Suvremena osječka grafička scena

Proteklih nekoliko godina Osijek se nametnuo kao važno mjesto u promišljanju stanja i položaja grafičkog medija na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni, ponajprije zahvaljujući nekolicini umjetnika koji na nov i zanimljiv način pristupaju interpretaciji grafike. Dosadašnju polarizaciju grafičke scene između Zagreba i Rijeke zamijenila je decentralizacija i suživot nekoliko grafičkih središta. Naime, Zagreb i Rijeka su, nakon desetljeća dominacije, prestali biti jedina središta grafičkog stvaralaštva i umjetničkog obrazovanja budućih grafičara, a Split i Osijek su se sve više počeli spominjati u kontekstu zanimljivih promišljanja medija te su postali relevantne i nezaobilazne točke u razmatranju događaja i mijena u suvremenoj hrvatskoj grafici.

Ključni movens – povratak mladih

Razlozi koji su doveli do novoosvojene pozicije dalmatinskog i slavonskog grada su brojni. U obama se na akademijama predaje grafika (kao obvezni ili izborni predmet) te se time posredno pojačala prisutnost i prakticiranje medija među mlađim generacijama. Split je postao nezaobilaznim mjestom na karti grafičkih događanja zahvaljujući pokretanju međunarodnog grafičkog bijenala Splitgraphic, dok se u osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti od 2004. periodički održava edukativni program Dani grafike, koji nastoji popularizirati grafiku u široj javnosti te pobuditi interes za tu nerijetko zanemarenu i marginaliziranu granu umjetnosti. Važnu ulogu u sondiranju osječke situacije svakako je imala prije nekoliko godina održana izložba Osječka grafička scena (Osijek, 2007. i Rijeka, 2008) na kojoj su se ujedno prvi put skupno predstavili mladi osječki grafičari. Autorica izložbe Jasminka Najcer Sabljak u vrlo je dobroj selekciji reprezentativnih radova detektirala novonastalu situaciju i pokazala svu vitalnost lokalne scene.

Jelena Kovačević, Atanazija 2, 2009, sitotisak

Ključni movens događaja na osječkoj grafičkoj sceni zasigurno je označio trajni povratak niza mladih i darovitih grafičara školovanih na zagrebačkoj Akademiji te njihovo zapošljavanje na lokalnim obrazovnim institucijama, Umjetničkoj akademiji i Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Riječ je o umjetnicima srednje i mlađe generacije (Mariju Čaušiću, Domagoju Sušcu, Jeleni Kovačević i Ines Matijević Cakić), čiji su inovativni radovi i eksperimentiranje s medijem te protežno shvaćanje i promišljanje „umjetnosti multioriginala“ označili važne iskorake u kontekstu suvremene hrvatske grafičke i likovne scene uopće.

Protagonisti

Iako osječku situaciju obilježava velika koncentracija darovitih grafičara, važno je istaknuti da se u kontekstu lokalne scene ipak ne može govoriti o postojanju škole, barem ne u onome smislu kako se prigodom bilježenja novih kretanja i revitalizacije interesa za tehnike dubokog tiska govorilo o riječkoj grafičkoj školi. Naime, osječku scenu obilježava heterogenost, prisutnost niza individualaca koji nerijetko balansiraju između različitih medija te se njihovi radovi ne mogu svesti pod zajednički, opći nazivnik. Usprkos razlikama na sižejnoj i vizualnoj razini, činjenici da ne djeluju kao grupacija umjetnika te da im se umjetničke poetike znatno razlikuju, povezuje ih generacijska bliskost, srodan umjetnički put (Osijek – Zagreb – Osijek) i to što žive i djeluju u Osijeku. Svi su završili zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, troje (Čaušić, Kovačevićeva i Matijevićeva) u klasi Ante Kuduza, Sušac kod Miroslava Šuteja, a Sabina Ostojić kod Frane Para. Spomenute umjetnike, osim slične životne putanje, povezuje i intermedijalni pristup u kreiranju grafičkih djela. Također, ključno obilježje njihovih opusa, ali i osječke grafičke scene u cjelini, jest svojevrstan „suživot različitosti“ – brojnost pristupa i načina interpretacije grafike. Dok neki vlastiti prostor istraživanja pronalaze u starim, tradicionalnim tehnikama, drugi se okreću poigravanju sa suvremenom tehnologijom i interferencijama različitih medija. Otvorenost prema mediju i umjetničkom stvaralaštvu obilježava njihove radove koji su nerijetko granični, odnosno kombiniraju iskustva i balansiraju na razmeđu grafike i instalacije, grafike i crteža, grafike i fotografije... Produkti koji pritom nastaju mogu se odrediti sintagmama koje podrazumijevaju više likovnih područja te se može govoriti o grafičkim instalacijama, site specific grafikama, prostornim grafikama itd. Autori o kojima je riječ osim grafike prakticiraju i druge medije te ne čudi da je iskustvo videa, fotografije, dizajna i skulpture prodrlo i u njihove grafičke radove.

