Zapisi iz potkrovlja

JE LI MOGUĆE

Da je cijelo jedno stoljeće glazba Johanna Sebastiana Bacha bila zaboravljena kao nešto ravnodušno koje ništa ne govori, iako u sebi tvori vrhunce glazbene sveobuhvatnosti cijeloga raznorodnoga glazbenoga izraza koji je postao ishodištem razvitka kasnijih glazbenih smjerova, a istodobno i uzlet spram božanskoj transcendenciji? Bi li se ta glazba posve isključila iz glazbenoga svijeta da je nije gotovo nakon cijeloga stoljeća otkrio i zagovarao Felix Mendelssohn-Bartholdy? Iako vrijeme otkriva sve što je važno, ovdje je ono zakazalo! Taj mi dojam te ružne napuštenosti, kao i ono više-me-se-ništa-ne-tiče svjedoči da u svijetu postoje takve pukotine u koje mogu propasti i opće čovječanske vrijednosti kao što je i Bachova glazba. Sigurno bismo se drugačije mijenjali u svim vidovima umjetnosti da nije opet na svijet uskrsnula ta glazba koja nam svojim skladom, preciznošću i čvrstoćom usavršava izraze i oblikovanje naših djela.

Ideje i poruke te glazbe nećemo objašnjavati jer bi to bila besmislica, stoga što pripada onome metafizičkome, ali i kad čuješ prve taktove te glazbe, ćutiš da si dotaknuo genijalnost.

Svaki naraštaj živi uvjerenje da se rodio u pravo vrijeme i da je ušao u okvir koji mu najbolje pristaje

Ponovno se pita moja znatiželja: „Što se to dogodilo u glazbenome svijetu kad je i takva glazba cijelo jedno stoljeće pala u zaborav? Je li zaborav preuzeo na sebe svu odgovornost, ili nebriga ljudska kao nezampaćena sramota koja izvire iz neodgovornosti? Ili je neki apsolutni zaokret u svijetu glazbe uvjetovao taj zaborav? Ili su slučajnost i uzaludnost ujedinjene plesale svoj suludi ples? Tko je taj događaj glazbe najveće vrijednosti izbacio na obalu neka sahne i nestane gotovo cijelo jedno stoljeće? Je li tada kada je ta glazba uronila u zaborav nastalo vrijeme kad je sve bilo dopušteno što je donijelo veliku nesreću ljudima koja je stvorila tip Neodređeno-nejasnog čovjeka? Je li taj zaborav bio posljedak nečega što se najprije opredijelilo za jedno, a onda za nešto posve drugo, pa je nastao posljedak mnogih i različitih smislova u kojima se gubio smisao za odgovornost, pa je sve dospijevalo u neku sumnjivu anarhičnost u kojoj se izgubio smisao i za glazbu J. S. Bacha?“

Tajnu toga zaborava neću umnožavati novim tajnama, ali mi je ipak ustvrditi da postoje mnoge mogućnosti kako bi što moglo biti, ali je ipak jedno sigurno da je jedno cijelo stoljeće europske, pa i svjetske kulture bilo osiromašeno zbog nepostojanja takva duhovnoga bogatstva kao što je glazba J. S. Bacha.

Ali budimo malo i ironični pa se upitajmo: „Bi li savršeni red u priznavanju istinskih vrijednosti značio i završetak stvaranja novih istinskih vrijednosti?“ Ili su nam ono vrijednosti u što nas toliko uvjeravaju dok nas ne uvjere? Možda za izgradnju života mržnja može biti isto tako važna kao i ljubav, jer i naša mašta je bijeg od istine, čak i utočište naše kukavštine?

AVANGARDNO

Na izložbi slika apstraktne provenijencije susretnem poznatoga mi slikara predana apstrakciji, pa me sav zabrinut upita: „Kako slikati, a da to slikarstvo bude avangardno?“

Dugo se zagledah u njegovo pitanje, pa mu reknem: „Treba rastezati, rastezati sve dok ne pukne!“

On me svojim pogledom uvjeri da nije shvatio moju metaforu pa mu počnem tumačiti: „Treba slikati svoj svijet iz sebe, osvjetljavati ga iznutra, pa ga upornim radom i slijeđenjem toga unutrašnjeg s osobnim i posebnim usavršavati u promjenama sve do najmoćnijeg oblika koji će odgovarati sadržaju koji mjeri i mijenja samo vaša mašta čineći ga djelom rođenog iz vaše unutrašnjosti, ali koja teži transcendenciji, to jest vječnom slikarstvu usklađenih boja i crteža bez udjela literature kao tumača sadržaja. Pokazivati vam je vaš svijet s onim vašim koji će vam osiguravati kakvu-takvu budućnost samo ako je izašlo iz vas, pa će biti i predvodnički ako ga počnu oponašati i umnožavati drugi slikari kao neke novosti u slikarstvu, te će se tako rastezanjem sve novijega doživljaja vašeg slikanja doživjeti pucanje koje će vam omogućiti novi početak, ali ako odmah postignete uspjeh kod publike, vaše će se avangardno okrenuti u svoju suprotnost!“

