Zlo čuči u svima nama

Zadnjih nekoliko godina hrvatski književni nakladnici izdavačke programe prozne prijevodne literature temelje gotovo isključivo na romanesknim naslovima, a prijevodi knjiga kratkih priča i pripovijetki stranih autora sve su malobrojniji. Tako je 2009. objavljeno samo devet zbirki kratkih priča stranih autora (knjige Francisa Scotta Fitzgeralda, Petera Bichsela, Thomasa Manna, Charlesa Bukowskog, Regisa Jauffreta, Sonje Ulickaje, Clarise Lispector, Diega Munoza Valenzuele i Yoko Ogawa), a u ovome tekstu osvrnut ćemo se na knjigu priča Grizodušje japanske autorice Yoko Ogawa.

Yoko Ogawa 48-godišnja je cijenjena i vrlo čitana japanska spisateljica, autorica dvadeset knjiga proze i eseja te dobitnica svih najvažnijih japanskih književnih nagrada. U posljednjih desetak godina krug njezinih čitatelja sve se više širi diljem svijeta, knjige joj izlaze u zemljama zapadne Europe i SAD-u, a u Francuskoj i SAD-u snimljena su već dva dugometražna igrana filma prema njezinoj prozi.

Knjiga Grizodušje sadrži četiri fino zaokružene i dojmljive pripovijetke, obilježene sugestivnom atmosferom prijetnje i zloslutnosti, koje tematiziraju potisnutu agresiju i ljudski poriv za zlom. Sve četiri pripovijetke pisane su iz perspektive prvoga lica jednine ženske pripovjedačice mlađe dobi (jedna adolescentica i tri žene u ranim tridesetima), a likovi i mjesta radnje najčešće su neimenovani, čime se apostrofira univerzalnost tematike, odnosno rasprostranjenost zla diljem zemaljske kugle. Autorica minimalističkim pripovjednim stilom i jednostavnim rečeničnim sklopovima, uz uporabu linearnog pripovjedanja lišena fabularnih rukavaca i usredotočena na trenutnu stvarnost protagonista te uz primjenu uvjerljive detaljističke deskripcije čitatelja vješto uvlači u svijet (i psihe) svojih likova te ga sugestivnim naznakama prijetnje i zloslutnosti drži zainteresiranim i navodi da rukopis dočita u jednom dahu.

U dvjema prozama iz knjige autorica se izravno bavi zlom koje skriveno čuči u čovjeku i iznenada nad njim preuzima vlast, navodeći ga na neočekivane, za druge ljude opasne postupke. Tako je u pripovijetki Bazen za skokove u vodu junakinja (ujedno pripovjedačica) kći vlasnika sirotišta koja bez vidljiva povoda dovodi na rub smrti dvogodišnju štićenicu sirotišta, svjesno joj davši da pojede pokvaren kolač. Frustrirana nedostatkom pažnje koju joj roditelji pridaju (zauzeti brigom oko štićenika svoga doma) ona sebe doživljava kao siroče koje jedino nikad neće biti posvojeno i koje je osuđeno na trajan boravak u sirotištu, zbog čega se u njoj postupno javlja bijes koji kulminira ugrozom života malene djevojčice. Pritom autorica razloge takva junakinjina postupanja ne objašnjava, već prepušta čitatelju da sam donosi zaključke na temelju junakinjinih iskaza koji služe kao skica za njezin psihološki profil.

Analizu mehanizama koji čovjeka navode na okrutnost Yoko Ogawa donosi i u priči Dnevnik o trudnoći koji ne vodi sama trudnica, nego njezina sestra. Ona živi s trudnom sestrom i njezinim mužem i putem dnevničkih bilješki dokumentira sestrine trudničke dane, s naglaskom na promjenama koje uočava. Sestrini tipični trudnički simptomi (jutarnje mučnine, česta povraćanja, gadljivost, mušičavost, preosjetljivost) u naratorici izazivaju sve veću napetost i frustraciju, koja je naposljetku nagoni na ugrozu sestrina zdravlja i života još nerođena djeteta, a takvo se postupanje, kao i u slučaju junakinje prethodne priče, također događa sasvim spontano, bez predumišljaja, ali i bez kajanja. Pripovjedačica je svjesna pogubnosti svoga postupanja, ali ne čini ništa da se odupre zlu koje nad njom postupno preuzima vlast i nagoni je na za tuđi život opasno djelovanje, a autorica istražuje onu tanku, nevidljivu opnu koja dijeli dobra čovjeka od zločinca te propituje ljudski poriv za okrutnošću i morbidnošću. Pritom ona zloslutnost i nagovještaj prijetnje vješto dočarava hladnim, izvještavalačkim dnevničkim tonom i sugestivnim opisima prirode (čest motiv kiše koja uporno pada i kapima ocrtava paučinaste šare na oknima prozora), ali i opisima sitnih, naizgled nevažnih događaja kojima junaci svjedoče, a koji redovito imaju nesretan ishod (npr. pad radnika u supermarketu koji ruši gomilu artikala s polica) te grotesknim detaljističkim deskriptivnim minijaturama (opis proždrljive starice koja pohlepno proždire kekse u trgovini).

I pomno građena priča tmurne, nelagodne atmosfere Ekspres-restoran uvečer i bazen po kiši vrhunac ima upravo u grotesknosti opisa pretilih, neurednih kuharica ekspres-restorana koje krumpir-pire prave gazeći smjesu nečistim gumenim čizmama, a gulaš miješaju zahrđalim građevinskim lopatama, pri čemu se odvratnost toga prizora nadaje metaforičnom preslikom naratoričina duševnog stanja i njezine nesigurnosti zbog skorašnjeg uplovljavanja u bračnu luku.

Istančana psihologizacija, slikovito nijansiranje ljudskog raspoloženja, morbidnost i groteska odlike su i zaključne, vrlo dojmljive priče Studentski dom, o ženi koja pravi društvo umirućem obogaljenom (bez obje ruke i jedne noge) upravitelju pansiona za studente, zanemarujući pogubnu sudbinu svoga rođaka, stanara istog tog doma. Izrazitu morbidnost te proze autorica ublažava crnohumornim elementima, naglasak stavljajući na imperativ ljudske povezanosti i zajedništva te važnost suosjećanja i uzajamnosti i upućenosti jednih na druge, ali i upozorava na izostanak svega toga kao mogući izvor zla i morbidnih, osvetničkih strasti, što je i zajednička poruke cijele zbirke.

Grizodušje se ispostavlja zbirkom savršeno strukturiranih, skladno zaokruženih i vrlo dojmljivih priča, međusobno povezanih u čvrstu cjelinu tematizacijom ljudskoga poriva za okrutnošću nad slabijim i ranjivim pojedincem te autorskim upozorenjem o pogubnosti zatomljene agresije. Pritom zavodljivost i uvjerljivost rukopisa Yoko Ogawa postiže vrlo pomnom gradnjom atmosfere prijetnje i zloslutnosti u pričama o onespokojavajućem naličju ljudske svakodnevice i morbidnim, mračnim stranama čovječje duše.