Intrige na carskom dvoru

Čitajući biografiju belgijskoga kralja Leopolda II, osamdesetogodišnji pisac Dan Jacobson (rođen u Južnoafričkoj Republici, od 1994. nastanjen u Londonu, uglednim nagradama ovjenčan autor desetak romana i više zbirki kratkih priča, eseja i putopisa) u njoj je naišao na intrigantnu, autentičnu priču o ljubavnoj vezi kraljeve kćeri Louise i hrvatskoga potporučnika u austro-ugarskoj vojsci Geze Matačića.

Lousie je bila udana na habsburškom carskom dvoru, a kako se uplela u strastvenu vezu s osobom nižeg roda, izbio je najveći skandal onoga doba, akterima kojega svi današnji junaci žutoga tiska nisu ni do koljena. U toj istinitoj priči Dan Jacobson je prepoznao obilje vrlo privlačne građe koja je naprosto vabila za širom, romanesknom razradom. Zabranjena ljubav, kraljevna koja odbacuje kraljevski položaj i obitelj zbog ljubavnika, istjerivanje preljubničkoga para iz Beča, njihovo lutanje Europom i bjesomučno trošenje novca, financijske malverzacije i bankrot, dvoboj zbog povrede ponosa preljubom, Matačićevo utamničenje i zatvaranje kraljevne u ludnicu, njegov izlazak iz zatvora i otimanje Louise iz umobolnice – sve su to događaji iz života dvije stvarne osobe (od kojih je jedna čak bila kraljeva kćer) i odista čudi što dosad nisu bili romaneskno (ili filmski) obrađeni. Dodatna zanimljivost koja je Jacobsona privukla jest činjenica da su i Matačić i kraljevna Louise vlastite prikaze svoje ljubavne veze i njezinih posljedica opisali u memoarskim knjigama. Njihove je knjige autor pomno iščitao te je u knjizi Sve za ljubav njihovu ljubavnu priču oblikovao na romaneskni način. Pritom se držao povijesnih činjenica te je rukopis obilno garnirao autentičnim izvacima iz njihovih memoara, ali i iz drugih dokumenata – pisama, izvješća i slične građe iz drugih izvora u kojima su svjedoci skandalozne ljubavne štorije govorili o njezinim akterima.

Osim što je prepuna zanimljivih i dinamičnih događanja i prilično burnih, neočekivanih obrata i peripetija, velika kvaliteta Jacobsonove knjige Sve za ljubav jest ironija s kojom se autor odnosi spram junaka svoje priče; knjiga je pisana u trećem licu, ali narator nije neutralan, štoviše, njegovo je stajalište spram onodobnoga monarhističkog društvenog ustroja (a posebice spram obnašatelja ondašnje vlasti) vrlo oštro, često čak i podrugljivo. Ipak, vlastito mišljenje autor tek rijetko izravno iznosi; on izbjegava dociranje i ne zauzima uzvišeno stajalište naknadne pameti, nego kritizira implicitno, između redaka nudeći vlastito antimonarhističko uvjerenje. No odušak si ipak povremeno daje, i to brojnim vrlo detaljnim opisima pripadnika ondašnje aristokracije, koje redovito popraćuje kakvim sitnim, ali dojmljivim, duhovitim karikaturalnim detaljem (prevelike, nekako zgnječene i zgužvane uši; lelujav, vječno mastan podbradak; uštogljen i nespretan hod, kao da su noge i trup u svađi pa svatko vuče na svoju stranu...).

Jacobson roman gradi na osnovi autentičnih dokumenata, a iz brojnih bilježaka razvidno je na temelju kojih je izvora izvlačio zaključke (npr. o itineraru Gezinih i Lousinih putešestvija Europom ili o mišljenju njihovih suvremenika o njima). Jasno, opisi stanja svijesti likova, razgovori, opisi ambijenata te interpretacije postupaka junaka i događaja u kojima su sudjelovali izmišljeni su, jer Jacobson ne piše kao povjesničar nego kao romanopisac, tvorac fikcije. Romaneskna je nadgradnja jasnija u prvoj polovici rukopisa, dok se poslije ritam naracije osjetno mijenja, ponajviše zbog autorova prevelika detaljiziranja oko Lousinih i Matačićevih financijskih poteškoća. Kako roman odmiče, autorov se ironijski odmak pomalo gubi, pripovijedanje sve više poprima izvještavalačke odlike i tekst odlazi u smjeru publicistike, ali čitatelj zauzvrat biva upoznat s mnogim zanimljivim detaljima koji bacaju novo svjetlo na ondašnje društvo. Tako mnogoštošta saznajemo npr. o pravosudnom sustavu Habsburške Monarhije ili pak antisemitskim nazorima tadašnje aristokracije, a domaće čitatelje osobito će intrigirati Jacobsonovo zanimljivo razmatranje položaja Hrvatske unutar Austro-Ugarskog Carstva, koje, iako je bilo ruševno i tvorilo labirint brojnih zabrana i nepravdi, raznovrsnim je narodima ipak pružalo mogućnosti koje bez njega nikad ne bi imali.

No na stranu brojne povijesne činjenice i obilje informacija, dojmljivo društveno-socijalno kontekstualiziranje i slikovitim, deskriptivnim detaljizmom postignuto ambijentiranje te kritičko seciranje dvolične monarhističke aristokracije – Dan Jacobson, kao svaki dobar romanopisac, u prvi plan ipak stavlja ljude. I pritom ne zaboravlja da su ljudi ono što čine, ono što kažu, ono što žele, kao i ono što pamte i ono što su zaboravili te da su ljudi tijelo, glas, pogled, pokret i dodir, dok je ispod tih i drugih manifestacija sebstva nemoguće prodrijeti... ali na piscu je da to stalno iznova i ponovno pokušava, što Jacobson na primjeru dvoje stvarnih, u prošlosti živućih ljudi, s mnogo suptilnosti, ali i humora čini, podarivši nas lako čitljivom, zabavnom i bockavom – ukratko, solidnom satiričnom knjigom, koja povijesne činjenice pretvara u duhovito štivo uz koje čitatelj, osim što će se razonoditi, može i ponešto naučiti.