Okrupnjavanje katoličkog nadahnuća

Josip Sanko Rabar ima danas razmjerno rijetku osobinu – dar tumačenja. On, naime, sasvim lapidarno rečeno, spaja ono što treba spojiti, a razdvaja ono što treba razdvojiti. Ta se jednostavna mudrost često pokazuje kao misaono i duhovno najzahtjevnija. Njezino je drugo ime duhovna točnost, a da bi se do takve točnosti došlo, svijet mora biti dubinski promišljen, još bolje rečeno, proniknut. Do takva pak pronicanja čovjek nikad ne dolazi bez Boga, iako često toga i nije svjestan. Zapravo, ljudski se um uvlači u Božju misao i tek tako spoznaje red i mjeru stvari, unutarnju logiku svega stvorenog, koju mu je podario sam Stvoritelj.

Upravo je takav i temeljni karakter Rabarove misli i riječi. Ona zapravo istodobno dok misli i piše osluškuje Božje mišljenje i govor koji je pomalo uvodi u svu finoću razlikovanja pojedinih slojeva ili vidova Božjeg stvaranja, ali i u povezanost toga stvaranja u nerazdruživu jedinstvu Stvoriteljeva promisla. Baš na takvim pretpostavkama počiva spomenuti Rabarov dar tumačenja. Taj dar, naime, nije neka nadrividovitost koja automatski nudi gotove recepte i jednostavna rješenja za mnogovrsne ljudske stvarnosti. Rabarovo tumačenje, naprotiv, razvija se samom djelatnošću tumačenja, njegova se mudrost usavršuje samim njegovanjem mudrosti. Stoga se njegovo prosuđivanje različitih čovjekovih mogućnosti zapravo temelji na vlastitome iskustvenom proživljavanju tih istih mogućnosti.

Jedno je, naime, od najvećih dostignuća Rabarove duhovne djelatnosti vrlo uvjerljivo i točno određivanje odnosa vjere i umjetnosti, kao i udjela vjerskog u umjetničkome i obrnuto. To pak, posebice u povijesti, ali ni dan-danas, nije baš neko lako rješivo pitanje, niti je spomenut odnos lišen konflikata i teških nerazumijevanja. Koliki su samo umjetnici imali problema s represijom institucionaliziranih religija, a koliko je pak autentična vjera u Boga bila iznevjeravana i izobličavana u mnogim djelima umjetnika! Vrlo često to se događalo i još se događa iz ignoriranja činjenice da su vjera i umjetnost dva relativno autonomna područja, koja se opet povezuju u božanskome izvoru iz kojeg obje potječu. Rabar će pak neprestano uočavati posebnost, ali i isprepletenost vjere i umjetnosti pa, s jedne strane, neće poeziju ocjenjivati samo s nekoga teološkog ili čak ideološkog motrišta, no, s druge strane, usprotivit će se i modernome posvemašnjem razdvajanju ideje ljepote od ideje dobrote, a umjetnosti od vjere i morala. Na tom će se pitanju posebno izraziti spomenuta njegova sposobnost da spaja ono što treba spojiti, a razdvaja ono što treba razdvojiti.

To će pak činiti približno jednakim intenzitetom i uspješnošću i u svojoj poeziji, kao i u esejistici, a kako sada vidimo, i u antologičarsko-interpretativnoj djelatnosti u njegovoj novoj knjizi, odnosno zborniku duhovne poezije Kruh i vino. Ako je povod nastanka tekstova iz te knjige možda i bio prigodan – riječ je, naime, o skupljenim tekstovima o pojedinim pjesnicima koje je Rabar objavljivao u časopisu Kana – takvi tekstovi i takva koncepcija knjige koja s tekstovima kombinira nekoliko ilustrativnih pjesama svakoga pjesnika logičan je ishod autorove dubinske opsesije odnosom vjere i umjetnosti, pjesama i refleksije o njima.

