Lirika Križa

Ne može biti dvoumljenja oko kršćanske obilježenosti cjelokupne hrvatske kulture i književnosti od davnina pa sve do naših dana. Dalo bi se jamačno štošta protivno reći o događajima, protivštinama pa i grubim nasrtajima na kršćansku svijest potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća, o tom dakle velikom rascjepu i jazu nastalu između kulture i kršćanstva. Što kao izravnom posljedicom posve određenih idejnih i ideoloških kretanja i tendencija na europskom zemljovidu, što kao izričitim prevlastima posve određenih filozofskih i drugih ideja, onih Feurbachovih ili Nietzscheovih, Comteovih ili Schopenhauerovih, ideja o „Božjoj smrti“ i strogoj antropocentričnosti samoj sebi dovoljnoj i jedinoj svrhovitoj – po kojoj je čovjek temeljna mjera svega svijeta i svega stvorenoga, koji svoj smisao osobito u drugoj polovici 20. stoljeća nalazi u konzumizmu, hedonizmu i zadovoljenju svake svoje potrebe; što kao strahotnoj drami ateističkoga humanizma koji posve isključuje Boga ili ga zamjenjuje raznim idolima, što kao posvemašnjom ravnodušnošću, tipičnim indiferentizmom prema svemu svetomu i božanskomu. Pa ipak, bez obzira na sve razorne elemente različitih vrsta egzistencijalizama, bezbožnih humanizama i posvudašnje sekularizacije koji su obilježili dobar dio naše suvremenice, bez obzira što je nakon Auschwitza postavljeno pitanje o smislu pjesničkoga čina i sama života ljudskoga, ili što je prva polovica 20. stoljeća određena kao sumrak čovječanstva, najvećma zbog ratnih kataklizma i rasapa svake vrijednosti ljudskoga dostojanstva i pojava različitih oblika poganstva, bez obzira čak i na gorke trenutke triju totalitarizama koji izbrisaše svaku vrijednost ljudskoga opstanka, pa ipak i u tim i takvim trenucima neporecivo se ističe, svjedoči i ispisuje, vođena Božjim Duhom, kristocentrična povijest, povijest spasenja čovjeka i ljudskoga roda, štoviše, svega stvorenoga svijeta. Mnogi će umovi, nagnuti nad Svetim pismom Staroga i Novoga zavjeta, govoriti u ime pobjede Križa, u ime proslave Križa i njegova nositelja i podnositelja muke, agonije i smrti, dakle u ime Kristovo, ali i punine uskrsne radosti. Križ, uostalom, nije samo znak i drvo na koje je pribijena i izložena pogledu znatiželjne svjetine osuda Kristove osobe: u toj se povorci golgotskoj nalaze i vrhovništva i vlasti te su i ona s Kristom razapeta kao i svi dobrohotni i dobronamjerni supatnici i sudionici njegova raspeća: jeruzalemske žene, Šimun Cirenac, majka Marija, ikonička Veronika, obraćenik Dizma, koji milostiviji rimski soldat, koji Isusov učenik, Josip iz Arimateje i niz onih koji su Raspetoga slušali, s Njime se oduševljavali i s Njime tugovali. Koje li velike pobjede Križa: sva vrhovništva i vlasti, sve sile i knezovi ovoga svijeta izgubiše pred tom pobjedom Križa, pobjedom koja se svakodnevno zbiva u Kristovoj žrtvi, u znaku euharistije, i našim sudioništvom u Njegovu raspinjanju. Nije Krist vidljivo porazio svoje neprijatelje, nije se očitovao u svoj slavi svoje pobjede, nije vlastodršce survao u ponor, a obespravljene postavio na prva mjesta: to što vlastodršci učiniše nije im uzrokovalo nikakvu štetu, štoviše, svoju su moć uspjeli iskazati donijevši odluku o osudi nevina čovjeka/bogočovjeka, no ništa im to nije pomoglo u njihovoj veličini i strasti za vlašću, žudnjom za moći i tvrdokornom ohološću. Krist se dao oplijeniti, dao se oplijeniti do smrti, ali je prihvativši svoju smrt obeskrijepio ista ta vrhovništva, sile i vlasti, riječju, zakone i logiku Zloga. U tom je paradoksu, u toj je sablazni utkana nada čovječanstva, u tom činu sebedarja i samožrtvovanja obeskrijepljena je smrt, smrti zapravo više nema, ona u subotnje uskrsno jutro doživljuje svoj konačni poraz, a čovjek, svaki čovjek, postaje jedno s Kristom uskrsnikom.

