Otvoreni krug smrti

Kultni, možda i najbolji hrvatski film Breza, redatelja Ante Babaje – koji fantastično prezentira mentalitet, bijedu i siromaštvo hrvatskoga sela, a ponad svega psihološki razlaže i pojašnjava slojevitost karaktera njegovih žitelja koji zbog bijede poživinče – postao je mjera svake dramatizacije ili dramskoga komada napisana po antologijskoj istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara. Toj usporedbi ne odlijeva ni najnovija Breza Borivoja Radakovića, premijerno izvedena 18. ožujka na sceni varaždinskoga HNK-a u redateljskoj inscenaciji Želimira Mesarića.

Pojašnjavajući razloge nastanka drame Breza Radaković u kazališnoj knjižici piše kako se Kolaru ne „potkrada nikakva greška u gradnji likova i kompoziciji“, jer je „potpuno svjestan do koje se mjere sa svojim likovima može igrati“, a svoju igru iskazati humorom i grotesknošću. Znajući to piše da je za svoju Brezu tražio „upravo to realno/groteskno koje daje motiva za smijeh i grč u želucu, ako ne već tešku tugu, tešku kao zemlja“.

Kao Kolarova i Radakovićeva se Breza, osim sudbinom lijepe, senzibilne, ljudski dobre i ljubavi predane Janice bavi i, kako piše dramaturg predstave Ante Armanini, mentalnom zapuštenosti „čitave sredine u kojoj je Janica zapravo od početka osuđena na smrt, na brzo i bolno umiranje“, što je posljedica „socijalnih konvencija koje prožimaju ruralno, u osnovi zaostalo, siromašno, arhaizirano patrijarhalno društvo“.

To društvo prepušteno atavističkim instinktima i mukotrpnom preživljavanju – koje više žali za krepanom životinjom nego za umrlim čovjekom – slika je po mnogočemu, zar ne, i suvremenoga našega društva u kojemu je često važnije materijalno od ljudskoga. U kojemu suvremeni čovjek, povlađujući osobito političkoj i medijskoj manipulaciji, pristaje biti predmet i sredstvo koje uništava njegovu savjest, tu primarnu supstanciju spasa. U tome je Kolar svevremen, a Radaković moderan. Po tome Breza potvrđuje da se neke stvari u čovjeku ne mijenjaju, nego tek drukčije manifestiraju.

Tradicija, koja se ne trudi išta promijeniti jer je najlakše prepustiti se ravnodušnosti trajanja (Labudani i svi oko njih) – kojoj je jednako suvišan i „doktor i velečasni“, ali vjeruje „coprnici“ – s jedne strane, a s druge vjerovanje u ljubav i borba za komadić osobnog integriteta (Janica i Joža Sveti) proizvede dramu koja skonča tragedijom, smrću Janičinom. Ljubav se slomi pred pokvarenošću, korist i licemjerje uskrsnu kao opravdanje za sve postupke, pa i svjesno pomaganje smrti. Zato Radakovićeva Breza slučajno ne počinje simboličnim polaganjem u grob umrle Janičine curice, novorođenčeta, u koji pada i djetetov pijani djed Tomo Labudan.

Započinjanjem drame ukopom najmlađega i padanjem u grob najstarijeg člana obitelji labudanski krug smrti ostaje otvoren sve vrijeme predstave. Smrt je sveprisutna, može se namirisati u svakom trenutku bilo na pogrebu bilo na svadbi, prisutna je u svakodnevnoj seoskoj priči o preživljavanju, kao i u nadi u vječni život, oko smrti se, kao u kakvu starodrevnom ritualu, sve vrti. Zlo umnoženo ljudima koji se zlu predaju i smrt koja ih zla ne oslobađa, zatim humor kao spas, nadrastaju realni život te prerastaju u kerempuhovski galgenhumor, u svevremenu grotesku.

Premda je Mesarić napravio intrigantnu predstavu, dobrim dijelom i više nego dobru, ipak u svoju redateljsku partituru nije dokraja uspio ukomponirati svu slojevitost teksta, niti predočiti svu kompleksnost likova. Velikom dijelu predstave nedostajalo je poetičnog, nadrealnoga spleena. Osobito ga je nedostajalo u scenama Janičine agonije, kada su skupne scene gušile smrtni hropac te u sceni bdjenja uz otvoreni lijes, koja je obilovala naglašenim humorom. Forsiranje bezosjećajnosti protkane humorom i simultano, a ne stilizirano predočavanje Janičina sjećanja, u tim scenama narušavalo je sklad ukupnoga dojma, i čini mi se najvećim nedostatkom predstave.

Naime, pristajući na realistični redateljski okvir, na izvrsne realistične kostime Dijane Kosec Bourek i Ike Škomrlj te scenografiju poškropljenu blatom i izmrvljenom zemljom (Miljenko Sekulić), Mesarić si je onemogućio nadrealizam koji u Kolarevu tekstu i Radakovićevoj drami postoji. Osobito u scenama agonije, u flešbekovima kada se Janica sjeća najljepših trenutaka svojega kratkog i nesretnog života, u scenama realizam kojih graniči sa šagalovski nadrealnim. U Brezi nadrealizma itekako ima, pa je šteta što nam ga Mesarić nije uspio u potpunosti posredovati. Da je u tome uspio, bila bi to velika predstava.

Prizor iz predstave

Mesarić se najboljim pokazao u radu s glumcima, što se vidjelo po glumačkim ostvarenjima. Izgledom kao da je sišla sa slika podravskih naivaca lakoćom igre u ulozi Bare osobito je briljirala Sunčana Zelenika Konjević, koja je u svakom trenutku nudila kreativna rješenja. Njoj uz bok bila je Ljiljana Bogojević kao Dora Labudan, kojoj je nedostajalo malo da odigra slojevitu i pamtljivu dramsku ulogu. Ljubomir Kerekeš (Tomo Labudan) bio je u svakom trenutku potišten, suosjećajan i bogobojazan dijagnostičar seoske bešćutnosti. Dunja Fajdić bila je prpošna i zločesta Jaga, nesputano nudeći erotiku ženke. U okrutni svijet seljaka s osjećajem za mjeru uklopio se Robert Plemić, Barin muž.

Krhkim izgledom, iskrenom ljubavi i predavanjem sudbini imponirala je Petra Kurtela kao Janica. Njezina Janica svoju kalvariju podnosila je trpeći i ljubeći. S više zanosa i glumačkog iskustva bila bi dojmljiva Janica. Damir Markovina (Marko Labudan) bio je robustan, bahat, na trenutke i sramežljiv u pokazivanju ljubavi prema Janici. Osim u zadnjoj sceni predstave, nije dublje uronio u kolarovsku sirovost. Nedostajalo je nijansi. Joži Svetom, savjesti sela, u poletnoj interpretaciji mladoga Jana Kerekeša, nedostajalo je poetičnosti u odnosu s Janicom i svetačke odlučnosti u scenama špotanja seljana zbog grijeha koje čine. I svi ostali glumci, egzekutori labudanovskog kruga smrti, pridonjeli su kvaliteti predstave.