Moje je slikanje veliko lutanje

Figurativac, slikar perspektive i chiaroscura, advokat čovjekove tjeskobe, njegovih strahova i osame, poetski fantast i magični realist, samo su neke od definicija kojima kritičari opisuju i objašnjavaju slikarstvo Vasilija Josipa Jordana. Nedavno je o njegovu slikarstvu objavljena monografija Jordan u izdanju AGM-a, što je povod ovom razgovoru.

Kada smo razgovarali prije više od tri godine, rekli ste: O svemu pokušavam ostaviti neki trag. Pa ostavljate li još taj trag?

Moja se narav nije promijenila od onda, niti se može promijeniti vanjskim utjecajima. Ali narav se obogaćuje iskustvom u načinu na koji gledam svoje slike i njihov razvoj. Jasno, razvoj tog svijeta sigurno doživljava izmjenu nastalu upravo s tim iskustvom.

Meni se život ukazuje kao zagonetka koju slikanjem pokušavam riješiti... rekli ste jednom.

Tu ima neke istine. Naprosto bih se mogao osloniti na neke cikluse koje sam naslikao tijekom pola stoljeća, pri čemu svaki taj ciklus u sebi nosi neku, bumo rekli, zagonetku, koja se može figurativno i vizualno razotkriti naslovima kao što su: Homo volans, Bazen, Stepenište, Igre. Unutar tih ciklusa postoji nešto što me zaokupilo kao neka zagonetka koju sam slikajući pokušao rješavati. Ispovijedati se, bolje rečeno.

Znači li to da ste arheolog izgubljenog vremena, kako je za vas napisao jedan kritičar?

Pa sad, teško bih mogao pristati na jednu takvu sintagmu jer je to pojam za čovjeka koji zaista čeprka po artefaktima svojih povijesnih naslaga. Ja ne idem za time, mene su u životu privlačili i privlače sasvim drugi fenomeni, moj se eros okuplja oko fenomena naslikanih upravo preko spomenutih ciklusa kojima sam pokušavao odgonetnuti neke životne upite.

Posvećeno sinu, 1970.

U kontekstu suvremenosti i vremena u kojem živite?

Ne mogu slikati izvan toga vremena jer nisam imitator nečega. Pokušavam na svoj način izreći ono što me dotakne iz mojega vlastitog vremana. Prema tome, suvremenost kao eksplicitna pojava ili definicija nekih umjetničkih kretanja kod mene ne postoji kao kod nekih drugih slikara i umjetnika koji su jako skloni biti isključivo i samo suvremeni. Ja sam suvremen jer živim u 2010. godini, to je moja suvremenost.

Dakle vi se više bavite povezivanjem prošlosti sa sobom?

Jedan od pisaca monografije, gospodin Giorgio Segato, upravo na prošlosti gradi svoju tezu i ja bih se s time donekle mogao složiti utoliko što možda na klasičan način interpretiram osobne osjećaje i fenomene koji me dotiču kao svakoga čovjeka. Ali ne bih se mogao složiti da je samo riječ o prošlosti jer su zavist, egoizam, ljubav, mržnja, čega ima u mojim slikama, stari koliko čovječanstvo – toga je bilo prije dvije tisuće godina kao i danas, a bit će toga i za dvije tisuće godina. Dakle, nije tu riječ o prošlosti, nego o prirodi promatranja zbivanja unutar čovjeka koje iskazujem svojim rekvizitima, putem svojih motiva i ciklusa.

Zato su snovi jedna od uporišnih točaka vašega slikarstva?

Snovi, odnosno snoviđenje, odnosno nesvjestan način bivstvovanja u nama samima. Snovi imaju određenog utjecaja, ali sami snovi svrstali bi me u oponašatelje nekih autora koji su bili isključivo prepisivači svojih snoviđenja, što ja nisam. Ja sam ipak drukčiji, moji snovi djelomično polaze iz djetinjstva i sanjarija, ali i iz svakodnevnog sazrijevanja i odgovaranja na upite u meni.

Jesu li snovi spas za umjetnika?

Bez snova i maštanja nema umjetnosti, to je dokazano i tako će uvijek biti. Žalosna je umjetnost bez maštovitosti jer maštovitost je osobina koja čovjeka stavlja u neko levitantno stanje naše stvarnosti. Da nema tog levitiranja, ne bi bilo umjetnosti u kojoj mora biti maksimalna sloboda izražavanja i osjećanja.