Jasno je da će zapisi evanđelja počesto i prečesto biti tumačeni kao mitovi, kao priče bez čvrsta oslonca, legende što su ih pokoljenja ispredala i prepričavala, zgrožena nad jednom odistinski okrutnom smrću; jasno je da će čovjek, poput apostola Tome, češće sumnjati i svjedočiti svoju nevjeru jer nije vidio i nije doživio Krista uskrsla – kad ga je vidio i doživio, opet se to znalo pretvoriti u lijepu priču lišenu dokaza i provjerenosti. No život ljudski, sudbina čovjekova, nisu ništa drugo nego trajna napetost između sumnje i vjere, pa se i Knjiga o Jobu može čitati kao veličanstven psalam u kojem se sukobljuju dvije oprečne ideje o božanskom: jedna poganska koja će u Jobu, iskušavanu i posve oplijenjenu, tražiti dokaz za njegovu krivnju – slično kao u totalitarnim procesima 20. stoljeća koji i nisu drugo nego svjedočanstva poganskoga žrtvovanja; druga zapravo čudesna, božanska do krajnosti, jer Joba, unatoč svim iskušenjima, ohrabruje i do kraja svrstava među bogougodnike, koji će ustvrditi: „Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati“ (Job 19,25). Zapravo, Kristova žrtva zadnja je žrtva i u tom počiva novost Novoga zavjeta po kojoj je Krist do kraja razotkrio i ukinuo groznu, odvratnu i povijesno stalnu praksu žrtvovanja. Njegovom je smrću, riječju, smrti oduzet, pavlovski rečeno, svaki žalac.

Sumnja i vjera

Imajući u vidu neizmjernu povorku hrvatskih pjesnika koji su u tamnim razdobljima hrvatske književnosti, držeći se svetopisamskih tekstova i učiteljske crkvene tradicije, istraživali – tamo još od Bašćanske ploče – oblikovali i ispisivali evanđeoske istine i zgode, riječju, umjetnički svjedočili, pa do naših pjesnika suvremenika rijetko se koji nije zaustavio na kojoj od postaja Križnoga puta i nije ostavio vlastita traga u svojoj lirici Križa. Štoviše, pridružiše se doživljaju šoka koji nas obasiplje raznim pitanjima na koja nemamo uvijek spremne odgovore: nismo ih imali u nesmiljenosti triju totalitarističkih ideja, nismo ih imali u ratom poharanu svijetu 20. stoljeća, nemamo ih u patnjama mnoštava ljudi koji pretrpješe potrese, poplave, tsunamije, svakojake pošasti prirodnih pojava, nemamo ih kad sami u četiri kuta svoje sobe ili u osami tražimo jasan znak Božje prisutnosti ili nas prtisne kakva bolest: „Zar Bog nema drugoga puta spasenja nego put trpljenja? Odakle bol u našemu životu? Ako je Bog dobar, zašto toliko trpim ja ili drugi?“ Ta je pitanja postavio vrli franjevac Bonaventura Duda, no mogao ih je postaviti svaki čovjek zgromljen nad nepobitnim dokazima patnje, trpljenja i boli. A sva ta stanja nukaju nas da ih izbacimo što dalje iz svoje blizine, kao što nekoć ljude isključivahu u hospicije, da ih zaustavimo kakvim lijekovima, da napokon zaištemo eutanaziju samo da nas patnja mine i da bol prestane. Pa ipak, ima nešto što nas priječi u takvu razmišljanju bez obzira koliko se oko njega trsili današnji mediji koji obećavaju stalno zdravlje, svježinu i vječnu mladost te zadovoljenja svih naših prohtjeva. To je kristoliki život. Život kojemu se – kako rekosmo – utječu pjesnici, umjetnici svih vrsta, najčešće obični ljudi... Načelno nam se kazuje u riječima evanđelista Luke: „Nitko ne može biti moj učenik ako se ne odreče samoga sebe, ne uzme svojega križa svaki dan i ne pođe za mnom“. To je dakle taj kristoliki život, koji nas neće isprva zadovoljiti i dati nam sve odgovore na naša tjeskobna pitanja. No možemo vjerovati da će nas na izmaku naših snaga, na onome mjestu što ga je toliko intenzivno ucijepio u naše živote drugi franjevac kapucin Tomislav Šagi-Bunić, često se spominjući Matejevih riječi: „što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ (Mt 25, 45), „što god učiniste jednome od ovih najmanjih, meni učiniste.“, Bog, Otac, Abba, u zagrljaju Vječnosti poučiti što je želio s nama vodeći nas putem križa, patnje i trpljenja.