Štoviše, ova knjiga ima i dimenziju pozitivne angažiranosti – ona se, naime, zauzima za ponovnu afirmaciju baš takve poezije koja odgovara spomenutoj Rabarovoj dubinskoj opsesiji povezivanja vjere i umjetnosti, nadalje, zanimanjem za poeziju koja je prožeta katoličkom duhovnošću. Ta se pak duhovnost, koja je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća bila ipak nešto manje zastupljena u mnogih hrvatskih pjesnika, očituje kao svojevrsna differentia specifica u odnosu na pjesništva drugih svjetonazora. Ta razlika, međutim, izražava se u prvome redu u duhovnome usmjerenju, ali sve druge svoje osobine spomenuta poezija dijeli s poezijom općenito. Nije, dakle, riječ ni o kakvu katoličkom rezervatu, nego naprotiv o – prema Rabarovu izboru – umjetnički najuspjelijoj poeziji nadahnutoj življenom katoličkom vjerom i duhovnošću. A takovrsnu poeziju Rabar u knjizi Kruh i vino pronalazi i u stihovanju nekih od naših najistaknutijih pjesnikinja i pjesnika starijih i mlađih naraštaja kao što su Ivan Golub, Luko Paljetak, Drago Štambuk, Sead Begović, Maja Gjerek, Lana Derkač. Već su i njihovi umjetnički visokovrijedni opusi dokaz, kao uostalom i poezija mnogih drugih od trideset pet uvrštenih pjesnika, da isprepletenost vjere i umjetnosti nije eksluzivno područje poezije zatvorene u kakve konfesionalno omeđene stereotipe, nego da je svaki čovjek, svojom uspravnošću, već na neki način uskličnik Bogu, a da svaki pjesnik koji se dublje zagleda u sebe i zakone svoga stvaralaštva gotovo neizbježno nailazi na Božje tragove.

Rabaru je, naime, i do ukazivanja na spontanost duhovne i vjerske dimenzije u čovjeku i poeziji, spontanost koja je nekad bila razumljiva sama po sebi, a nasilnom ateizacijom i hedonističkom materijalizacijom sastavni je, dapače i sržni, dio čovjeka – njegova, dakle, duhovnost i religioznost – prikazan kao nekakvo opterećenje koje ga otuđuje od takozvanoga stvarnog života. Baš očitovanje takve ne samo legitimnosti, već i – duhovnim potrebama diktirane – nužnosti pjesništva kršćanskoga, još uže, katoličkoga nadahnuća, odnosno svjedočenje njezina neotuđivog pripadanja cjelokupnoj nacionalnoj i internacionalnoj poeziji kao par excellance duhovnoj djelatnosti, baš je i temeljni raison d’etre Rabarova okrupnjavanja udjela katoličkom duhovnošću nadahnuta pjesništva. To je pjesništvo nekad bilo vrijednosno i kvalitetno dominantno u hrvatskome pjesništvu, a danas, nakon njegove svojedobne nasilne amputacije, ponovno zadobiva mogućnost ravnopravna oblikovanja suvremenoga hrvatskog poetskog krajolika.

Rabarov je, nadalje, zbornik suvremene hrvatske duhovne poezije Kruh i vino svojevrsna propedeutika u esejističkoj, književnokritičkoj ili teoretskoj rašlambi vrlo raznolikih poetika koje se zakonito račvaju i unutar zajedničkoga nazivnika poezije nadahnute katolištvom. Stoga je, da zaključimo, spomenuta knjiga Josipa Sanka Rabara temeljni refleksivni napor u opisivanju specifičnoga poetskoga područja, koji zapravo odgovara sličnim angažmanima što su već obavljeni na nekim drugim područjima poput, primjerice, kajkavskoga i čakavskog pjesništva. Rabarov zbornik Kruh i vino vrlo je uspjela sinegdoha onoga složenog posla što se posljednjih godina sve intenzivnije, u raznim antologijama, panoramama i teoretskim opisima, obavlja i s cjelinom dijakronijskoga ili sinkronijskoga opusa hrvatskoga pjesništva.