Samotar i dama, 2007.

Ako bez snova i osjećaja nema umjetnosti, znači li to da danas umjetnik sve više bježi od umjetnosti?

Svako ljudsko biće sanja i sanjari, teško mu se ta osobina može oduzeti, ali da danas u tzv. umjetničkoj produkciji ima manje takvih pojava, to je očigledno i stoga jer se smatra da je umjetnost sve ono čega se čovjek takne. To je credo mnogih današnjih stvaralaca, koji smatraju da je umjetničko djelo i ako recimo zgužvaju papir. To nameće pitanje što je umjetnost, a što umjetnost nije. Odnosno, što je kao umjetnost vrijedilo jučer, a što danas. To je pitanje kriterija i mnogo toga, i to je ukratko teško elaborirati. Pogotovo je to teško u našem vremenu u kojem je umjetnost za svakoga ono što on o tome misli, kakav pristup tomu ima.

Sjećate li se svojih prvih slika koje su vas odredile, koje su impostirale ono na čemu ste poslije nadograđivali?

Odgovor na to pitanje jest vjerodostojnost mojeg postojanja u okviru mojih ciklusa, koji su se pojavljivali otprilike svako desetljeće.

Ali meni su sve to različiti ciklusi, a ne kontinuitet.

Ciklusi nastaju jedan iz drugoga. I ljudski život također je sastavljen iz različitih ciklusa, različitih faza. Ako ga podijelimo, to će se i vidjeti, i to jako. Tako je i u mojem slikarstvu. U vlasti nekih svojih raspoloženja koja su trajali i po nekoliko godina ja sam maksimalno nastojao iz sebe dati najbolje. Zato su te faze i neke slike slične, ali nisu iste. Uvijek je to korak dalje, ili u promjeni, ili u spoznaji, ili čak u razočaranju. Zato su neke faze i napuštane.

Ciklus Bazen jako odudara od drugih vaših ciklusa. Kad gledam neke od tih slika, nikako ih ne mogu povezati s vama.

Kada danas gledam tih pet, šest slika s temom bazena, vidim da je bazen bio postavljen u nihilistički tamni krajolik, u njemu je bila neka tekućina koja nije bila voda za kupanje ili piće, nego voda stajaćica, magma. U prenesenom smislu bila je introvertnost projicirana jednom bojom, gdje se moče, postoje i obitavaju ljudske figure. Tjeskoba tih bazena proizišla je iz tjeskoba koje su me okruživale, koje sam živio, koje su bile u meni samu ili su bile refleksija političkih i socijalnih prilika. Što su točno bile, nisam znao otkriti, ali tjeskoba je postojala, to je činjenica. Ona je nalazila uporište i utočište upravo u tim bazenima. Eto tako bih mogao donekle odgovoriti na vaše pitanje.

Jednom ste mi rekli da vas je na otvaranju izložbe Dalibor Parać upitao kako ste to naslikali?

On me jedini, sada je pokojan, pozvao na stranu na otvaranju izložbe i pitao kaj to znači. To je bilo negdje 1977. ili 1978, kada je totalitarna politika jako pazila kako umjetnost misli, pa ga je vjerojatno i zato zanimalo što tim bazenima hoću reći javnosti, što javnost iz toga može iščitati, što se iz toga naslućuje. Bio sam iznenađen time jer je pogodio srž mojih nastojanja, koja se upravo reflektirala u Bazenima. Nitko drugi to tada nije zapazio niti o tome govorio. Kritičari koji su pisali o izložbi, nije ih bilo previše, pisali su o nekim zanatskim stvarima, a nitko nije vidio bit osim moga dragog kolege Dalibora Paraća.

Gledajući vaše slike uvijek sam vas doživljavao kao sramežljiva poetu koji na platnu projicira bojažljive osjećaje, pa me zanima kojim ste pjesnicima skloni?

Svojevremeno, kada sam bio jako mlad, volio sam Pierrea de Ronsarda, Francuza, a u vrijeme studija svi smo napamet znali Jesenjina. Poslije sam uživo sretao Tina Ujevića. Ali uza sve to ne mogu se pohvaliti nekim poznavanjem poezije. Svako razdoblje u ljudskom sazrijevanju nosi neke svoje ideale, neke svoje uzore, neka svoja utočišta, koja ga iznenade.

