Želja za spektaklom je legitimna. Brže, bolje, više, a ne nužno i skuplje, cilj je svakog izvedbenog projekta, pogotovo onog koji računa i na određeni uspjeh na blagajni. Zato je, primjerice, besmisleno uspoređivati predstavu koju tri glumice izvode s tri stolarska metra na rasklapanje, s najnovijom produkcijom kazališta Žar ptica, bajkom Charlesa Perraulta Mačak u čizmama u režiji i dramaturškoj obradi Ivice Boban. Kazalište u Bijeničkoj i inače ima potrebu od svojih predstava napraviti spektakl, i ta težnja nemogućem ponekad dobiva i scensku potvrdu, na radost ciljane publike, a ponekad i onih malo starijih.
Bajka ionako nije prava bajka ako u njoj i odrasli ne vide nešto, a Mačak u čizmama, osim toga što zaista jest duhovit, zapravo nema onu vrstu dociranja i moraliziranja koju slični tekstovi nose na rukavu. Zato i jest poseban, jer riječ je o maštovitu varalici premazanu svim mastima, okretnu i s devet života – riječju – pravom mačoru. Svi koji su davno slušali domaće LP-ploče s bajkama i danas se sjećaju nekih od sjajno glumljenih replika, iz kojih se čuje koliko su se izvođači zabavljali dok su je snimali. Zadovoljstva je sigurno bilo i pri radu na novoj predstavi kazališta Žar ptica, ali rezultat je, unatoč namjeri da i bogatstvom scenografije i kostimima ponese svoju publiku, nešto slabiji.
Filip Križan (Mačak)
Ponovljeno je nekoliko pogrešnih rješenja s kojima se većina domaće produkcije za djecu teško nosi, iako se njima gotovo redovito koristi. Prva je doslovnost, druga duhovitost po svaku cijenu, zatim problemi sa songovima koji nikako ne ulaze u uši ipak izbirljivu gledateljstvu te na koncu i svojevrsno samozadovoljstvo kojom glumci, pogotovo mlađi, pristupaju takvim projektima. Modni Mačak još je zgodna aktualnost, ali Modni Hračak jednostavno je odveć banalan način da se izazove smijeh, za koji Perraultov predložak nudi zaista dovoljno prilika. One nisu sve propuštene, ali uglavnom prolaze nezapažene u nizu efekata skrojenih po istom arku.
Priča nudi zaista nekoliko velikih scenskih trenutaka. Tako, primjerice, čarobnjak kojega Mačak nadmudri donosi zanimljivu suradnju s lutkarskim kazalištem, zahvaljujući svjetlu Denija Šesnića i vještini Vesne Balabanić, ali i previše podsjeća na već viđena rješenja. Ponekad zaista vrijedi tvrdnja da manje jest više, a najbolja potvrda tome dobiva se usporedbom monumentalnoga čarobnjaka i običnih miševa s početka predstave. Slično je i s glazbom Frana Đurovića, koja prekriva stihove songova sve dok se ne svede na obični hip-hop-ritam, na koji, što je već zaista teško slušati, izvođači moraju repati.
Angažiranje Filipa Križana, nakon što je postao zanimljiv glavnom ulogom u Alabami Dramskoga kazališta Gavella, nije se pokazala adekvatnom, jer kao da se nije ni trudio barem naznačiti mačka na sceni, kad ga već nije pronašao u sebi. Izvlači ga moto „Bum! Tras!“, toliko bezrazložan da postaje apsurdno duhovit. Pored njega, namjerno, ali tako očito prenapregnuta Mitje Smiljanića, i uvijek za nijansu ili dvije pretjerana Berislava Tomičića, Tomislav Krstanović jedini drži izvedbenu konstantu predstave, potpomognut sporadično članovima ansambla Dragom Utješanovićem, Natalijom Đorđević i Anom Marijom Bokor. Sveukupno, kazalište Žar ptica dobilo je još jednu predstavu koja tek relativno uspješno stvara iluziju da je velika.
Klikni za povratak