Svježina dječjega pogleda

Zemljina dječica, 2008.

Nakon dvjestotinjak skupnih i dvadesetak samostalnih izložbi, od kojih je posebno zapažena ona postavljena u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu, u travnju 2006, slikar, kipar i keramičar Drago Jančić (Prigorje Brdovečko, 1937) više nego ikad prije koristi se iskustvom vlastitog pedagoškog rada, naime on vrlo oštroumno analizira način gledanja kroz proces: kako dijete vidi sebe. Naravno, riječ je o perspektivi djeteta i pripadnom mu svjetonazorskom pristupu. Jančić bogatu paletu akrilnih boja nanosi na karton, što nimalo ne čudi jer se akrilik kao tehnika često upotrebljava u radu s djecom, a to njemu nije strano. Druženje s djecom bilo je za njega više od poziva te će njegovi posljednji radovi, izloženi u Muzeju Matija Skurjeni, imati, po riječima Stanka Špoljarića, dodirne niti s dosegnutom slobodom dječjih uradaka. Špoljarić nadalje smatra da se Jančić koristi svojim iskustvom u otkrivanju mladenačkih svjetova, njihovih razmišljanja i vrijednosnih kriterija, koje su djeca u spontanosti izraza opredmetila u svojim radovima – donijevši treptaj mašte i svježinu dječjega pogleda te likovnu logiku s kojom autor uspostavlja emotivni luk.

Između djeteta i osobne životne mudrosti Jančić je izbrisao granice, stoga sve slike nastale iz perspektive dječje logike emitiraju elementarnu blistavost boje. Primjerice, Špoljariću nije promaknuo naoko naivan detalj, ali vrlo važan za psihizam djeteta i slikarevu intervenciju: „Majka je gigantizirana spram sunca jer dječja ljubav određuje veličine.“ Autor je iskoračio u dječji okoliš (životinja, priroda, kuća, stvari i niz portretnih vedrina). Zavodljiva privlačnost ovih slika proizlazi iz poželjnih prizora koji su bliski pučkom baroku i pučkoj ikonografiji, no ipak građene kao svijet iz dječje vizure. Fiziološka i nagonska strana crteža otkriva nam neponovljive cikluse života – iz svakog uratka zrači glorifikacija dječje vitalnosti. Optimizam te razigrane kičice vješto izmiče dekorativnoj sintezi pa nas plošnost dječjega viđenja višeznačno zapljuskuje. Slikar se našao u ulozi suučesnika u igri, kojoj on pridodaje dostojanstvo ozbiljna odnosa spram svijeta te kao da komentira nepresušne zalihe djetinje mašte.

Jančićevi najnoviji radovi rezultanta su taktilnog, afektivnog, vidnog i mentalnog razvoja djeteta, njegove motorike i osjeta za prostor. Nadalje, na nekim slikama on intervenira tekstom koji uglavnom ukazuje na intimnu sraslost i emocionalnu povezanost s rodnim krajem ili majčinstvom (natpisi: Marija Gorica, Volim mamu). Marijanska simbolika, posebice na zaista prelijepoj slici pod naslovom Kip iz Bosne, na kojoj s velikom ozbiljnošću isijavaju bogorodica Marija i dijete Isus, kao da već nadrastaju svoju prvotnu namjeru: posvećenost učenicima. Pred nama su i poliptihalne kompozicije jedinstvenoga sadržaja koje, iako građene po montažnom principu, za sobom ostavljaju trag jedinstvena sadržaja. Ima nešto u tim nastojanjima od temperamenta igrokaza za djecu, posebice se to odnosi na slike pod naslovom Što se radi ujutro. Slikar, zanimljivo, ne prati literarne predloške poezije i proze za djecu, nego samo profinjenost i ljupkost prvotnih dječjih vizualno likovnih iskustava, dakle, bez heretičkih misli i osjećaja s temom djetinjstva koji bi (da su ih donijeli avangardni pjesnici) izazvali burne raspre.

Jančić je slikar umjerene distance glede zabranjenih igara i dječjeg erotizma, a čini se da upravo takav pristup djeluje mnogo efikasnije od prikaza agresivnih dječjih igara. Možda su baš stoga mirne djevojčice čest motiv slika. To neće biti autorovo mekuštvo već stanovita manira i specifična, originalna lirska varijacija, jer ga zanima nešto prozračno, nešto kao meka svila koja upućuje na toplinu majčina lika. Čest motiv mačke nema samo dekorativnu vrijednost jer ta umiljata životinja simbolikom varira između dobrih i zlih značenja, a krotkošću naglašava toplinu doma. Motiv psa ovdje će nadilaziti dječju maštu o ljubimcu jer njegova nam simbolika govori da je on ipak pouzdan vodič kroz dan života i noć smrti. Krava je također krupan simbol na ovim slikama. Naravno, ta je domaća životinja hraniteljica, a u figurativnom smislu predstavlja princip iskonske zore, zatim isključivo ženski princip, a u vedaizmu – izvorište neba i zemlje. Jančić u skladu sa svojim pedagoškim humanizmom neće ići tako daleko, zadržat će se na povratnom djetinjstvu i osobnoj zavičajnosti.

Nudeći nam plošnost bez aluzija, bez ugrožavanja dječje slobode, bez bolna autoriteta, opasnih igara i životne dresure, s pomalo sanjarskim idejama o djetetu, uvijek u okviru pedagoškog, slikar nipošto ne želi kompromitirati svoju umjetničku savjest. Njegov slikarski svijet dolazi iz psihe djeteta, koje je dobro te nam šalje signale radosti života, nešto biofilno. Njegova djeca nisu nova djeca, već vječna djeca, kojom on premošćuje jaz između dva svijeta – odraslih i malih. Stoga je posve jasno zašto slikara ne zanimaju tabuirane teme, protuslovlja i nemiri. Čuđenje i radoznalost, otkrivanje svijeta bez tragičnih nesporazuma – njegova je razigrana vizija dječjeg svemira. Pritom pojedini motivi i doživljaji, koji su regionalno determinirani, otkrivaju posvemašnji nonkonformizam.

Jančić, dakle, stvara u slobodnom ritmu svoga kista, ali i s posve novoizgrađenom slikarskom leksikom i viđenjem povratnoga djetinjstva koje nas, optikom, prvo osvježava, a zatim opojnošću trajno šarmira.