Uz Miljenka Stančića smatraju vas rodočelnikom oniričkoga slikarstva. Vas stavljaju čak i ispred sa slikom Žene katedrale, iz 1960?

Da, to je vrijeme kada sam za taj svoj opus naslikao tu paradigmatičnu sliku, koja se zove Menažerija, i danas se nalazi u Modernoj galeriji. Slika je veoma tamna, ali uz tu sliku ne bih mogao prihvatiti kompliment da sam ispred Stančića, kojega smatram jednim od najvećih naših talenata prošlog stoljeća, uz Vaništu, Ivančića, Michelija... Ali da sam imao nešto od tog oniričkog pristupa, tog snoviđenja, može se naslutiti.

Sliku ste slikali, koliko znam, za služenja vojnog roka?

Da, bio sam u Bileći u vojsci. Naslikao sam je u zapuštenom kazalištu. Slikanje mi je tada bilo jedini spas u toj pustoši, u toj Bileći, u kasarni u kojoj je u vrijeme Domovinskoga rata bio logor, što je bio i prije 1960.

Giorgio Segato za vas u monografiji piše da ste „stvorili mnemoistički prostorno-vremenski teritorij, upravo onakav kakav pripada onome što je Cesare Musatti (otac talijanske psihologije) nazvao osjetilnim sjećanjem, koje je bogato sintetičkim emocijama, nabijeno patosom te obiluje sjećanjima kao osjetilnim povratima“. To je ono o čemu ste maloprije govorili?

Da, to bi se tako moglo definirati.

Suautor monografije Milan Bešlić vaše slikarstvo pak vidi kao nastavak Račića, Kraljevića, Hermana, Becića, minhenske škole...

Da, on u njemu vidi neki nastavk Kroatische Schule, koje je bio baštinik i Ljubo Babić, moj profesor, tako da je ta vokacija u okviru Kroatische Schule široki pojam. Naime, treba znati da je ta škola imala sasvim drugu viziju i druge uzore, čije korijene neki vide u španjolskom slikarstvu, u Velazquezu i drugim velikim uzorima. Ali svakako više u španjolskom nego njemačkom slikarstvu.

Lutanje kao počelo slikanja kao bitno spominje Gaston Bachelard. Što je vama lutanje značilo i znači? Je li vam ono bilo traženje smisla?

Znate, kada pogledam unatrag tih pola stoljeća svojeg slikanja, zapravo je to bilo veliko lutanje. Ništa tu nije bilo racionalno. Ali ja sam siguran da u svem tom lutanju postoji i zrno neke, bumo rekli, sreće. Svuda je prisutna sreća, s kojeg god filozofskog stajališta pogledamo, bez sreće nema ništa, pogotovo u umjetnosti.

Biste li to bolje pojasnili?

Ako ste rođeni pod sretnom zvijezdom, mnoge vam se stvari u životu razlistavaju drukčije nego ako niste rođeni pod sretnom zvijezdom. To pokazuje niz primjera na svakom koraku. Sreća je datost Božja koja je nekima dana, a nekima nije. Kaže se, kada je Bog dijelio sreću, neke je mimoišla.

Hoćete reći da netko može biti izniman talent i ako nema sreće teško će uspjeti kao umjetnik?

Vidite, sreća je prisutna i kod dijeljenja darovitosti. Neki mogu biti vrlo uporni i marljivi, mogu napuniti zidove svojih ateljea slikama, ali u tim slikama „nema sreće“.

Što to znači?

Nema nečega što i netko drugi može protumačiti na isti način na koji to tumači i osjeća slikar sam. Umjetnost, po mojem sudu, mora biti prepoznatljiva i drugomu, a ne samo stvaraocu. Ako je ona nepoznanica, ako je zatvorena i introvertna, ako nema komunikacije sa svim ljudima, onda nije umjetnost. Zato ja mogu razumjeti japanskoga drvoresca iz 16. stoljeća kao i ruskog slikara ikona kao što je recimo Rubljov. Prema tome umjetnost je univerzalna, ona je razumljiva i imanentna svim ljudima bez obzira na obrazovanost, način života, bez obzira na vjeru i rasu.

Ne mislite da je i za prepoznavanje umjetnosti potreban dar?

