Zanimljiva raznolikost

Iz postava (snimio Mirko Cvjetko)

Pišući svojedobno o stalnom postavu novoga Muzeja suvremene umjetnosti, ukazali smo i na postojanje dviju – objektivnim okolnostima prouzročenih – slabosti: nedovoljan broj velikih međunarodnih imena i pomalo tanku zbirku radova domaćih autora nastalih tijekom posljednjih dvadesetak godina. Danas već svima poznata suradnja što ju je MSU ostvario s TH-T-om odličan je način da se drugospomenuta slabost vrlo brzo ispravi, ili barem znatno umanji. Spomenuta tvrtka, naime, svake godine otkupljuje po tri recentna umjetnička rada i na taj način stvara zbirku, koja potom ulazi u sastav MSU-a. O otkupu, dakako, odlučuje međunarodno stručno povjerenstvo, a četrdeset najzanimljivijih radova – možemo ih nazvati finalistima – prikazuje se na izložbi. Ove godine na natječaj je pristiglo 232 rada, a povjerenstvo je radilo u sastavu: Snježana Pintarić, Peter Pakesch, Nada Beroš, Ivan Faktor, Branko Franceschi i Zdenka Badovinac. To su činjenice. A kakva je ovogodišnja izložba? U usporedbi s prošlogodišnjom za nijansu slabija, ali to nipošto ne znači i loša. Ponajprije, riječ je o revijalnoj izložbi koja ne posjeduje neku osnovnu ideju vodilju, pa se svakom radu valja posvetiti zasebno, bez pomišljanja na one ostale. Vrlo dobro osmišljen postav to nam u potpunosti i omogućuje. Nadalje, prisutna je i izrazita medijska raznolikost, pa su tako zastupljene videoinstalacije, performansi, različita multimedijalna promišljanja, ali i crteži odnosno slike. Isto tako, ne nedostaje ni poetske raznolikosti. Umjetnike, što nimalo ne iznenađuje, zanima iznimno širok spektar problema, od posve osobno intimnih, pa sve do znatno šire postavljenih. Pri razgledavanju izložbe može nas zasmetati i relativno velik broj već viđenoga, a to je logična posljedica natječajnih propozicija koje nisu dopuštale skice i nacrte, nego su zahtijevale već posve izvedene radove. Pa koje autore i radove izdvojiti kao najzanimljivije? Izazovno pitanje, osobito jer su nagrađeni radovi još nepoznati, a bit će objavljeni tek desetak dana nakon izlaska ovoga broja Vijenca. Evo naših favorita. Ponajprije, to je Viktor Popović i njegov rad Bez naziva (1/2). Riječ je o nadasve duhovitoj instalaciji koja se doima poput velikoga metalnog kaveza, a zapravo je izrađena od elastične gume. Odličan je i Marijan Crtalić sa svojim Nevidljivim Siskom, dojmljivim, dokumentaristički tretiranim i u biti potresnim ambijentom o usponu i padu željezare u Sisku. Ili možda Vlasta Žanić, koja u radu Okrugli stol nadasve uspješno usklađuje sadržajnu ironiju s inventivnim propitivanjem mogućnosti videa. Svakako valja izdvojiti i Igora Grubića, čiji video East side story na zastrašujući način progovara o ljudskoj agresiji. Labrovićev pak smisao za ironiju nikada nas neće razočarati, pa tako ni ovdje izložen rad nazvan Huraaaaa!!!!. Iako izrađeni u tradicionalnom mediju crteža, Mars i Venera Ines Matijević Cakić djeluju posve aktualno i suvremeno, a drevnu disciplinu crteža s novim internetom nadahnuto je spojila Jadranka Kosorčić u konceptualno osmišljenu radu Blind Date. Inteligentno je zamišljen i savršeno realiziran i videouradak Continuum Continuus Tonija Meštrovića, a ugodno je iznenađenje mladi Luka Hrgović sa svojim radom Construction workers lunching on a crossbeam. Mirjana Vodopija uvijek ima lucidnu poetiku, pa je takva i njezina projekcija na isprintu nazvana Dah, a slično vrijedi i za Dubrovačke vjetrove Antuna Maračića. I, na kraju, možda ipak psihološki najsnažnije ostvarenje i favorit broj jedan: Neplodna tla Sandre Vitaljić, niz na prvi pogled posve običnih, oku ugodnih fotografija, koje pak prikrivaju užas. Riječ je o prizorima lokacija nekadašnjih masovnih stratišta vezanih uz ratove na prostorima bivše Jugoslavije.

Najnoviji natječaj MSU-a i T-HT-a raznolik je i zanimljiv, unatoč mnogim otprije nam poznatim radovima. Ako se neki budući saloni, bijenali ili trijenali budu radili revijalno, bez kustoskog koncepta, svakako bi se vrsnoćom trebali ugledati upravo na ovu izložbu.