NARAŠTAJI

Svaki naraštaj živi uvjerenje da se rodio u pravo vrijeme i da je ušao u okvir koji mu najbolje pristaje i da je to njegovo vrijeme koje treba posjedovati, osvajati i iskorištavati i biti odsutan za sva prošla vremena te živjeti svoju sadašnjost gledajući svisoka na prošlost i s nepovjerenjem u budućnost, ali istodobno živjeti i uvjerenje da je pozvan preurediti svijet. Iako sadašnjost bez prestanka zahvaća i prošlost i imamo dojam da sigurnije hodamo po terenu kada prepoznajemo stope nekog prethodnika, u to se svaki novi naraštaj uvjerava jer „sve velike stvari počivaju na istim svojstvima“, ali se ipak živi s mišljenjem da rast i stvaranje novoga usavršava baš njegov – sadašnji naraštaj zaboravljajući da je i to stvaranje novoga samo igra i uvjeravanje samih sebe iluzijom da se ugrađuju u svijet sadašnjosti. Svaki naraštaj zaboravlja da se njegova ravnoteža uvelike oslanja na sve slojeve prošlosti, pa ga taj zaborav uvjerava da je važniji od prošloga naraštaja jer je sretan što je mlađi i malo jači od tereta koji nosi i što su njegova „mlada krv i meso važniji od kostura mrtvih mudraca“.

Stoga svaki naraštaj ćuti da je nošen pravim vremenom koje rijeka sa sobom nosi i prošle obale koje novi naraštaj ugrađuje u novo i savršenije koje neće, uvjerenja je, nijedna promjena srušiti, jer sam gradi svoju povijest. A istodobno je čudesna pojava da svakome naraštaju u njegovoj neizvjesnoj sadašnjosti jedna polovica njegove čežnje traži spas u budućnosti, a druga polovica u prošlosti, stoga se on svagda dijeli na futuriste i konzervativce. Unatoč tome što „u povijesti čovječanstva još nijedna rečenica nije bila sasvim precrtana, ili do kraja ispisana“, ipak svaki naraštaj živi uvjerenje da je on jedini pokretač napretka iako je istinito da „ništa ne bismo učinili na tom svijetu kad nas ne bi vodile pogrešne ideje“ (Fontenelle).

O SUDU

I koliko se god mi služili razumom, zakonima, moralom, osjećajima, mislima i velikom teorijom, pa čak i ljubavi da bismo opravdali ili osudili neki čin koji čini čovjek, ipak bismo morali shvatiti da postoji nešto pred čime je sve bespomoćno, jer je neki čin neobjašnjiv, ako se dogodio kad su u izvršitelja iščezli vrijeme i prostor i kad se kobni događaj kao nešto lebdeće bez cilja i svrhe dogodio. Ni povijest čovječanstva pa tako ni čovjek ne „prolazi određenom putanjom nego naliči letu oblaka koji se odmara na nebu ... pa skreće sa svoga puta, te konačno stiže na mjesto koje niti je poznavao niti je htio do njega doći“ (R. Musil).

Mi samo pokušavamo uspjeti oblikovati stvarnosti pa sve želimo svesti pod razum i rutinom doznati što se to događa s nama i s drugima, ne brinući se za duh događanja. Je li taj koji sudi, osuđuje i ocjenjuje događaj koji promatra izvana različit kada ide na sud i kada ide sa suda zaista vlada svojim vrlinama, ili mu se uvlače u njegove odluke njegove navike, upornosti, koristi, strani utjecaji i sebičnosti? Ali ako svoj sud postavimo naglavce, uvijek možemo nešto reći što je istinito i besmisleno u isti mah, tako bismo i o nekoj osudi i presudi mogli ustanoviti da je moguća i stvarna, ali istodobno nemoguća i nestvarna, jer „nema ni jednoga Da koje ne povlači za sobom svoje Ne“. Pa svaki onaj koji sudi tuđe grijehe postao bi dublji i veći kada bi uzeo te grijehe na sebe te ih u sebi ispravio, jer „apsolutno mogu suditi samo oni koji su apsolutno nevini“ (A. Camus).

