Opera za užitak

Cilčina opera Adriana Lecouvreur ne susreće se često u repertoarima opernih kuća. Izdanak opernoga verizma, praizvedena 1902. u Milanu, redovito osvaja simpatije publike kada se postavi. Tako se zbilo i ovoga puta u Rijeci, punih pola stoljeća nakon prvog izvođenja.

Adrienne LeCouvreur bila je prvakinja Comédie-Française koja se, jednostavnošću i prirodnošću glumačkoga stila početkom 18. stoljeća, izdvajala od prevladavajućeg kićenog recitatorstva. Ljubavne i političke intrige satkane oko nje poslužile su skladatelju za snažne verističke izljeve ljubavi, mržnje i ljubomore, koncentrirane u glavnim likovima.

Glazba opere sadrži mnogo orkestralnog kolorita, nekoliko dojmljivih motiva i dobar odnos dramatskih i lirskih trenutaka. Dirigentica Nada Matošević nadahnuto je, ali i kontrolom izvedbe, ostvarila vrhunsku uravnoteženost svih tih elemenata sa solističkim dionicama. One su zanosne talijanske raspjevanosti i uvjerljivo ocrtavaju unutarnja stanja junaka. Orkestar je postigao bogat, sjajan zvuk i velik dinamički raspon. Zbor se istaknuo u punoj mjeri, osobito ženski dio u baletnom prizoru trećeg čina.

Redatelj Ozren Prohić načinio je predstavu čistih, jasnih linija i razrađenih odnosa među likovima. Na taj je način ublažio slabosti i nejasnoće libreta Artura Colauttija, vezane napose uz političko djelovanje Maurizija Saskog. Svi su likovi doneseni živo i uvjerljivo. Prikazana je iskrena ljubav naslovne junakinje prema kazalištu i voljenom čovjeku. Završni prizor Adrianine smrti lajtmotivski se povezuje i zaokružuje s početnim prizorom kazališnoga pokusa, poentirajući tako mjesto njezine besmrtnosti u Talijinu hramu.

Prizor iz opere

Predstava je užitak za uho i za oko. Oduševio je kolorit pozornice sljubljen s koloritom glazbe. Kostimi Irene Sušac bjelinom zborskog ansambla pružaju elegantni fond predstave. Protagonistički kostimi određenošću boja definiraju likove, a tu su i mali ukrasi poput kostima gospođice Jouvenot.

Scenografija Dalibora Laginje nadovezuje se elegancijom u prikazivanju ambijenata salona Comédie-Française te kneževskih vila i dvoraca u kojima se opera odigrava. Rotirajuća scena oštroumno je iskorištena u drugom činu za igru skrivača dviju suparnica. Baletni prizor trećega čina maštovito je zamišljen kao inverzija priče iz grčke mitologije o Parisovu sudu, ali provedba suradnice za scenski pokret Maje Marjančić nije bila dovoljno razrađena.

Riječka opera pripremila je dvije pjevačke podjele u trima glavnim ulogama za niz od šest ovosezonskih uzastopnih izvedbi. Obje su podjele imale ravnopravan premijerni status. Mlada sopranistica Vedrana Šimić dobila je i iskoristila priliku za studioznu pripremu naslovne uloge. Tako je, nakon otpjevanih desetak glavnih uloga unatrag nekoliko godina, uglavnom u Zagrebačkoj operi (ali i ambicioznog projekta u Crnoj Gori, Balkanske carice Dionisija de Sarna San Giorgia, na libreto kralja Nikole I, koja se smatra prvom crnogorskom operom iz 1891), Vedrana Šimić zablistala u punom sjaju, kreirajući naslovnu ulogu bogatim podatnim glasom i lijepom scenskom pojavom. Donijela je paletu glumačke i vokalne izražajnosti, nalazeći dobru mjeru svih sastavnica lika.

Izvrsna suradnica-suparnica bila joj je solistica Riječke opere, mezzosopranistica Kristina Kolar, dobro raspoložena za dijaboličan lik kneginje de Bouillon, raspjevana, pouzdanih visina i atraktivne pojave. Pridružio im se gost, meksički tenor Luis Chapa koji se ubraja među mlade zvijezde suvremene operne scene koje obećavaju. Srčanom je raspjevanošću ostvario saskoga grofa Maurizija koji sav treperi u težnji prema ostvarenju svojih ambicija.

Niz manjih uloga bio je niz malih bisera. Bariton Robert Kolar ganutljivo je ostvario topao lik inspicijenta (redatelja) Michonneta koji vjerno prati ljubljenu Adrianu i sklanja se u sjenu kako joj ne bi pomutio sreću s Mauruzijom. Tenor Sergej Kiselev i bas Siniša Štork bili su uigrani spletkarski par opata Chazeuila i kneza de Bouillona. U četvrtom činu lijepim se, mekim pjevom istaknuo kvartet gospođice Jouvenot, gospođice Dangeville, Quinaulta i Poissona u tumačenju Vanje Zelčić, Ivanice Lovrić, Darija Bercicha i Marka Fortunata.

Drugu premijernu podjelu predvodila je sopranistica Mirella Toić. Pjevački suverena kao uvijek predstavila je drukčiju Adrianu, kao zrelu umjetnicu svjesnu svojih vrijednosti. Istaknula se razumijevanjem glazbe i teksta te doživljajem glazbe koji izravno prenosi na slušatelja. Tenor Davor Lešić bio je scenski suzdržaniji u ocrtavanju Maurizija, pjevački bez zamjerki, s mnogo lijepa muziciranja. Riječka opera prvi put je predstavila mladu slovensku mezzosopranisticu Moniku Bohinec u ulozi kneginje de Bouillon, pastoznoga glasa i sigurnih visina pred kojom je, nedvojbeno, lijepa budućnost.

HNK Ivana pl. Zajca nastavlja Adrianom Lecouvreur (u ostvarenju iste autorske ekipe) blistav put vrhunaca hrvatske operne reprodukcije uspostavljen Ponchiellijevom Giocondom prije nekoliko godina.