Naravno da mislim. Nije riječ o tome, nego mislim na poseban senzibilitet. Ljudi prepoznaju antropomorfnost u umjetnosti. Znači nešto što je blizu njihovoj naravi, njihovu svjetonazoru, njihovoj gami, da se formalno izrazim, njihovu sagledavanju istinitosti u životu. Bez toga to je larpurlartizam, umjetnost na prvi pogled. Bez toga ljudi ne bi prepoznali umjetnine koje su stoljećima u našoj civilizaciji, koje su neizostavna i nezaobilazna vrijednost kojoj se stoljećima hodočasti. Umjetnost ima u sebi magiju koja privlači i nikada nije dorečena.

Svaki put može se otkriti nešto novo.

Da, da.

Slikate li iz uma ili iz inspiracije i osjećaja?

Iz uma?

Dakle, iz razmišljanja.

Sve je to prisutno kod slikanja, svaki se vrag mota po glavi i srcu.

Kako reducirate i odlučujete što ćete ostaviti, a što odbaciti?

Lutanjem kroz život, što dokazuje i mnoštvo mojih ciklusa i slika, rađa se kriterij koji to određuje. Kada o tome neprestano mislite, dolazite do kriterija, sam se nameće. Danas je ta moja „letvica“ viša nego što je bila prije trideset godina i to određuje selekciju.

Slike vam podsjećaju na fotografije. Kako to postižete?

Fotografija je medij koristan čovjeku, fotografijom čovjek može zabilježiti stanje i situaciju trenutka, desetinku sekunde neke pozicije. Ja fotografiju ne koristim kao ugođaj, inspiraciju mojim slikama, kao što neki misle, nego naprosto radi nekih elemenata kakvi postoje u prirodi. Umjesto da idem sa štafelajem u prirodu slikati ljude ili krajolik ili arhitekturu ja koristim fotografiju kao artefakt koji to jest i to je za moju maštovitost sasvim dovoljno.

Bojite li se ponavljanja?

Ne bojim. Često sam neke stvari ponovio, ali to nikada nije isto. Nijedan trenutak od sada pa do sutra neće biti isti. Preko jednog iskustva, uz pomoć CD-a u ateljeu koji bezbroj puta može ponavljati isti muzički stavak otkrio sam, koliko god se stavak ponavljao, nikada mi nije bio dosadan. Kako čovjek može neku pjesmu ili skladbu slušati toliko puta, a da mu ne dosadi, pitanje je na koje nemam odgovora. To je enigma svake umjetnosti. Uvijek se vraćate i gledate istu sliku. Ako je nešto umjetnost i ako smo dovoljno zreli da to spoznamo, koliko god se vraćali neće nam biti dosadno. Znači, nema ponavljanja, ali ima stvari koje čovjek zabilježi i prođe, nije svjestan da je ono što je zabilježio vrijedno njegove pozornosti. U tome je bit ponavljanja. Uostalom, imamo mnoštvo primjera među starim majstorima, pa i u drugim umjetnostima, gdje su čitav život radili jednu „temu“.

Kao što je Julije Knifer radio meandar?

Da. Ali imate i jednoga Bacha koji je s trima notama skladao katedralu čudesnih, božanstvenih fuga.

Kad smo već kod glazbe, recite što vama znači biti slikar skladatelj, kako je za vas napisao Stanko Špoljarić?

To je lijepo od njega.

Je li možda mislio na harmoničnost vaših slika?

Volio bih da jest. Znate, zakonitost skladbe ili romana, ili eseja, ili pjesme, ima velike sličnosti sa slikanjem. Prema tome ono što je u glazbi skladanje, to jest sklad ili kompozicija raznih elemenata koji se u slici prepoznaje u zlatnom rezu, u nekim rasporedima elemenata slike. Vjerojatno je Špoljarić mislio na to.

Bavili ste se glazbom, svirali ste violinu.

Da. I moja djeca danas su glazbenici. Moj Martin u Zagrebačkom kvartetu svira čelo, a Jelena svira violu u Simfonijskom orkestru. Nadam su da su nešto naslijedili i od mene.

Volite glazbu, a volite li tišinu?

