Jezična simetrija

Simetrija u prirodi - leptir

Simetrija, načelno, pretpostavlja takvo prostorno organiziranje koje izaziva osjećaj sklada, ljepote, savršene organiziranosti cjeline. Njezine primjere nalazimo posvuda – u podudaranju lijeve i desne strane u građi čovjeka ili njegova mozga, ptice ili leptira, u strukturi cvijeta ili pčelinjeg saća, kristala ili pahuljice snijega. Više je pojavnih oblika simetrije (osna, centralna, rotacijska, zrcalna), a proučavaju ih znanosti i discipline poput geometrije, matematike, fizike, kemije i teorije kaosa.

U jeziku koji nerijetko – katkad osviješteno, katkad neosviješteno – oponaša pojedine prirodne forme postoji niz postupaka koji se temelje na simetriji i kojima se pokušava ta dominantno prostorna kategorija verbalno oblikovati. Riječ je najčešće o različitim oblicima ponavljanja od fonetske do sintaktičke razine te o pojedinim oblicima komponiranja teksta. Kada se u pojedinim iskazima simetriji pridruži i prikladna ritmička organizacija, bivamo suočeni s izrazito skladnim jezičnim građevinama. Ovom ću se zgodom zadržati na dvjema figurama konstrukcijama koje se zasnivaju na sintaktičkom preklapanju dvaju dijelova rečenice ili pak dviju rečenica. Riječ je o hijazmu i antimetaboli.

Izrazna i sadržajna antiteza

Pojam hijazam (izveden iz grčke riječi

,

razmještaj u obliku križa – X /hi/) označava zrcalnu simetriju dviju sintagmi ili rečenica. Članovi druge poredani su obrnutim redoslijedom u odnosu na članove prve – u obliku slova X. Osnovnu hijastičku strukturu (ABBA) čine dvije dvočlane sintagme ili rečenice čije sastavnice pripadaju istoj vrsti riječi (imenice, pridjevi, zamjenice, prilozi itd.):

U Slavoniji su vruća ljeta, | zime hladne.

Grafički bi se odnos među sintagmama mogao ovako prikazati:

Hijastički raspored sastavnica dviju sintagmi (atribut + imenica | imenica + atribut) podcrtava sadržajnu antitezu. Paralelizam (vruća ljeta, hladne zime) ne bi imao isti učinak, jer sadržajnu ne bi pratila i izrazna suprotnost. Budući da je vrlo prikladno sredstvo naglašavanja ideje, ritmizacije i raščlanjivanja iskaza, hijazam je čest u pjesništvu:

– Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,

U njem živi, umiri za njega!

(P. Preradović, Rodu o jeziku)

– Kroz mnoge ova glava vojne projde

Od morja južnog do sjevernog gorja

(M. Dizdar, Nevoljni vojno)

I Preradović i Dizdar podcrtavaju osnovnu misao dovodeći u kontakt pojmove koji označavaju nespojive egzistencijalne (živi, umiri) i prostorne kategorije (južnog, sjevernog). Međutim, iako se često tretira kao podvrsta antiteze, hijazam nerijetko združuje i „dramatizira“ značenjski bliske izraze:

– Radio sam svuda i svuda su me cenili zbog mojih zlatnih ruku.

(I. Andrić, Prokleta avlija)

– Jer najmanje znaš da u svome žiću

Najteža rvanja su

I ratovi pravi

U samome

biću

(M. Dizdar, Putevi)

Inverziju sintaktičke konstrukcije u Andrićevoj rečenici prati semantičko suglasje dvaju dijelova; u Dizdarevim stihovima prva sintagma (najteža rvanja) hijazmom biva udvojena i pojačana (ratovi pravi).

Hijazam kao mnemotehnika

Napokon, hijastične se strukture ne moraju dodirivati. One se mogu pojavljivati u istoj rečenici ili ulomku. Važno je samo da se nalaze dovoljno blizu da bi bile opažljive. Npr.:

– Jutro toplo, sunčano. Nebom se nepomično pružio samo jedan, crn i duguljast oblačak...

(A. G. Matoš, Kip domovine leta 188*)

– Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke.

(R. Marinković, Ruke)

Diskurzivni učinci hijazma kreću se od izbjegavanja ponavljanja iste sintaktičke konstrukcije preko približavanja sučeljenih misli ili emocija i pridavanja humorne ili ironične intonacije do lakše memorizacije iskaza.