Pjev o muci

Neće nas začuditi činjenica da se u hrvatskoj lirici intenzivnije pjeva o muci i križu, da je lirika križa bogatija i da se muka i patnja dublje i životnije proživljavaju negoli samo uskrsnuće. Trnova kruna, bičevanje, horizontalna greda, krvavi znoj, čavli, raspeće, i sama Kristova agonija te polaganje u grob realni su motivi i čovjek ih iskustveno snažno proživljuje s istom tjeskobom, sa sličnim osjećajima straha i potpune napuštenosti raspeta Krista: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Kranjčević je možda najljepše stihove zapisao o golgotskim zbivanjima. Ako ne najljepše, sigurno najpotresnije. Ali on je svjestan velike vjerske istine te će u pjesmi Golgota zapisati: „I osjećam, što Ti zbori / Od očiju suza vruća, / Da ne može nikad biti / Bez Golgote uskrsnuća!“ Iz te će vjerničke tvrdnje biti ispjevane brojne pjesme naših pjesnika od Kranjčevićeve pojave do naših dana, da ne spominjemo anonimne autore naših najstarijih pjesmarica, ili Marulića, Menčetića, Bunića Vučića, Šišgorića, Nikole Nalješkovića, Jakova Bunića, Gundulića, Vetranovića i niz drugih naših pjesničkih velikana.

Kroz golgotska se zbivanja prelama osobna, vrlo često i narodna drama. Često se uz ime blagdana Uskrsa dometao pridjev hrvatski, često se taj pridjevak znao dometnuti i Golgoti (hrvatska Golgota) kadšto s naznakom godine, ne bi li se što tješnje vezale stvarne prilike u kojima se nalazio hrvatski narod s univerzalnim porukama koje su ti dani sadržavali. Odnosno, stvarna su se povijesna zbivanja odlučna za život narodne zajednice znala čitati u znaku vazmena vremena ili golgotskih zbivanja, dozivajući u svijest koliko židovsko shvaćanje Božjih zahvata u povijest čovječanstva u Knjizi Izlaska toliko i novozavjetna svjedočenja o Muci Kristovoj. U mnogim se pjesmama pojavljuje iskustvo židovskoga naroda i pretače se u iskustvo našega naroda. Krleža će u jeku prve velike svjetske klaonice na Golgoti vidjeti svoj narod, i zapitati gotovo reziginirano: „Što može hrvatski čovjek na europski Veliki petak?“ U pjesmi Raspeće Antun Branko Šimić dokumentarnom će ekspresijom opisati sam čin raspinjanja i njegove trenutačne posljedice, držeći se kršćanske ikonografije i evanđeoskih izvještaja. Znatan dio hrvatskih pjesnika prihvaća Krista patnika, poistovjećuje se s Kristom patnikom i Njegovom žrtvom, ali ih lanci sumnje priječe da dadnu zamaha Kristu uskrslu, Kristu Pobjedniku. Niz je tu pjesničkih imena od formata: Ujević, Šimić, Milković, Galović, Balota, Cettineo, Perković, Cesarić, Alfirević, Ivanišević, Kovačić, Vida, Kaštelan, Milićević, Nizeteo, Delorko, Tadijanović, Parun, Golob, Dragojević, Zeljković, Mihalić, Pupačić, Mađer, Slaviček, Gotovac, Ivančan, Krmpotić, Šoljan, Gudelj, Vuletić, Koroman, Marović, Pavlović, Ganza, Martinac, Petrak, Stamać, Zidić, Sušac, Vučićević, Knežević, Paljetak, Škunca, Štambuk, Škurla, Mrkonjić, Čorak, Fiamengo, Rešicki, Zoko... Svi su oni, ili gotovo svi, imali svoje križne posrtaje, upirući svoje oči i nade u drvo Križa, svjesni ili nesvjesni s koliko je pljuvačke naruženo lice čovjeka patnika i s kolikim angažmanom u stvaranju takvih slika svi svakodnevno beziznimno sudjelujemo.

