Kvaliteta s margine

Kako se ponekad od trivijalnosti svakidašnjega života uz dobre glumce i nevidljivu režiju može napraviti zanimljiva kazališna predstava dokaz je praizvedba predstave Bog žurim, nazovi ili replika stoljeću, grupe Teatrin Grdelin, izvedene 13. ožujka u KNAP-u, u režiji Zorana Mužića. Autor teksta Ivica Mijačika sročio je ne toliko veliku priču koliko mozaik običnih pričica na granici bizarnosti i banalnosti, čak i jednom pričom o zahodskim školjkama i govnima. Vješto ukomponirane dramaturškim zahvatom Lade Martinac-Kralj i takve pričice, garnirane anegdotama i vicevima na rubu apsurda, proizvode teatarsku začudnost s mnoštvom obrata; čas su parodija, čas ironija i sarkazam, čas satirički ujedaju, a sve skupa funkcioniraju poput dobro složene groteske, što je publika prepoznala kao dio svoje svakodnevnosti kojoj se iskreno smijala.

Sinergija lutki i glumaca

Za razliku od pretencioznih trendovskih zatucanosti, koje uglavnom zlorabe ili nagrđuju aktualnost i suvremenost iznimnih tekstopisaca, tekst Bog žurim, nazovi ili replika stoljeću nije izniman ali je u njemu puno toga što nas se tiče, što se lako prepoznaje kao naše, što je teatarski intrigantno. Kada se dakle zna što se hoće, odnosno što se neće, onda se kvalitetna predstava može napraviti i od telefonskog imenika, poznata je teatarska doskočica u kojoj ima istine. To ova predstava s margine i potvrđuje.

Počinje s prvim ljudima, lutkarskim Adamom i Evom, što otprve sugerira da bi moglo biti dječje zaigranosti, rajskog ugođaja i raja. No od rajske idile i bezgrešnosti nema ničega. Umjesto toga dvoje prvih ljubavnika, u obliku lutaka, prepušta se iscrpljujućoj seksualnoj pohoti koja traje do iznemoglosti, a kada tijelo i požuda malaksaju, nastupa mozak pokušavajući se osloboditi razvrata. No kako izlaza nema, Adam i Eva prestaju biti lutke, bivaju teleportirani u pakako našega doba, sve počne funkcionirati kao sadašnjost, u kojoj seksualni čin traje „17 sekunda“, kako kaže jedan lik predstave, i gdje se život svodi na rad (tko ga ima), gledanje TV-programa na najnovijem modelu televizora, svađu i rijetke trenutke hinjene nježnosti.

Sadašnje Adama i Evu, umjesto da oni stišću jedno drugo, pritišću egzistencijalni problemi, ali i problemi glumaca koji ih igraju, njihova privatnost – otkrivaju vlastite ljubavne, bračne i nebračne jade, svoj odnos prema kazalištu i umjetnosti, ogovaraju redatelja i njegov život – pred publiku „istresaju“ sve teatarske hirove i histerije, sve kazališne mušice. Umjetnost prerasta u borbu za preživljavanje, čemu najviše pomaže sapunica od 180 epizoda zbog koje uoči same premijere glavni glumac napušta predstavu, a već je treći koji to čini. Tako sve ustukne pred preživljavanjem i novcem. U tom ozračju itekako profunkcionira i teorija o zahodskim školjkama i svemu što se u njih prazni.

Ima „smrada“ i mirisa, ima licemjerja umotana u kojekakve eufemizme, dakle svega čega i u životu, osobito našem današnjem. Kao i u groteski Poletija grdelin iz žuja, koja se također bavi „životnim kondotima“ – od kojih je nastala veoma uspješna predstava, odigrana u izvaninstitucionalnoj produkciji više od 120 puta, i još se igra – Mijačiku zanima mali čovjek okružen svim ljudskim sitnicama i krupnicama, pa i drekom. Nije kao većina hrvatskih dramopisaca.

U Bog žurim, nazovi ili replika stoljeću, opće, društveno i ljudsko prerasta u problem režiranja životne predstave. Režirajući predstavu o kazalištu i onima koji ga stvaraju redatelj Mužić iz teksta je izvukao na vidjelo sve što je trebalo da se uobliči blaga društvena satira, gdje je sve podredio nalaženju smiješnoga, persiflaži, ironiji i sarkazmu. Iako tekst ne nudi političku satiru, u Mužićevoj režiji ispod svakodnevnog i općeg navire sloj političkoga, koje glumci odmjereno plasiraju.

Glumci su i inače temelj na koji se redatelj u svakom trenutku oslanjao, oni su pokretač svih zasluga, ali i krivci za pokoji ritmički i dinamički manjak. Njih četvero; redatelj Pero Juričić, zatim Helena Minić (Eva, glumica Zrinka, Mony i Odgajateljica), Davor Svedružić (Adam, glumac Tomislav, Mike, Zvonko i Frane) i Davor Popović (Marko, osoba od svjetla i tona), funkcioniraju kao partneri i kao kreatori svih tih uloga. Osim što inventivno i uvjerljivo igraju spomenute uloge isto tako nadahnjuju redatelja predstave u predstavi, inače životnoga gubitnika, kojega odlično igra Pero Juričić.

Juričićev redatelj na plećima nosi iskustvo životnih kazališnih nedaća; istodobno je univerzalni redatelj sa svim znanim manirama, ali je i redatelj koji se boji ljubavne veze s glumicom koju potajice simpatizira.