Ljubav je eksplozija

Naslov predstave, premijerno izvedene u Zagrebačkom kazalištu mladih 9. ožujka, citat je imena poetske zbirke Gertrude Stein, ali nije – prema riječima same autorice projekta – posveta slavnoj književnici, teoretičarki i feministici. Predstava bi se mogla opisati kao autopoetski i autoreferencijalni performativni iskaz o ljubavi. Ime je tek prikladno preuzeto jer citatnost u umjetničkom smislu uključuje sva ranija značenja kao i moguća tumačenja te otvara slušatelju-gledatelju mogućnost vlastita nadopisivanja priče koju je Ivana Sajko željela ispisati. A ona temeljno govori o ljubavi. I to ljubavi od početka jednog odnosa do konačne nemogućnosti njezine realizacije, koju, opet prikladno i u skladu sa svojim autorskim rukopisom, Ivana Sajko završava eksplozijom. Jer ljubav, kada i ako se dogodi, jest eksplozija. Što, svedemo li njezinu pojavu u okvire realnosti, onemogućuje njezino trajanje u vremenu. Jer eksplozija je trenutna i katastrofičnih je razmjera, dok sanacija njezinih posljedica traje godinama. I zbog toga je gotovo nemoguće opisati je riječima, iako to ljudska vrsta tisućljećima pokušava.

U programskoj knjižici Dubravka Vrgoč navodi kako je Rose is a rose is a rose is a rose „tekst o prizivanju želje poput vrtoglavice ili beskonačna traganja, panike početka i nerazriješenosti kraja“ te tako postavljen na scenu postaje „dramska ispovijest što se piše i čita s obje strane pozornice“. Na taj se tekst može nadovezati konstatacija kako je autorski projekt Ivane Sajko ponajprije hrabar iskorak u nepoznato. (Nepoznato se ovdje odnosi na tumačenje viđenog s druge strane pozornice.) Autorica ima iskustvo performativnoga čitanja vlastitih djela koje joj je pomoglo u objedinjavanju ovog vrlo zanimljivog glazbeno-recitativnog projekta koji je ostvarila s glazbenicima Vedranom Peternelom, Alenom i Nenadom Sinkauzom i Krešimirom Paukom te Simonom Bogojevićem Narathom kao autorom pokretnih slika. Ivana Sajko s njima hrabro i uvjereno stoji na scenu i publici nudi nešto osobno i intimno, a ipak umjetnički intrigantno i komunikativno, što publika sa zanimanjem može pratiti. Kombinacija zvuka izvođačičina-autoričina glasa sa zvucima koje tijekom predstave proizvode instrumenti (što još – sasvim namjerno – nije glazba) plete priču o ljubavi što opčinjava. Poetski intoniran dramsko-performativno-glazbeni zapis Rose is a rose is a rose is a rose započinje upjevavanjem da bi se nastavio definiranjem ljubavnim pokušajem prvim, pa zatim drugim... Shvaćanje ljubavi kao disjunkcije (razdvajanja, razdruživanja) autorici daje priliku opisati susret koji nikada neće postati eksplozijom jer je netko u krivom trenutku i na krivi način odlučio nastaviti dalje. I jer je započeti nešto uvijek mnogo teže nego okrenuti se i otići. Govoreći o ljubavi na osnovi nekoliko događaja (a jedan od njih je i kritičko-teorijski osvrt na Rembrantovu sliku Noćna straža) Ivana Sajko ne poigrava se samo tremorima svoga glasa u suodnosu sa zvucima instrumenata nego i s cjelokupnim retoričkim performativnim aparatom koji ona kao osoba, odnosno izvođač, može imati na raspolaganju. Mijenjajući razinu iskaza, od izravna obraćanja publici kojim nastoji pridobiti pozornost, preko recitativne, ali i glazbeno zanimljive izvedbe dijelom poezije, a dijelom proze sve do tišine (minuta šutnje) kao jednako vrijedna retoričkog elementa izvedbe, Ivana Sajko plijeni pozornost ne samo kao autorica izvedena materijala nego kao izvođačica koji točno zna gdje i kako treba naglasiti te time podcrtati moguće značenje onoga što je napisala. I zapravo to čini vrlo dobro jer tijekom izvedbe uspijeva stvoriti specifičnu i sugestibilnu atmosferu koja, poput kakve jazz-izvedbe, na jedinstven način gledatelja uvlači u priču. A ta priča, iako fragmentarna i asocijativna (u dramaturškom obrascu priče sudjelovao je Sandro Siljan), završava u brutalnoj realnosti u kojoj je odnos (disjunktivan ljubavni i ljubavnički) neostvariv, a time i svaki pokušaj da se on ostvari a priori tragičan. I ona pritom prelazi rampu koliko god se publika tomu mogla ili željela opirati.