Jednom je prigodom Ton Smerdel posve točno utvrdio da su naši suvremeni pjesnici od Cvjetnice do Uskrsa stvorili proživljenu ljestvicu religiozne tuge, radosti i himničkih zanosa. Misterij Velikoga tjedna i Uskrsnuća potpuno ih je udaljio od prigodne značajke i utisnuo biljeg iskrene religioznosti i umjetničkih oblika. Pjesme s ovakvom tematikom, smatra Smerdel, pokazuju ljepotu obreda, ali one ulaze lirskim načinom u dubinu duhovnoga u razvoju od poklika Hosana na dan Cvjetnice, Jeremijinih tužaljka koje se pjevaju na dan Velike srijede, svečane i dostojanstvene radosti Posljednje večere, egzistencijalne samoće Getsemanskoga vrta, osjećaje potpune napuštenosti i potresnog uzdaha: „Bože moj, Bože moj...“, do hvalospjeva uskrsnoj svijeći ili uskrsnoga Aleluja. Tako Ton Smerdel.

Ako gledamo križne pute koji se u korizmeno vrijeme osobito kao pobožnost njeguju, začuđuju nas mnoštva lirskih promišljanja, pjesničkih ostvarenja, meditacija i molitava što su ih pojedini pjesnici ostavili zapisane kao svoje svjedočenje o proživljavanju Kristove muke, jednoga od osobitih obilježja duhovnosti našega čovjeka. „Daj mi s Tobom uz križ stati, s Tobom jade jadovati, želja mi je jedina“, pjeva se u trenucima sabiranja vjerničke svijesti na Veliki petak oko križa Kristova. Napokon, dvadeset i dva pjesnička križna puta u stihovima hrvatskih pjesnika 20. stoljeća objavljena pred ovogodišnju korizmu (Glas Koncila, 2010), što ih je priredio Vladimir Lončarević, što li drugo svjedoče ako nisu čist, nepatvoren, iskren, umjetnički oblikovan, što sonetima, što sonetnim vijencima, što slobodnijim stihom, što osmeračkim četverostisima, hrvatski Put Križa u kojem su sažeti svi naši veliki petci, naši, naših predaka i naših budućih naraštaja. U svim našim mukama i patnjama – velikim petcima – leži sjeme uskrsne radosti i novosti, jer po snazi Uskrsa naš križ – naša patnja nije i ne može biti besmislena. Križni put Vladimira Nazora, Spiridona Petranovića, Branka Klarića, Mirka Talajića, Serfina Mičića, Vinka Kosa, Stjepana Benzona, Mate Marčinka, Anke Petričević, Zlatka Tomičića, Vladimira Bažanta, Nikole Mate Roščića, Josipa Sanka Rabara, Sonje Tomić, Daniela Načinovića, Fabijana Lovrića, Dražena Katunarića, Stjepana Lice, Antuna Milovana, Zdravka Gavrana, Ivne Talaje, Ive Čuvalo i Siniše Vukovića nose u sebi, uza sve pjesničko umijeće, i teologiju Križa Kristova te nas potiču na milost da živimo, radimo i trpimo kao amici Crucis, prijatelji Križa, kako to piše Sveti Franjo Asiški. Osim toga, na Petak Muke Gospodnje čitamo Ivanovu muku: onu koja proslavljuje Kristovu muku, koja se ne spominje Isusove napuštenosti nego koja, pripravljena po Četvrtoj pjesmi o Sluzi Jahvinu, po Izaiji, završava prelijepim riječima psalma: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ Ili kako ju je Ivan – Kristovu muku u Getsemaniju – završio riječima: „Oče, proslavi ime svoje!“ (Iv 12, 27-28). Mnogi nas od spomenutih pjesnika koji ispisaše svoje Viae Crucis, ostaviše u toj Ivanovoj nadi proslavljena Križa, slavne Muke.