Kažu da je tišina veliki čovjekov prijatelj, pogotovo u nekim trenutcima. Više volim tišinu nego žamor, to je sigurno. Kada slikam, uvijek sam u tišini, u tišini svoje slikarske glazbe ili u tišini nekoga dobrog skladatelja. Tišina je drugo suzvučje moje naravi.

Je li za umjetnost nužna zrelost? Mislim ne samo na zrelost umjetničkog djela nego i zrelost godina.

Sad ste načeli baš zanimljivu temu. Zrelost je začudna osobina koja prati i mlade i starije, jer ne znači da je čovjek zreo ako je u godinama. Iz povijesti slikarstva i uopće umjetnosti poznati su nam mnogi takvi slučajevi. Veliki su majstori slikarstva u dobi od davadeset i nešto godina naslikali genijalne slike. Recimo Josip Račić imao je 22 godine kada je naslikao genijalne slike, pune zrelosti i savršenih slikarskih vrednota. Jedan Masaccio iz 14. stoljeća naslikao je remek-djelo svjetske umjetnosti sa samo 26 godina, jedno Raspeće koje je remek-djelo svjetskog slikarstva. To je čudesno. Ima ljudi koji su mladi i veoma zreli. Odakle im ta zrelost, meni nije poznato, ali ona postoji u njihovim djelima, to je nedvojbeno. Naravno imate zrelosti i kod starog Tiziana i kod Emanuela Vidovića, najvećega našeg slikara. Zrelost, spoznaja o nekim stvarima u umjetnosti; u glazbi, u literaturi, u slikarstvu, ne može se naučiti. Za to treba dara.

Biti ateist znači biti i Krleža i Dostojevski u istoj osobi, ja nisam taj. Rekli ste mi to u prethodnom razgovoru. Što ste zapravo htjeli reći?

Biti ateist jest i velika hrabrost. Doista je hrabar onaj tko na noćnom nebu gleda zvijezde i ne vjeruje da to nije Njegovo djelo.

Vjerujete u Boga?

Da.

Što vam je vjera?

Utočište. Imam samo jednu vjeru koja mi je dana u djetinjstvu. Moja rodna kuća u Sloveniji bila je do crkve i slušao sam zvonjavu zvona. Preko zvonjave u mene je ušla vjera, obraćam se uvijek tome, ona je na neki način profilirala i moje slikarstvo.

Zato vam je Krist tema jednog ciklusa.

Krist je jedna od najvećih tema u slikarstvu uopće. I ja sam se okušao u toj temi, okušao sam se u Križnom putu, Via crucis, u dvjema crkvama u Zagrebu i Splitu, Sv. Antuna i Sv. Franje, a okušao sam se i pojedinačno u temama Corpus Christi i Arma Christi. To su moje dvije teme u kojima sam pokušao govoriti o svojem stavu prema Kristu.

Što je vama Krist?

To je jedinstvena pojava u posljednje dvije tisuće godina, otkada postoji kršćanstvo. Svakom vjerniku Krist je najveće utočište upravo po tome što je bio čovjek koji je trpio za ljude i za njih umro, uskrsnuo i vratio se da bi bio s nama. Upravo sam neki dan slušao svojega dragog znanca i prijatelja, fra Bonaventuru Dudu, koji je govorio svoje stihove o raju. To je bilo tako ganutljivo, tako istinito. U današnje vrijeme toliko skrušeno, toliko samozatajno, što je osobina samo velikih ljudi u koje svakako spada fra Bonaventura Duda.

Nije egoist?

Daleko od toga. Egoizam je žarište svega zla i sotonizma koje postoji u ljudskoj vrsti i ljudskoj naravi. To je žarište iz kojega sve zlo potječe. Sve potječe iz egoizma.

Razmišljate li o smrti? To sam vas pitao i prošli put.

Svakako da razmišljam, svakodnevno. Pogotovo kada čovjek ima manje ispred sebe nego iza sebe. O tome još razmišljam u fazi neke odgode. Koliko mi je dano, ne znam, i u tome i jest moj spas i spas čovjeka. U tome da mu nije poznat trenutak odlaska s ovoga svijeta, trenutak smrti. Molim Boga da taj trenutak ne bude patnja za moju okolinu ni za mene.

Jedan od vaših ciklusa je i Venecija. Zašto je Venecija ostavila snažan dojam da ste joj posvetili ciklus?

