Pejzaž kao poetika

Kakav je svjetonazor pjesme u prozi? Predstavnik pjesničkog naraštaja šezdesetih godina Tonko Maroević (1941) na tragu Danijela Dragojevića uzima pjesmu u prozi kao oblik osobito prikladan za viđenje svijeta sa stajališta stvarî. S tom sintagmom posudili smo naslov glavnog djela velikog francuskog pjesnika 20. stoljeća, Francisa Pongea, promotora šozizma, odnosno poetike očiglednosti, koju spomenuti pjesnici, njegovi sljedbenici, promiču. Za Maroevića pejzaž je poetika ne samo u smislu kozmološkog nadahnuća njegove prve zbirke Primjeri (1965) nego i zbog metapoetskih primisli savršenog pejzaža koji Maroević uzima kao polazište. U tom izrazito sredozemnom pejzažu razabiru se tvarna počela i geometrijski likovi iz kojih je izgrađen, izgovaraju se riječi kojima izražavamo svoje iskustvo stvarnog. Vidljivo je kako pjesnik situirajući se u pejzažu otklanja svako pojmovno određeno egzistencijalno pitanje ukoliko se ne tiče predmetne zbilje. Krajolik koji Maroević naziva savršenim nije besprijekoran ni samodostatan. Naprotiv, taj pejzaž porozan je od primisli koje pobuđuje, ljepljiv od asocijativnih tangenti različitih glasova koji o njemu govore. Tako se pejzaž priviđa preko više usporednih tekstova, koje su više upute kako gledati nego viđeno. Razmatrajući postanja konkretnog u usporednosti prirode i umjetnosti, realnog i nadrealnog, razgovijetnog i nerazgovijetnog, u jednom od najranijih primjera tekstualnosti u hrvatskom pjesništvu, pjesnik želi vidjeti svijet u praskozorje znakova te i sam biti pjevan kao dio stvarnog okružja.

Nakon knjige Slijepo oko (1969), koja opuštenije razrađuje kozmološka otkrića prethodne knjige, u zbirci Motiv Genoveve (1986) javlja se uz pjesmu u prozi slobodni stih, čija je uloga naznačiti da se njime prepričava iz druge ruke drevna legenda spjevana u tradicionalnom vezanom stihu. Za razliku od hermetičnosti Maroevićevih prvih dviju zbirki, Motiv Genoveve načelno zastupa projekt razumljive poezije zasnovan na arhetipskom motivu i oslonjen na varijante priče, uporabu citata, tehnike palimpsesta, fragmenata potrošenog govora i stereotipa. Motiv Genoveve, koji ostaje Maroevićeva središnja pjesnička knjiga, ističe se višeglasnom tekstualnošću još nepoznatom u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Problem potrošenoga govora nigdje nije toliko očit kao ondje gdje bi se jezik morao pokazati najizvornijim – u poeziji. Počevši od Motiva Genoveve pjesnik se uključuje u ekonomiju priče, koja se toliko potrošila pripovijedanjem da se mora obnavljati zamjenskom građom iz pripovjedačeva radnog dnevnika.

Tako zbirka Sonetna struka (1992) govori o svemu što je utjecalo na formiranje te struke da je time ušlo u njezin sastav. U prvom poglavlju Sonetne sjene Maroević govori o metaforičnim isprikama za sonet, u drugom, Sonetnom predmetanju, persiflira metonimije soneta, u poglavlju Na treću evocira književno-prijateljske povode sonetizma. S druge strane, rehabilitirajući zastarjele pojmove prigode i prigodnosti, Maroević se sonetom poziva, između ostaloga, i na starinsku ulogu poezije kao sredstva prenošenja osobnih poruka. On sonetom otpisuje svoje prijateljske dugove, poetski i metapoetski, intenzivno premrežujući književnu logosferu. Na kraju zbirke, u Zimskim rimskim sonetima (Baffonerijama), objavljenim prvi put 1976, Maroević je uključuje u problematiku reciklaže – obnove soneta preko pornografskog sadržaja nekih od tih soneta koji dopiru čak iz renesansnih i baroknih vremena. Podnaslov zbirke

Black & light (1995) – Versi od prigode – također opisuje prigodu u svjetlu činjenice da je kraj prošloga stoljeća bio međaš označen tolikim dramatičnim mijenama, kako povijesne situacije tako i ljudskoga krajolika. Maroević stoga nije pretjerao kad kaže da je to bilo vrijeme za rekvijeme, obilježeno smrću, što nasilnom, a što gotovo prirodnom tolikih njemu bliskih osoba, Tončija Petrasova Marovića, Mate Milišića, Gordana Lederera, Josipa Severa, Željka Sabola, Antuna Šoljana i Dalibora Cvitana. Petnaest pjesama-posveta skupljeno pod naslovom Posvetoljubivo (2004), u kojoj se do posvećenosti više drži nego do ljubomorna autorstva, naslanjaju se na prethodnu zbirku. A za vraćenje duga, produžetak jeke, uspomenskoga svetokruga mjesta gdje su se osobni tragovi mrsili i raspletali (Venecija, Trst, Barcelona, Blaca) idealno je mjesto pjesma kao košnica kamo pčela donosi mirise i okuse raznih strana, a koja se i sama odlučuje za namjernu neoriginalnost koju pjesniku nudi para-Vraza.

Maroevićev pjesnički opus, protegnut tijekom niza godina i stilskih preobrazbi, kojima bi najbolji zajednički nazivnik bio posuđeni Queneauov naslov stilske vježbe, najbolje se može razmotriti u sažetku izabranih pjesama Drvlje i kamenje (2007). Usporedo s poezijom Maroević je pisao i književne eseje sabrane u knjigama Polje mogućeg (1969), Dike ter hvaljenja (1986), Zrcalo adrijansko (1989), Pohvala pokudi (1992), Klik (2000), Borgesov čitatelj (2005). Svi su ti eseji nastali na rubu književno-likovno-povjesničarske, ili teatrološko-teatarske prakse, pri čemu o Dike ter hvaljenja Maroević navodi: „Priznajem da doista nisam imao kritičarskih ni historičarskih ambicija, nego su ovi eseji uglavnom nastajali kao rezultat pristranog čitanja i kao napor svjedočenja emotivne povezanosti sa značajnim ishodištima hrvatske književnosti, posebno pjesništva.“ U Pohvali pokude riječ je o podliscima različitih povoda, u Kliku o književnim kritikama, a u Borgesovu čitatelju o esejima o Borgesu i drugim piscima, koji posvjedočuju o Maroevićevu široku krugu interesa i potrebi da se ne ispusti ni jedan od povoda iz bogate kritičarske i prevodilačke prakse.