Vjera – prijetnja ljubavi?

Najnoviji film Jasmile Žbanić, Na putu, ljubavna je priča koja gledateljstvu otvara mnoga važna pitanja. U suvremenoj Europi zasigurno će se još dugo voditi polemika između liberalizma koji nastoji zatomiti navodnu nametljivost različitih religija te multikulturalizma koji tradicijama i običajima obogaćuje bezbožni Zapad, izazivajući katkad strah među zagovornicima prvog uređenja. Paradoks je u tome što i liberalizam i multikulturalizam promiču individualnost i slobodu, samo što ih potpuno drukčije shvaćaju.

Kadar iz filma

Redateljica Jasmila Žbanić progovara iz prvoga, liberalnog i feminističkog kuta. Kao fokalizatora radnje postavlja Lunu (Zrinku Cvitešić), mladu Bošnjakinju koja živi u sretnoj vezi s Amarom (Leon Lučev) i s njim nastoji zasnovati obitelj. Ona, nimalo slučajno, radi kao stjuardesa pa će stoga u pokretu i u visinama zadobiti sveobuhvatnu, širu perspektivu od Amara, kontrolora leta koji nije uspio ispuniti dječački san i postati pilotom. U njihovim životima sve se mijenja kad Amarov nadređeni otkrije da on umjesto kave potajice ispija alkohol na radnom mjestu i time dovodi putnike u moguću opasnost. Odmah biva otpušten, no njegova potištenost zbog gubitka posla ne traje dugo. Naime, Amar susreće staroga znanca, koji ga pozove da se zaposli kao instruktor informatike u vehabijskoj zajednici, u kampu nedaleko Jablanice. Amar zaneseno pristane i ne znajući kakva ga promjena u njemu samu čeka; on ubrzo prihvati vehabijsko učenje, zbog kojeg odnos s Lunom više neće biti isti...

Upravo je to najdojmljiviji dio filma, jer unatoč prikazu predivnoga krajolika, Luni vehabije ne dopuštaju da mu bude blizu pa ondje biva najosamljenija i tjeskobna. Tamo kao da već osjeća da ga polako gubi. Nakon ratnih trauma koje su ga odvele u ovisnost o alkoholu – što im otežava i začeće djeteta koje oboje tako silno žele, on odlazi u drugu krajnost – fanatizam. U kampu joj je gotovo zabranjeno vidjeti ga, a kamoli s njime biti intimna. Zrinka Cvitešić uistinu je dojmljivo odigrala ulogu zaljubljene žene pa tako u svakom njezinu pogledu i osmijehu upućenu Amaru osjećamo njezinu predanost i ljubav, da bi potom sve više dočaravala očaj i rezignaciju. Luna i Amar strastven su par, no u tom kampu strast ostaje neutaženom, a vjera i učenje koje on odjednom otkriva staju na put razvoju tog odnosa. Tu prvi put prisustvujemo njihovoj svađi; Luna ga moli da napusti kamp jer se boji takva načina života i vrati se s njom kući, no on joj kaže da se prvi put osjeća nekako smireniji i bolji te da želi ostati s „braćom“.

Na proslavi Bajrama, u kući Lunine bake, Amar iskritizira njezinu obitelj zamjerivši njima i svim Bošnjacima da su jedini muslimani na svijetu koji za Bajram piju alkohol poručivši im da su zbog komunizma koji su prigrlili te zanemarivanja islamskih vrijednosti sami skrivili genocid koji je u ratu nad njima počinjen. Upravo se u toj sekvenci nazire redateljičin strah od svjetonazora koji gaje vehabije, a koji ona zapravo dijeli s tradicionalnim muslimanima u BiH. Naime, vehabije smatraju muslimane u BiH krivovjercima, smatrajući da oni preslobodno tumače Kur’an. No Amarova potreba da pronađe mir u toj zajednici, koliko god ona sama po sebi bila jasna ili možda teško objašnjiva, brzopleto je odrađena i upravo je to najveća boljka filma. Rečenice koje izgovara otrcane su, suhe i katkad odveć egzaltirane. Amar se tako čini poluautističnim, kao da ga je Žbanićeva htjela potpuno zanijekati. Iako sjajnih glumačkih predispozicija, Leon Lučev u filmu se najmanje snašao, kao da mu je bilo nelagodno interpretirati takav lik.

Učinilo mi se kako je redateljica, vjerojatno iz straha od radikalizacije Bosne i Hercegovine, odlučila promovirati ideju da je ipak bolje nikakav Bog nego ovakav koji postavlja zabrane i zapreke. Ne bih se složila s kritičarima koji su napisali da je Jasmila Žbanić prepustila publici da sama razmatra to kompleksno pitanje ne namećući joj vlastiti stav; njezina je postavka jasna i ona je itekako hrabro iznosi.

Luna razotkriva ženski strah od nekih bliskoistočnih običaja koji kažnjavaju ženu; ona strepi od podređenosti muškarcu i muškom bogu kada kaže za suprugu Amarova starog znanca da je tako zamotana podsjeća na nindžu i da samo čeka da ispod halja odnekud izvuče sablju. Redateljica je na press-konferenciji na Berlinalu izjavila: “U jednom trenutku dogodilo se da sam naišla na znanca koji se sa mnom odbio rukovati, jer se ne rukuje sa ženama. Bila sam ljuta i uvrijeđena, i to je bio okidač.” Luna je kao lik istovremeno blaga i tolerantna te punokrvna i žestoka, a s vlastitim ratnim traumama lakše se nosi od Amara. Film nas upozorava na pojavu sektaštva u društvu i njegovih mogućih opasnosti, no gledatelj se istovremeno može zapitati: zašto bi strast u ljubavi bila legitimna i dapače, poželjna, dok se od strasti u vjeri zazire i gdje je tada granica prihvatljivog ili uopće normalnog? Glumac Ermin Bravo uistinu se snažno uživio u ulogu vehabije, znanca koji Amara upoznaje s vjerom, a i sam je nekoć bio izgubljen.

Na putu je solidno ostvarenje, osobito opipljivo u prikazu ljubavnog odnosa ovo dvoje protagonista. No ono progovara iz liberalne perspektive, jednog svjetonazora, stoga je poprilično nepravedno prema izboru Drugih. Amar je nenasilan, on Lunu ne želi izgubiti, jedino što ga je vjera koju je u sebi pronašao učinila potpuno različitim od čovjeka kakva je ona poznavala. Kad ne bi bila toliko eksplicitna u izboru ispravne i „pogrešne“ strane, Na putu bi bila mnogo slojevitija drama. Ipak, razumijemo strah filmašice od promjena u njezinoj zemlji na koje želi upozoriti Zapad; promjena koje bi žene ponovno dovele u neravnopravan položaj. I ne samo to; uskratile bi joj temeljno ljudsko pravo na – ljubav.