Prvi put bio sam u Veneciji kao student treće godine u klasi Ljube Babića i od tada mi je Venecija blizu srcu i rado je posjećujem. Veneciju i njezinu lagunu slikao sam nekoliko puta upravo zbog njezine metafizičnosti, tamo postoji eksterijer u interijeru, postoji krajolik unutar zatvorenog prostora, pa ta nevjerojatna raspodjela kanala unutar ulica i mostova koji stvaraju čudesne dojmove. Venecija je omeđena zemlja, zato je prirasla mojem srcu.

U početku ste dosta slikali akvarele, što me malo iznenadilo...

U početku sam to radio jer je to tehnički najpristupačnije, uzmete bojice i papir i slikate. To je bio moj početak u poentilističko-impresionističkom smislu, tako sam počeo slikati kada sam bio u Školi primijenjene umjetnosti, to su moji prvi krajolici, prvi počeci.

U slikarskom svrstavanju, u koju biste se vrstu slikarstva smjestili?

Moje slikarstvo najbliže je obitelji nadrealista, ali razlikuje se i izdvaja po tome što ne teži bizarnosti. Nikada nisam išao u ekscesne, bizarne dosjetke, jer smatram da na slici mora biti „talog“ i u boji, u zagašenim okerima. Moje slikarstvo bježi od bizarnosti i dosjetke, teži za staloženošću, hoće biti ono što se u iskustvu taloži na dno.

Spomenuli ste dosjetku, koju danas mnogi drže umjetničkom kategorijom. Zašto je tako?

Zato što danas umjetnost sve više teži estradi i prelazi u estradu. Ako niste u estradi, ne postojite, ako niste u tome vas se briše, vaša umjentost nije zanimljiva niti je potrebna. Primarna je senzacija, čemu osobito pridonosi žuta štampa, koja je jedina lektira većine ljudi koji se time hrane i tako žele vidjeti sve oko sebe.

Hoćete reći, sve je na tržištu, sve je vašar snova i zadovoljstava?

Privatnost i intima medijskih zvijezda jako je poželjna hrana za većinu ljudi.

To nadomješta pravu, umjetničku intimu, bez koje nema umjetnosti?

Mnoga iskustva, pa i moja, potvrđuju da je puna privatnost i intima conditio sine qua non svakog umjetničkog pokušaja ili ostvarenja i da svaka umjetnička zamisao nastaje svojom prvom iskrom nadahnuća koja se rađa u dubini naše skrovitosti, u intimi.

Koliko je važno da slikar ima kritičara koji razumije njegovo slikarstvo, kao što je vaše razumio Josip Depolo?

To je vrlo važno jer on postaje prijatelj, na neki način postaje suputnik vašega slikanja. Pogotovo ako ima osobinu, poput Bepa, razvijena osjećaja za dijagnostiku, za procjenu prave naravi vaše slike, vašega puta. Onda je to dar koji je veoma koristan slikaru. A to je Depolo imao. Bepo je imao široko razumijevanje, veliko srce i veliku toleranciju, nije bio isključiv.

Imamo li danas takvih kritičara?

U osobi Milana Bešlića vidim mnoge osobine Bepa Depola. Posjeduje rijetku vrlinu razumijevanja, plemenitost, poznaje široki spektar umjetničkih izraza našega vremena i recentne likovne scene. Veoma je marljiv i skroman, prihvaćen i poštovan u mnogim sredinama. Sve su to osobine koje ga čine cijenjenim od mnogih umjetnika i djelatnika u kulturi.

Čuo sam da je Krleža volio vaše slike.

I ja sam to čuo.

Poznavali ste ga?

Sreli smo se dvaput u životu. Više sam bio počašćen susretom nego što sam s njim mogao razgovarati o umjetnosti. Više sam bio slušač nego sugovornik.

Je li možda kupio vašu sliku?

Za vrijeme trajanja moje prve samostalne izložbe 1961. u Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu, u pratnji nekih ljudi pojavila se Bela Krleža i zanimala za jednu sliku. Bilo mi je rečeno da su Krleže veoma imućni i neka postavim visoku cijenu, što sam ja naivan i neiskusan učinio. Poslije sam saznao da je gospođa Krleža bila iznenađena tom cijenom i sve se na tome završilo. Svojim neiskustvom i nedobronamjernim nagovorom učinio sam gaf koji nije bio ni razuman, a ni koristan. Čovjek uči dok je živ.