Izvan stereotipa

Kad se dramski pisac danas prihvati teme droge, dilanja i nasilja u narkomanskom miljeu, vrlo je vjerojatno da će upasti u stereotip. Toliko je posljednjih godina producirano predstava, performansa i filmova o toj temi, da je jedva moguće zamisliti što bi se tu još nova moglo dodati. Ipak, čini se da i ovdje vrijedi slavni moto Tolstojevu romanu Ana Karenjina, čija parafraza glasi: svaka je ljudska sreća ista, a nesreća posebna i različita. Pa je onda do autorova umijeća i uvjerljivosti da stereotip pretvori u živu i dojmljivu scensku radnju s jakom individualnom porukom protiv zla i nesreće, a to može samo ako mjesto lokalnoga u konačnici preobrazi u mjesto univerzalnoga.

Mladi srpski dramatičar Dušan Spasojević (1980) diplomirao je na Akademiji braće Karić u Beogradu dramom Metak za sve, označivši je „dramom u 24 krnja prizora“. To upućuje na fragmentarnu strukturiranost dramskoga teksta, kakvu moderna dramaturgija gradi još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U tom tipu dramaturgije i scenske izvedbe – koje nota bene svoje bliže korijene imaju u dokumentarizmu tzv. in-yer-face dramaturgy devedesetih godina prošloga stoljeća – od velike je i presudne važnosti životnost koju dokumentarna istinitost ne može posve nadomjestiti. Spasojević u tome uspijeva, njegovi su likovi strastveni i krvavi ne samo iznad nego i ispod kože.

Mračnu priču o endemskome društvenom zlu, koje uništava svakoga tko se iz bilo kog razloga nađe u njegovu ukletom krugu, redatelj je uz izvrsnu suradnju scenografkinje Ljerke Hribar postavio u univerzalni teatarski simultani prostor koji sugerira tjeskobu mučne jednodimenzionalne (ne)egzistencije. Ekspresivnu glazbu kompatibilnu svijetu drame skladao je Duško Rapotec Ute, a kostimi Ane Marije Prelog uspješno su svojim tamnim tonovima, uz jednu iznimku kao dobrodošli kontrapunkt, korespondirali s temeljnom potkom drame i njezinom scenskom provedbom. Ali sve to ne bi bilo dovoljno bez sustvaralačke suradnje redatelja s glumačkim ansamblom. U krugu kazalištaraca poznata je uzrečica da je točna glumačka podjela više od pola jamstva za dobru i uspješnu predstavu. A u ovom je slučaju devet dramskih uloga podijeljeno devetorima glumcima u upravo savršeno točno. Riječ je o dobro uigranu ansamblu koji posljednjih sezona nosi repertoar HKD teatra, što uvelike olakšava podjelu. Činjenica je da su se ovaj put dramski karakteri složili sa svim izvanjskim i unutarnjim značajkama svojih aktera kao malokad, i to pod vodstvom redatelja kojemu je to s njima bio prvi rad. Stoga u predstavi posebnu pomnju valja pokloniti glumačkim kreacijama.

Dražena Mikulića, koji tumači središnju figuru narkobosa ironična imena Svetac, već smo navikli gledati u ulogama više-manje brutalnih nasilnika gdje se cjelokupnim habitusom uvijek pokazao moćnim i uvjerljivim. U kreaciji Sveca nije bio tek jak u fizičkom izrazu, nego je uspješno razradio fine psihološke nijanse u odnosu sa svojim žrtvama i roditeljima. Uz njega je, metaforički imenovana kao Oko, jadna figura mlade žene kojoj je životna sudbina oduzela sve osim životinjskog nagona za samoodržanjem koji ispunja psećom odanošću gazdi – Svecu. Radeći ulogu usporedno s onom Lizistrate, Jelena Lopatić nije joj zbog toga oduzela ni djelić energije, jer je ona glumica potpuno predana teatru, uvijek je prezentna na sceni u apsolutnoj punini posvećenog angažmana. Usporedba izvedbene kreacije Lizistrate i Oka koja se nameće dodatno potvrđuje jednako moćnu nazočnost iskaza glumačkoga Ja bez obzira nalazi li se u koži jakog ili slaboga dramskog subjekta. Nenad Šegvić i Edita Karađole uvjerljivo su i vrlo zanimljivo glumački profilirali uloge Oca i Majke. U biti stereotipnu situaciju današnjih roditelja, nemoćnih pred (vlastitim ili od društva nametnutim) izborom koji ih često vodi u zlo bez povratka, Šegvić i Karađole odigrali su u uzornoj realističko-psihološkoj maniri, no prema dosadašnjim identičnim ulogama (primjerice, u nezaboravnoj predstavi o teškoj patologiji obiteljskoga nasilja Pet vrsta tišine u režiji Laryja Zappije). Majka je tu vanjski odlučna, sve do tjelesnog napadaja na sina narkomana, a u srcu duboko ranjena, dok je Otac izvanjski ravnodušan, a u nutrini bolno razoren. Prizor konačna rastanka Majke s kovčegom u ruci i Oca koji gotovo bez riječi čita novine izveden je magistralno. Još jedna metaforička uloga nazvana Grješka, u interpretaciji Andreje Blagojević, prolepršala je pozornicom kao lijep dašak svjetlosti koji se i sam napokon nužno utopi u sveopćoj tmini. Par Ivan (policajac koji se sam pretvori u nasilnika, a konačno upleten u Svečevu paukovu mrežu ispali metak sebi u glavu) – Štakor (teški ovisnik bez nade u povratak) izvrsno su, svaki u svome prepoznatljivom načinu, ostvarili Damir Orlić i Alex Đaković. U ulozi naivnoga Klinca uspješno je u HKD teatru debitirao diplomand osječke Akademije i netom angažiran glumac riječkoga Gradskoga kazališta lutaka Goran Guskić, a epizodu ucijenjene žene nemoćne da išta učini dobro je odigrala Marija Geml.

Uvijek uvjerljiva Jelena Lopatić

Repertoarni potez umjetničkoga ravnatelja HKD teatra Nenada Šegvića, usprkos gotovo nemogućim uvjetima djelovanja – samo jedna premijera u godini, i to s minimalnim sredstvima – pokazao se u svakome pogledu kao pun pogodak. Godinama prakticirajući mikroglumu u komornome prostoru, taj je glumački ansambl svoj stil doveo do zavidnih visina. Izborom pak teksta posvjedočen je nastavak izvedbene prakse koja težište postavlja na društveni angažman, i to na izrazito aktualnim i teškim problemima koji pogađaju jednako ljudsku zajednicu i pojedinca. Napokon, dovođenjem mlada redatelja možda se upustio u rizik, koji je poništen činjenicom da se Nemanja Ranković iskazao zrelim glede poznavanja kazališnoga zanata, kao i senzibiliziranim na životne probleme ne samo Srbije nego i svih država u tranziciji.

Poruka koju gledatelj ponese nakon izvedbe jest da u žrvnju pokvarenosti (= koruptivnosti), pohlepe za novcem i sloma svih moralnih vrijednosti neizbježno strada čovjek. Moglo bi se reći da je to opće mjesto, da je za takvu spoznaju dovoljno pratiti medije, no kad umjetnost, u ovom slučaju kazališna, tu istinu izreče svojim u bilo koji drugi medij neprenosivim jezikom, onda je osjetimo tvarno, svim svojim bićem, dakle – tijelom, dušom i duhom. Jer je kreativan čin, a ne suhoparan fakt.