Pitanje različitosti

Lutz Hübner, suvremeni njemački dramatičar čija smo djela imali prilike gledati kod nas, doživio je uspješnu premijeru teksta Pitanje časti u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku.

Riječ je o iznimno vješto pisanoj drami, namijenjenoj takozvanoj populaciji djece i mladih, odnosno tinejdžera, jer je zasnovana na stvarnoj, tragičnoj priči o ubojstvu šenaestogodišnje djevojke. No priča zahvaća i širi kontekst. Psihološki i dramaturški odlično prikazuje današnje tinejdžere, njihove sustave vrijednosti, ponajprije u kontekstu muško-ženskih odnosa. Također vrlo vjerno slika ambijent iz kojega potječe – maloljetničko ubojstvo dogodilo se naime 2004. u njemačkom gradu Hagenu, a protagonisti su četvero srednjoškolaca turskoga podrijetla, rođenih u njemačkom, odnosno zapadnom kulturnom krugu. Tematika imigrantskog života, sve češća u suvremenoj kulturi, filmu i dramskom pismu, sa svim poteškoćama i neobičnim situacijama u koje može gurnuti svoje pripadnike, ovdje je odlično prikazana i raščlanjena putem četiri dramska lika, dva mladića i dvije djevojke. Protuteža i dramaturški kontrapunkt im je sudski vještak, psiholog Kobert, iz čije se fokalizatorske perspektive djelomično sagledava odvijanje tragične priče, posebice motivacija i psihološki portret zločinca – mladića Cema. Zbog pitanja oskvrnute muške časti on ubija djevojku koja ga, nesvjesno se buneći i razbijajući nametnute joj okvire, tradicionalne ženske uloge imigrantice, provocira i odvaja seksualnu dostupnost od pozicije moći. To uništava osjetljivi narcistični ego mladića odgojena na nasadama donesenih, u ovom slučaju turskih, patrijarhalnih vrijednosti. Opasni sudar dvaju kultura i svjetonazora utjelovljen je u njoj, pa ona, gotovo kao neka suvremena tinejdžerska Antigona, postaje i njegovom žrtvom, dok fokalizator zapadnoga kuta gledanja, psiholog Kobert, pokušava razotkriti zašto je jedno lijepo popodne završilo tragično. Njemu je to nakraju posve jasno, pa iz njegova povlačenja sa scene, i iz uloge koju mu je sud dodijelio, proizlazi bitno pitanje drame, i redateljskoga koncepta: što s takvim različitostima? Kako na njih gledati u današnje doba liberalizma i kulturnog pluralizma?

Na takvoj se interpretaciji teksta temelji i vrlo dobra režija mlade redateljice Maje Šimić. Kompetentno i koherentno razrađuje svoju izvedbenu interpretaciju, ponirući vješto u psihologiju likova, služeći se pritom često videoprojekcijama. Njezin je redateljski rukopis dosljedan u ideji, mizanscenu i radu s glumcima, izričaj blizak svijetu mladih, a opet komunikabilan s raznim dobnim skupinama.

Edi Jertec (Cem) i Antonio Franić (Sinan) solidno su iznijeli svoje dramske likove, no više kao dijelovi cjeline nego kao samostalne glumačke osobnosti. Slično je i s Glorijom Šoletić (Ellena) i Helenom Kovačić (Ulli), pa su tako interpretacije ta četiri lika ostale na razini zadovoljavajućega, noseći redateljsku koncepciju i potencirajući sve bitne elemente dramskoga događanja.

Izdvojila bih pritom Ivicu Barišića, čija je kreacija lika psihologa i sudskog vještaka bila među boljima, pa je iz same činjenice njegove glume proizašlo i očekivanje još nekog događanja, odnosno značenja i pozicije njegova lika koje bi na samu kraju dodatno učvrstilo i poentiralo priču. To pitanje, odnosno odgovor, što uopće reći i zaključiti o tom događaju, Maja Šimić namjerno ostavlja otvorenim. Uz odmjerenu, u nekim segmentima i vrlo inovativnu režiju, odličnu scenografiju, u ovoj predstavi bitnu za mizanscen, kao i kostime, glazbu i videoprojekcije te dobro vođen ansambl, Kazalište Marina Držića dobilo je kvalitetnu premijeru suvremenoga dramskog teksta, koja nije namijenjena samo mladima. Dapače, raznovrsnoj bi publici taj tekst mogao mnogo reći o svijetu u kojem živimo.