NEODLUČNOST

Kada posjedujemo mnoge mogućnosti kao neku energiju kako bismo dostigli i postigli neki cilj koji je kao sjena tajanstvenih snova iz svih naših vremena, onda smo toliko neodlučni kao da smo došli do zida i ne znamo ga preskočiti jer namećemo sami sebi neko unutrašnje ograničenje. Tada nam se učini da svaka istina koja nam dolazi na pamet kao da je razdijeljena na dvije suprotne neistine, pa se neodlučni kolebamo tražiti pravi put, gubeći u mnogim smjerovima svoju odlučnost. Tada postajemo „ljudi kojima je oblak pod nogama“ te možemo svakoga trenutka pasti u nezbiljsko i prazno.

Neodlučnost nas dovodi u stanje u kojemu kao da ništa nije dopušteno, pa ni voljeti odlučnost te nam to stanje donosi nesreću jer smo istisnuti iz stvarnosti. Umjesto da pogled usmjeravamo u svoju unutrašnjost da traži odlučnost koja će nas pokrenuti u potragu za onim idealnim kako bi nam u svakoj odluci u kojoj nećemo podnositi neodlučnost zablistao neki duboki smisao, mi se mučimo čekajući neku najvišu spoznaju koja će nam objasniti našu neodlučnost koja je puna netočnosti i ispuštanja odlučujuće svrhe. Ali se ipak upitati: „Bi li savršena naša odlučnost značila svršetak našega života, jer brojne pojave koje nam se događaju dopuštaju nam osjećati da nešto odlučnošću ostvarujemo, ali istodobno nam jačaju i osjećaji da nam se mnogo toga zbog neodlučnosti ne ostvaruje!“

I ja se stoga, poput vrapčića što poskakuje i zuri u tlo tražeći neko zrno, stalno pitam jesam li odlučnošću nešto učinio što će opravdati moje postojanje. Znam da ima nešto vrijedno što je stvoreno, a što ja ne mogu stvoriti jer je moja neodlučnost jača od mene, pa me upravo to čini svjesnim da još nisam ništa učinio što bi opravdalo moje postojanje. To što je jače od mene strpljivo nosim kao osjećaj da bi bilo najbolje zasvagda zašutjeti i okrenuti se spram ostalom te se ćutjeti sretnim ako sam katkada malo jači od toga pa to prozvati svojim posjedom koji bi me opravdao.

Kada bih barem uspio da mi to što sam učinio ne odričući se bića i stvari koje su mi u tome pomogli stvori vlastitu ravnotežu, onda ne bih ćutio da se toliko odupirem o slojeve oko sebe i da me bezdan nada mnom i ispod ljulja i oduzima mi mir i spokoj. Stoga, da bih bio ono što jesam, moram vjerovati u ono malo svojega što sam učinio sa sobom i u sebi kako bih se barem načas ćutio da sam viši nego što mislim da jesam. Tek sam tada u stanju pomisliti u svoj spas kako sam i ja rođen stvoriti nešto sam sebi nekakvom odlučnošću, iako mi nigdje moj unutrašnji glas ne govori: na cilju si!

NEMOGUĆE

Moja je svijest s nekom vrstom istine poduzela sve kako me ne bi zarobio osjećaj da je u svijetu u kojemu živim sve sazdano na nemogućemu! O tome me ne trebaju uvjeravati djela Samuela Becketta, Eugenea Ionesca i drugih pjesnika kojima je slutiti da se od početka svijeta, ako je početka ikada i bilo, logika u svijetu uveliko otkinula od svoje stvarnosti i uvjerljivosti, zacrtavši put odmah krenula suprotnim smjerom te njezina svrha ne ispunjava ni najmanje stanice istine. Je li to stoga što nam je Bog dao loša svojstva da bi nam omogućio postići neki poredak, ali ga mi ne postižemo već gajimo neku dresiranu naviku, koja se temelji na neodredljivome i neočekivanome kojima se naš razum ne može prilagoditi? Je li stoga što se u ovome našemu svijetu dogodila neka podjela rada na ljude sa zadatkom da popravljaju štete prouzrokovane neizbježnom djelatnošću rušitelja? A i sam svijet najprije ide u jednom smjeru, a nakon nekog vremena u suprotnom te sve postignuto dovodi do nemogućega. Sjetimo se samo ideologija komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma u 20. stoljeću koje su pokrenule milijune ljudi u jednome smjeru uzrokujući milijunske žrtve kad je trebalo izabrati biti žrtva ili krvnik, da bi se sve poslije ustremilo u suprotno i zavedene ideologijama pretvaralo u očajnike i pesimiste kojima je preostao zadatak posve izmijeniti svoja mišljenja. Događa li se sve u tom svijetu bez trajnosti, pa u njemu preplavljuju trenutačni osjećaji kao nepotpunosti s neodmjerenim dojmovima i nedosljednim pristupima stvarima i tajnama života kojima ne odgovara da ih razumijemo?