Kutije egzistencije

Kutija, predmet koji nikad nije sam sebi svrhom.

Postoje kutije od trajnog materijala koje vrlo često zadovoljavaju visoke estetske kriterije. U njima se obično čuva nešto trajno, tako da i one budu sačuvane (kutije za nakit). Potom, postoje dvije vrste kutija od potrošnog materijala. One koje traju onoliko koliko traje potrošni predmet koji se nalazi u njima (kutije za različite namirnice). Njih netko baci, a netko, ako su dopadljive, iskoristi u neku drugu svrhu. Druga su vrsta one koje drugim predmetima služe kao zaštitni sloj pri prijenosu s jednog na drugo mjesto. Obično su načinjene od kartona i naposljetku budu uništene.

Samo prvospomenute kutije nalazimo kao povijesne izloške, tragove vremena u muzejima. Unatoč tomu kutija je kao predmet sasvim utišana tijekom povijesti jer uvijek služi nekom drugom predmetu. Ipak, uz tu svrhovitost prianja i mističnost, jer taj zanemareni predmet, od najranijih početaka, prati sve druge predmete. Zbog toga, a i zato što sama njezina praznina može biti ispunjena bilo kojom materijalnošću (a i nematerijalnošću), mogli bismo je nazvati predmetom iskona, a i arhetipom ljudskoga života koji se s jednoga gledišta uvijek može svesti na kutiju, što je s pomoću neugledne kartonske kutije učinila i umjetnica Ines Krasić, konstruiravši u Galeriji Kranjčar kompletan ambijent naših života (i interijer i eksterijer) od kutija.

Tlocrt – kutija unutar izložbe

Moramo biti precizni, jer je i sama izložba prije svega precizna. Bavi se problematičnim kontrapunktom između materijalnog i duhovnog, promatrano iz točno šest, a ponekad i pet rakursa gledanja, ovisno o tome je li kutiju moguće vidjeti sa svih strana, ili joj ipak ne vidimo dno. Umjetnicu zaokuplja problematika rasklopljenih kutija koje to tek trebaju postati, ali i već sastavljenih kutija. Na njihove plohe ili, nazovimo to tako, na njihov rasklopljeni tlocrt, tehnikom digitalnoga tiska otiskuje fotografije različitih predmeta, a ponekad i živih organizama ili pojava. Kako bi sasvim upotpunila rakurse, u različite kutove stropa galerije postavlja kutije na koje su otisnute fotografije „one koja snima iz različitih rakursa“, odnosno kamere. Na taj način umjetnica postavlja svoj objektiv iznad tobože sveznajućih objektiva big brother- i šoping-centar-kamera, aludirajući također na međusobnu uvjetovanost kamere i kutije, jer kutija kao da je idealna shema svega onoga što kamera snima. Kutiju s otisnutom fotografijom kamere integrira i u druge dijelove izložbe. No krenimo redom.

Rukovati s pažnjom (digitalni tisak na papiru, 2006) jest tapeta nalijepljena na zid, na koju su otisnute različite kombinacije, mogli bismo reći, umanjenih tehničkih crteža rasklopljenih kutija, u čije su rasklopljene plohe otisnuti različiti predmeti, biljke, (a i sama umjetnica!!!) iz umjetničina stana, snimljeni sa šest različitih strana, onako kako bi bili položeni u kutiju. Budući da ti rasklopljeni crteži asociraju na tlocrte, oni zapravo simboliziraju umjetničin stan, njegovu skučenost i materijalnost. Preko dijela tapete nalijepljena je i prava rasklopljena kartonska kutija na čije je plohe ponovno otisnuta fotografija kamere iz različitih rakursa gledanja. Kad se sve na taj način razgraniči, umjetničin privatni prostor počinje sličiti javnome prostoru različitih šoping-centara. Mnogi od njezinih privatnih predmeta nalaze se i u tuđim stanovima (naglasimo da su predmeti prikazani u Rukovati s pažnjom većinom kućanski aparati, posuđe, pokućstvo) te su zasigurno snimljeni iz tko zna kojih kutova, u tko zna kakvim situacijama, tko zna čijim kamerama. Umjetničina privatnost razvučena je po svijetu.

No tu dolazimo do instalacije pod naslovom Nepomirljivi (digitalni tisak na valovitom kartonu, 2010), koja se sastoji od nekoliko, na različite načine rasklopljenih, kartonskih kutija prilijepljenih na zid, na koje su pak otisnute fotografije igračaka iz umjetničina djetinjstva. Riječ je o igračkama za koje je vidljivo da ipak odišu pečatom vremena koje im pridaje jedinstvenost. Neupitno osobne, one odskaču od prikazana mnoštva stvari na izložbi, kojima, što je prilično kontradiktorno, ne obiluje instalacija nazvana Ispod duge (kombinirane tehnike, 2010). Njezin su bitan dio baš šoping-kolica u koja su poslagane kutije, ali ne s prikazima predmeta, nego jedino s prikazom umjetnice (čiji je lik rastavljen na opsjenarski način, odnosno dijelovi njezina tijela prikazani su na nekoliko različitih kutija!), duge sklopljene u kutiju (!) i ponovno kamere. Pokraj šoping-kolica nalazi se još jedan autoričin lik, složen u prirodnoj veličini na kubistički način. Na zid i strop nalijepljene su rasklopljene kutije na koje su otisnute fotografije prirodnih pojava, oblaka čija se vizura zamalo pa ne mijenja s promjenom očišta.

Malo dalje pod oblacima nalazi se instalacija čijim je imenom objedinjena i cijela izložba. Privatna utopija (digitalni tisak na valovitom kartonu, 2010) zapravo je vrt koji se sastoji od mnogo kartonskih kutija na koje su otisnute različite vrste biljaka. I u tu je prirodu kao uljez integrirana kamera, što nas na kraju dovodi do posvete antikonzumizmu – instalacije Zabava je završena (digitalni tisak na papiru i valovitom kartonu (kutije), 2010). Njezino je žarište kutija na koju su otisnute fotografije osušenoga božićnog drvca. Zidovi koji je okružuju oblijepljeni su tapetama koje su zagušene uzorcima fotografija različitih proizvoda i njihovih cijena.

Presjek – izložba unutar kutije

Autorica je naposljetku cjelokupni ambijent u kojemu živi, pa i sebe samu, svela na plošnu fotografiju otisnutu na (trodimenzionalnu) kutiju. S različitih strana, kao slike, promatramo, snimljene s distance, različite motive za koje znamo da je njihova glavna namjena trodimenzionalnost, odnosno primjena, no kutije zapravo ostaju prazne. Jer znamo li mi uopće čime ih punimo i zašto to činimo?