Nezauzdane poetske igre

Možda bi trebalo ovaj prikaz započeti promišljanjima o tradicionalnom, o modernom i aktualnom u suvremenoj hrvatskoj poeziji, koja ne mareći i usprkos zlosretnoj recesiji buja, raste, živahnija no ikad. Usprkos globalističkoj otuđenosti i vladavini svakovrsnih banalnosti, usprkos konformizmu, frustriranosti i posvemašnjoj zasićenosti, poezija se tiska te se čini da je Lijepa naša izvorište, vrelo i vrutak poetskih domišljaja i uradaka.

U tom višeglasju, u polifoniji koja motivsko-tematskom razgranatošću razmiče dogme i oportunističke postulate, javila se pjesnikinja i nakladnica Nela Milijić svojom prvom knjigom. Naslov je zbirke pjesama simboličan s diskretnim ironijskim odmakom: Profesija: Passenger. Biti putnik, putovati pa makar i u prolazu, to je ono što razigrava maštu, što angažira, što daje smisao svakodnevici, ispunja uvijek novom energijom. Ta nepotrošiva, bogomdana vitalnost živi u pjesmama Nele Milijić.

U nadahnutu ciklusu čovjek je lijep i visok hram ima pjesama koje izriču taj vitalitet: uzgojiti drugu sebe, treba mi brza promjena kadra, te će te knjige doći glave, samotnost silazi niz rijeku, čovjek je lijep i visok hram:

…mi smo sublimirana nada svijeta u smisao

jutarnjeg ustajanja, mi smo otjelotvoreni

pozdrav mladom suncu, mi dišemo duboko

i širimo obzore u nama kao vjetar krošnju.

(treba mi brza promjena kadra)

Fragmenti poetskih informacija iščitavaju se u uporabi pjesničkih sintagmi koje su biografski detalj u živahnom koktelu samoironije u koju se uvjerljivo poetski utapa neka nedefinirana nostalgija, neostvarena ljubavna žudnja:

…nosila sam te na cipelama

malo nevidljivog praha

sagnula se, prebrisala te

nada mnom se samo

zatvorilo nebo

(peron je bio pust)

Nela Milijić voli takozvana, uvjetno rečeno, pripetavanja te svojim oblikom pjesničke komunikacije uvijek pogađa u sridu. Ona ne dopušta da je pobijede. Lakokrila i ležerna stiha, bez jala i gorčine, ona ustrajno ispisuje svoju pjesničku i životnu priču, jer cijelo njezino biće preplavljuje istinska žudnja za nesputanim životom. Energija u njoj gotovo je zarazna: potiče na smijeh, otvoren i srdačan. Pjesnikinja riječima daje smisao u novim igrama:

…protrni od dragosti đipaj dok

ne zadosti pjevaj pjevaj kao

osti! Petaj roge jer valja se

s rogatima bosti!

(nezauzdana)

Uostalom, svatko ima pravo na sreću i na smijeh koji tu sreću hrani.

Autor poticajnoga pogovora Branko Maleš (Rasuti svijet, ženski subjekt i melankolija namicanja) odabrao je, između ostalih i pjesmu otpor („zmij se, zmij, samo se ti zmij…“) upućujući na „slamnigovski utjecaj zaigrane jezične dosjetke“. Naime, aluzija na zmiju kao simbol zla i sintagma zmij se, zmij (od glagola smijati se) više je no očita i izaziva „olakšavajući aranžman smijeha“.

Doista, pjesnikinja Nela Milijić voli život sa svom njegovom osebujnošću i bujnošću ((ose)bujna djevojka) i njezina je autoironija duhovita i vedra, neopterećena problemom pjesničke budućnosti:

ja sam ona

najmanja

u najvećoj

(autoportret s babuškom)