilo nikakvih ni prostornih ni vremenskih okova. Javio se kada je htio, komu je htio i kako je htio. Na putu, u sobi, na jezeru, na gori. Pohađao je apostolsku zajednicu iz svoje nove životne stvarnosti, razgovarao s učenicima i poučavao ih, s njima je jeo i spremao ih za svoj konačni odlazak k Ocu: više neće s njima boraviti na zemlji, nego će im – proslavljen – poslati u Očevo i svoje ime Duha ljubavi.

Novost Kristove egzistencije

Uskrsnuće nije samo Isusova osobna pobjeda nad svim prolaznim, smrtnim i mračnim. On je snagom Trojstva svladao sve protivne sile: patnje i mučenja, tjeskobu i žalost, smrt i pokop. No on je kao uskrsli Spasitelj postao uzrokom naše vjere, nade i sreće. Iz Isusova uskrsnuća probija i naše. Njegova je besmrtnost početak i naše. U njegov već sada mi doživljavamo svoj uskoro. Što je dano njemu – prvorođenom bratu, to je zasigurno obećano svoj njegovoj braći i sestrama koji se s njime sužive i ostvare spasenje. Stoga je Isusovo uskrsnuće temelj kršćanstva, najdivniji dar što ga je Otac nebeski dao čovječanstvu.

Isus nije zbog svega toga postao uznosit i od nas dalek. Njegova je preobražena i proslavljena ljudska narav ostala s nama na sakramentalan način – u Euharistiji i drugim znakovima njegove djelotvorne ljubavi. Ostala je po evanđeoskom nauku, po vjerničkoj bratskoj molitvi kojoj on, prema obećanju, predsjeda. Ostala je u čitavoj strukturi obitelji njegovih sljedbenika, prije svega u djelima ljubavi. Isus je rekao da ćemo ga uvijek imati kad imamo njegove prijatelje, njegovu nevoljnu braću i sestre koje istinski ljubimo.

Krist je svojim uskrsnućem opravdao i obasjao našu eshatološku nadu. Čitava je povijest obasjana. Nema više nepotrebnog straha pred propašću, jer nam je život osmišljen. I to ne na crti smrtnosti, neke poluegzistencije, nego u domovini punog života – novoga, proslavljenoga, besmrtnoga, sasvim sretnoga. U tom je smislu Isus bio ispunjen radošću ne samo zbog sebe, nego i zbog svih koji će svojim uskrsnućem proslaviti njegova Oca, sama Isusa i njihova Duha (M. Škvorc).

Neprihvaćanje činjenice uskrsnuća

Dok je sv. Pavao Apostol u Ateni na areopagu (trgu) propovijedao o „nepoznatom Bogu“, o tome da smo Božji rod, te da u Bogu živimo, mičemo se i jesmo, tamošnji su ga građani rado i s poštovanjem slušali. No kada je spomenuo Isusa koji je uskrsnuo od mrtvih prasnuli su u smijeh i udaljili su se od njega. Što se dogodilo? Prihvatili su ono što je odgovaralo njihovoj ideologiji, a ostalo su izrugali. Poruga je nezgodna stvar: možete reći najveću glupost, no ako se nekoliko ljudi oko vas duboko nakloni, vi izgledate vrlo pametni. Kažete li pak najveću mudrost, a oko vas prasnu u smijeh, ispadnete kao luđak. Sveti je Pavao bio ogorčen na Atenjane i njihovu tadašnju dekadentnu filozofiju. Nikad više nije zalazio u taj grad, već ga je zaobilazio na svojim putovanjima. Draži mu je bio Korint, najpokvareniji grad carstva, nego ideološki zatvorena Atena. Zašto su se Atenjani smijali propovijedi o uskrsnuću? Zato što su bili platonisti skeptičkog smjera, sljedbenici tzv. srednje Akademije. Tijelo je prema platonizmu samo za kaznu, iz njega treba izaći što prije. Ono je spilja, zatvor kojim smo kažnjeni od bogova. I stoga bi bilo ludo da se duh, oslobođen od tijela, opet u nj vraća.