Pojam je inače uveo Hermogen u 2. stoljeću pos. Kr. Sama je pojava osobito proučavana sredinom 19. stoljeća, kada je uočeno da je konstrukcijsko uporište brojnih biblijskih ulomaka. Za otkriće hijazma u Bibliji najzaslužnija su trojica arheologa: R. Lowth, J. Jebb i J. Forbes. Pretpostavlja se, piše Welch (2003), da se sama tehnika prvotno javila u hebrejskome, najkasnije u 10. stoljeću pr. Kr., i to ponajviše u Psalmima i Knjizi proroka Izaije. Budući da je hebrejska tradicija bila usmena, ljudi su napamet učili dugačke odjeljke Tore i tako s koljena na koljeno prenosili sveti tekst. Hijazam se pokazao veoma prikladnim sredstvom u procesu memorizacije teksta. Čuva ga i hrvatski prijevod Biblije:

– Jer misli vaše | nisu | moje misli || i puti moji | nisu | vaši puti (Iz 55, 8)

A B C C B A

– Ljubav | je | velikodušna, || dobrostiva | je | ljubav (1 Kor 13, 4)

A B C C B A

Inverzno ponavljanje istoga

Poseban slučaj hijazma je antimetabola (prema grčkom ἀíôéěĺôáâďëŢ, premještanje nasuprot). Ta mikrostrukturalna figura (konstrukcije i elokucije) označava ponavljanje sintagme, rečenice, čak kraćeg rečeničnog niza pri kojemu se iste riječi vraćaju obrnutim redom. Npr.:

– Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen;

a koji se ponizuje, bit će uzvišen. (Lk 18, 14)

Inverzno ponavljanje obično prati promjena značenja. Isus u citiranoj rečenici iz Lukina evanđelja podcrtava antitezu između oholosti i poniznosti. Ohole upozorava na kaznu, poniznima obećava nagradu. Ponavljanje kadšto zahtijeva manje ili veće promjene ili prilagodbe riječi (u navedenom primjeru: ponižen → ponizuje, uzvisuje → uzviÜen). Gdjekad se mijenjaju i sintaktičke funkcije upotrijebljenih pojmova. Primjerice, u Matoševoj rečenici

Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi.

subjekt prvoga člana /krajevi/ postaje objekt dru-goga, a objekt prvoga /ljudi/ subjekt drugoga člana antimetabole.

Zrcaljenje u vodi ili ledu primjer je vizualnoga hijazma

Sintagmatska i rečenična antimetabola

Figuru rado rabe govornici i političari, književnici i filozofi, novinari i marketinški stručnjaci. Privlači ih njezina izrazita simetrija, potencijal da istakne suprotnost ili neočekivanu povezanost različitih pojava, da iskaz ritmizira i učini lako pamtljivim. Npr.:

a) sintagmatska antimetabola

     – Sivi i mutni, mutni i sivi oblaci, a dobra cesta me vodi dolinom među brdima prama Loboru, grofovskom dvoru.

(A. G. Matoš, Oko Lobora)

     – ... u svojoj /sam/ kući gostio čitave rulje nitkova i glupana, glupana i nitkova u beskrajnim serijama.

(M. Krleža, Na rubu pameti)

     – Gramatika poezije i poezija gramatike

(R. Jakobson, naslov)

     – Vlado Gotovac spada u skupinu pjesnika među političarima, a ne političara među pjesnicima.

(javno.com)

     – Lakše je naći kredit bez jamaca nego jamce za kredit.

(reklamni slogan)

b) rečenična antimetabola

     – Sliš’te svit moj, moj svit sliš’te, junaci.

(P. Zoranić, Planine)

     – I videl sem v megli,

v megli sem videl.

(M. Krleža, Planetarijom)

     – Ruše koji grade, grade koji ruše.

(J. Kaštelan, Zavjet za Epetion)

     – Prirodno je očekivati da svaki rječnik ima svoj jezik i da svaki jezik ima svoj rječnik.

(V. Anić, Rječnik)

     – Koliko se zasade matematike odnose na stvarnost, nisu pouzdane, a koliko su pouzdane, ne odnose se na stvarnost.

(A. Einstein)

     – Svi za jednoga, jedan za sve!

(slogan)

Franck i Olivier Tupin problematiziraju pitanje dvostrukog identiteta

Zdenko Škreb napominje da antimetabola pojačava afektivnost izraza te da je od antike do naših dana rado korišten znak spisateljske virtuoznosti. Među inim, nalazi je u Schillerovu pismu Goetheu (Obično bi u meni prevladao pjesnik tamo gdje bi trebalo da filozofiram, a filozofski duh gdje je trebalo da stvaram kao pjesnik), u odjeljku Komunističkoga manifesta koji kritizira građansko društvo (oni koji u njemu rade, ne stječu, a koji stječu, ne rade), potom u djelima T. Manna, M. Horkheimera, T. W. Adorna i dr.

Dijaloškom antimetabolom moguće je, pak, zvati slučajeve humornoga ili polemičkoga izvrtanja naslova teksta. Karl Marx je, primjerice, na knjigu Pierre-Josepha Proudhona Filozofija bijede odgovorio knjigom – Bijeda filozofije.

Antimetabola je podvrsta hijazma koji je razvedenija i manje artificijelna figura. U hijazmu se inverzno ponavlja samo raspored riječi, a u antimetaboli i raspored i riječi. Ili, kako je ustvrdio Miloš Kovačević, „sve su antimetabole hijastičke strukture, dok svi hijazmi nisu antimetabole“.

Ponekad su se za istu pojavu rabili nazivi antimetalepsa i antimetateza. Latinski nazivi figure su commutatio i conversio.