Pjesnici kršćanskog nadahnuća

Posebnu pozornost u hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća treba posvetiti, ako je riječ o blagdanu Uskrsa, pjesnicima kršćanskoga nadahnuća. Izidor Poljak, Milan Pavelić, Sida Košutić, Rajmund Kupareo, Branko Klarić, Josip Velebit, Aleksa Kokić, Jeronim Korner, Ivo Lendić, Ton Smerdel, Gašpar Bujas, Vladimir Nazor, Josip Berka, Ivan Golub i niz drugih pjesnika ispjevali su o Uskrsu pjesme nepomućene vjere i čvrsta pouzdanja u značenje toga najvećega kršćanskoga blagdana. Pjesme iznikle iz vjere, iznutra, iz dubine ljudskih iskrenih i čistih žudnja za nasljedovanjem prvoga uskrsnika, Krista. Ne možemo i ne smijemo prešutjeti uskrsne plodove mlađih pjesnika poput Zvonimira Penovića, Ivana Grljušića, Božice Jelušić, Daniela Načinovića, Pere Pavlovića, Pere Rastovića, Dražena Katunarića, Antuna Milovana, Ivana Tolja, Anke Žagar, Ante Lučića, Miljenka Stojića, Adolfa Polegubića, Ivne Talaja, Davora Šalata ili Željke Šemper. Oni jasno svjedoče o neprekinutu kontinuitetu hrvatske pasionske i uskrsne lirike, lirike Križa i lirike Uskrsa. „Jer u njegovoj je volji naš mir / E ‘n la sua voluntade č la nostra pace“, pjeva veliki Dante. Poredak Božjega svijeta i sinova ovoga svijeta nije i ne može biti istovjetan: prvi je izvan naše logike i našega domašaja jer vrši se ne naša, nego Njegova volja; drugi je interesno čvrsto svezan s ovozemaljskim probicima nas, sinova ovoga svijeta.

Zapravo, kad govorimo o lirici Križa i lirici Uskrsa, nalazimo se po sredini Njegovih riječi, onih koje je navješćivao za svoga života i onih na koje nas Duh Božji / Sveti svakodnevno poziva. Lirika je uvijek imala svetu zadaću pohrane, čuvanja i svjedočenja božanskih istina. Kako u svjetsko-europskim obzorima, tako i u riznicama hrvatskoga višejezičja.

Svatko će poimence, dakle posve osobno sa svojim križem na ramenima nositi i podnositi svoju ili se priključiti tuđoj boli i ići za Isusom. Jer, na kraja krajeva, nije toliko bitna ni moja osobna muka, koliko je bitno svojevoljno, dobrovoljno i sućutno sudjelovanje u Muci i trpnji Drugoga. „Nosite breme, to jest jedan drugoga, i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2). Tako ćemo ispuniti kristoliki život. Je li, uza sve svetopisamske riječi i vrijedne riječi i dispute crkvene učiteljske tradicije, liriku Križa ispisao tko drugi bolje od pjesnika? Samo onaj koji je dao život za drugoga, za svoga bližnjega. Takvu ispisu lirike Križa nema premca. U tom nam je Krist – Bog i čovjek – bez ikakva premca.