I mi, ljudi današnjega vremena, nosimo mnogo artefakata i neriješenih problema često zato jer smo bez horizonta, jer rješavamo život u dimenzijama koje su prekratke, u kojima se život ne može riješiti. A pritom se tješimo kako sjajno i sigurno odgonetavamo one male poteškoće unutar našega uskog kabineta. Europi zaista treba priznati da izvanredno savjesno ustanovljuje činjenice u epruvetama. To će ostati trajna dobit čovječanstva. No već u tome što ispitujemo, što stavljamo u epruvete, kakva pitanja stavljamo u testove i ankete, pokazujemo uskoću naše europske misli. Očito je da iz epruveta, testova i anketa možemo dobiti samo ono što u njih stavimo. Mi čak mislimo da uopće ne postoje drugi prilazi stvarnosti od naših pipavih eksperimenata. Tako smo dobili znanost nesposobnu da odgovori na makar jedno veliko čovjekovo pitanje, nesposobnu za prave dimenzije čovjekova života. Zato je europski mislilac jak u studiju materije, ali nemoćan pred svakim zagonetnijim povijesnim događajem koji ne ide u njegove sheme. Stoga je nemoćan pred filozofskim problemima, nemoćan pred Biblijom koja nije pisana za ljude s oglavcima i pseudoskopima na očima. Ipak, u novije doba i sama fizika goni fizičare u kozmologiju, u filozofiju, na otvoreno more, van iz uskog shematskog duha laboratorija. Sve su se prirodne znanosti bile odijelile od filozofije, zaboravile je i prezrele, a sada se počinju vraćati filozofiji.

Nedostaju nam, dakle, horizonti i stoga je čovjek u neprilici kako da Europejcu približi činjenicu o uskrsnuću Kristovu i našem. Potrebna je metahistorija u historiji, metahistorija koja probija sve naše sheme. Geometrijski duh učinio je da su toliki zanijekali samu činjenicu uskrsnuća jer ne ide u njihove sheme. Uskrsnuće je Kristovo inače povijesno bolje dokumentirano od bilo kojega drugog ondašnjeg događaja. Mnogi uopće ne žele studirati te činjenice i apriorno ih zabacuju. Te geometrijske duše bez horizonta točno su propisale što može biti, a što ne.

Pred nama je sjajni Krist koji prolazi kroz zatvorena vrata, pojavljuje se gdje hoće i kada hoće – astronautski Krist bez kapsule i raketa. Štedi oči apostola pa ne bljeska kao prigodom preobraženja na brdu Taboru. Izašao je iz groba geometrijskih oblika, svladao je geometrijski duh. Ostavio je laboratorij smrti, koja je počela spremati epruvete za kemijsko rastvaranje. Uskrsli je Krist oblik budućeg čovjeka, kako veli sv. Pavao, početak metabiologije, metakemije, metafizike u doslovnom smislu, metapsihologije i metahistorije (J. Weissgerber).

Krist – uskrsli pobjednik

Prolazi obličje ovoga svijeta. Sve stvorenje uzdiše za Bogom. Na koncu vremena i povijesti cijelo će čovječanstvo doživjeti svoje uzdignuće, poput Krista. Neće biti nikakva rušenja. Konačna Božja intervencija preobrazit će ne samo čovječanstvo nego i sav stvoreni svijet.

Kristovo uskrsnuće konačna je pobjeda nad zlom, grijehom i smrću. Zato je Uskrs svetkovina nad svetkovinama. Slavimo kidanje svih ograničenja; nadvladavanje nevolje, nepravde, mržnje i nasilja; radujemo se pobjedi života nad smrću. Svetkujemo obećanje života u ljubavi, bez nesporazuma, bez povreda, bez nedostatnosti – slavimo život u punini. Uspiju li kršćani uvijek i u svim okolnostima čvrsto vjerovati u poruku uskrsnuća, bit će u ovozemaljskom životu više radosti. Uskrsnućem slavimo i svoju budućnost. Iako ne znamo točno kako će ona izgledati, vjerujemo riječima Krista Gospodina koji je rekao da ide pripraviti nam mjesto kod svojega i našega nebeskog Oca. Budućnost je zapravo već počela.