Ozbiljno i promišljeno

Peer Gynt, dramski spjev napisan na jugu Italije tijekom burnih godina 1866. i 1867, po svemu je neobično i atipično djelo u opusu naturalističkoga klasika Henrika Ibsena. Četrdeset prizora koji evociraju životni put antiheroja Peera Gynta, sanjara i pustolova, uvijek između krute realnosti i najneobuzdanije fantazmagorije, priča o individualizmu, pobuni, ljubavi, smrti i iskupljenju, svojevrstan su hommage romantičnim iluzijama mladosti pisca koji je tada već bio zašao u zrelu srednju dob – no moguće ih je iščitati i na druge načine. Primjerice, kao paradoksalni norveški nacionalni ep, kao repliku na Goethea i Byrona, čak i kao djelo kojim je autor nagovijestio značenja što će ih četrdesetak godina poslije znanost nazvana psihoanaliza pridati podsvijesti, ili pak kao samo prividni ispad, u kojem se – vidi kontinuitet. I u svojim kasnijim realističkim, dapače, naturalističkim, dramama Ibsen je uvijek razobličavao stegu i teror društvenih, moralističkih konvencija te pritisak kojim one sputavaju iznimna pojedinca, tjerajući ga da im se ili konformira ili propadne kao izopćenik ili parija.

Kako god promatrali Peera Gynta, jedno je sigurno: riječ je o djelu koje je neobično teško scenski uprizoriti te koje traži studiozan rad i sinergijski angažman svih onih koji se poduhvaćaju takva projekta – uvijek s neizvjesnim ishodom. S druge strane, hvalospjev nesputanu individualizmu, gotovo anarhična lauda osobnosti, apodiktički iskazan zahtjev da čovjek opravdava svoj život tek onda ako je uistinu svoj, nedvojbeno su i danas svojevrstan izazov. Potrošačko društvo je, nakon toliko puta opisana, bezlična i općenita čovjeka-mase, u postindustrijskom i globalističkom dobu iznjedrilo njegovu nešto drukčiju, ali nimalo privlačniju inačicu. Pred pojedincem se danas, za razliku od vremena nastanka Ortega y Gassetove teorije, prividno otvaraju znatno širi obzori te on – zahvaljujući tehnološkome napretku sredstava masovne komunikacije –gubitak vlastite individualnosti „kompenzira“ površnom komunikacijom s drugima u sličnome pložaju, istodobno i nesvjesno dopuštajući da njegovu jedinstvenu svijest mijese i u kalupe oblikuju moćni manipulatori koji tim sredstvima masovnih komunikacija rukovode.

U tom kontekstu, Peer Gynt, napisan prije gotovo 150 godina, djeluje kao snažan i moderan protest, umjetnička afirmacija vrlina i slabosti, odvažnosti i tjeskoba ugrožene ljudskosti i ugrožena čovječanstva. Što se pak tiče subliminalne razine ili podsvijesti, s njom se danas obračunava na način priručnika za uspješan i sretan život, savjetima koji nikako ne sugeriraju uranjanje u dubine individualne psihe. Povezujući ishodišta svoje priče sa Schopenhauerovim pojmovima volje i predodžbe, te s Kierkegaardovom egzistencijalnom nesrećom, koja goni u nemir i potragu, koliko u sebi, toliko i u okolnome društvu i svijetu, Ibsen je kongenijalno zacrtao obrise pobune koja vrijedi i danas, i ovdje, u represivno-površnome svijetu današnjice, gdje se kao ekstremna kvalificira i sankcionira svaka izraženija kreativnost. Jer Peer Gynt je i oda stvaralaštvu i njegovoj muci i radosti.

U najnovijoj pemijeri DK Gavella izvedenoj 11. ožujka, u pustolovinu Peera Gynta upustio se, s ekipom suradnika, uspješni makedonski redatelj srednje generacije Aleksandar Popovski, koji je već prije realizirao Shakespeareov San Ivanjske noći. Poslužio se ulomcima originalne scenske glazbe Edvarda Griega te minimalističkom scenografijom (NUMEN), otkrivajući tako sklonost štednji kazališnih sredstava, ali i (šalu na stranu) legitiman oslonac na dva pilastra suvremena teatra, u kojem su se eklektički sjedinile tekovine prošlih tradicionalizama i radikalizama: na redateljskoj koncepciji i promišljenoj i utemeljenoj glumačkoj igri.

Što se tiče koncepcije, Popovski nije zlorabio taj pojam: u Peeru Gyntu pronašao je i naglasio ludičko, fantastično, oniričko – sve se to dobro slaže s kazalištem siromašna ornata. U drugoj je komponenti pronašao odličan odziv sjajno sastavljena ansambla – u kojem je bilo i gostiju izvan kategorija (Alma Prica, Božidar Boban). Počasno mjesto nedvojbeno pripada mladomu glumcu Ozrenu Grabariću koji ponešto podsjeća na rane radove Ivice Vidovića. Grabarić je zrelo i dojmljivo, strasno i promišljeno, iznio kompleksan lik Peera Gynta, prateći ga u svim njegovim životnim preobrazbama. Bilo je sasvim jasno da je riječ o liku kojega muče tri krucijalna problema osviještena ljudskog bića – granice kreativnosti koja je izjednačena s ljudskošću per se, ljubav i gubitak individualnosti te utapanje u duhu/materiji, koji se naziva smrću. Dijana Vidušin, Nataša Janjić, Ksenija Pajić, Ivana Roščić i Alma Prica uvjerljivo su i suptilno realizirale različite nijanse vječnog ženskog kojima je pustolov Peer uvijek bio okružen (od Majke do vjerne i samozatajne Solvejg té Margarete-otkupiteljice). Muški dio ansambla, također solidan, bio je uvjetovan i tumačenjem po nekoliko epizodnih uloga, no valja istaknuti Božidara Bobana, Filipa Šovagovića, Mladena Vasarija, Ranka Zidarića.

Uigrani ansambl Peera Gynta

U cijelosti promatrano, GDK Gavella dobio je ozbiljnu, studioznu, promišljenu, tek nešto predugu, suvremenu verziju Peera Gynta. U njoj su tragika i patetika prigušene i prikrivene slojem ironije i groteske – no temeljni problemi i osnovna pitanja, odjekuju jasno i glasno te se, podnoseći kušnju, pokazuju itekako relevantnima. Današnji bi senzibilitet tražio skraćenje predstave (više od tri sata) na primjerenije trajanje od, recimo, 30 minuta, čime bi se izbjegla ili minimizirala praksa autokomentiranja (naracije) i repetitivnosti.