Mario Čaušić, Display (detalj), 2009, bakropis

Među osječkim grafičarima posebno se ističe Mario Čaušić (Osijek, 1972), koji je ujedno i najdosljednije vezan uz grafički medij te svoje polje istraživanja pronalazi u tradicionalnim tehnikama i istraživanju prostornih i optičkih kvaliteta grafičkog lista. Riječ je o umjetniku koji se proteklih godina javnosti predstavio nizom radova u kojima je zakoračio u nove modalitete poimanja i interpretacije grafike kao medija. U osnovi njegovih radova redovito se nalazi manualni (tradicionalni) postupak otiskivanja matrice na papiru, platnu ili grafofoliji. Autor nerijetko manipulira malim otiscima koje povezuje i kombinira te stvara velike višemetarske prostorne instalacije. Gledatelj više ne percipira grafiku kao dvodimenzionalni otisak, nego je doživljava kao skulpturu ili ambijent i usvaja kretanjem kroz prostor. Čaušić se nedavno predstavio zagrebačkoj publici odličnom izložbom znakovita imena Pixel (Galerija Vladimir Bužančić, prosinac 2009) na kojoj je izložio velike optičke site specific instalacije sastavljene od nekoliko stotina grafika izvedenih u dubokom tisku. U digitalnoj eri manipuliranja Photoshopom umjetnik ne odustaje od tradicionalnih tehnika, već multipliciranjem otisaka (piksela) i njihovim adiranjem nastoji stvoriti grafičke korelate digitalnoj slici sugestivno nazvane Screen saver, Display itd.

Interes za kategorije prostora i kretanja, položaj promatrača te ispitivanje mogućnosti percipiranja i doživljavanja umjetničkog djela nalazi se u osnovi novih radova Ines Matijević Cakić (Osijek, 1982). Grafika je samo jedan od medija kojima se bavi pri istraživanju fenomena koji je zanimaju, bilo da je riječ o mogućnosti i uvjetovanosti pogleda ili propitivanju društvenih kategorija i nametnutih obrazaca ponašanja, koji su redovito siže njezinih radova. Posebnu pozornost privukla je radom Anamorfoza (2007), gdje je primjenom posebne tehnike (lentikularni digitalni tisak) stvorila otiske čiji prizor oscilira i mijenja se kretanjem promatrača.

Jelena Kovačević (Osijek, 1982), čija se izložba upravo zatvorila u zagrebačkoj Galeriji SC, najčešće se izražava u crtežu, linorezu i sitotisku te nerijetko kombinira te tehnike. Siže njezinih grafika najčešće se referira na osobnu mitologiju, pri čemu proces stvaranja umjetničkog djela postaje polje rekreiranja i ponovnog proživljavanja pojedinih situacija. Autoreferencijalnost je nerijetko podignuta na opću razinu kroz sugestivnost naslova u kojima se upućuje na neke općenite, univerzalne situacije, u kojima su biblijske i mitološke teme (Judita, Leta itd.) reinterpretirane u današnjem, suvremenom kontekstu. Autorica nerijetko intervenira crtežom na grafički otisak, čime koloristički pojačava njegovu izražajnost te kreira zanimljive i razigrane vizualne konstrukcije različitih prostornih vrijednosti ili pak plošno tretira fotografije u koloristički naglašenim sitotiscima.

Sabina Ostojić (Osijek, 1975) i Domagoj Sušac (Zagreb, 1974) gotovo se isključivo koriste digitalnim tiskom. Dok Sušac u dvodimenzionalnosti lista analizira semantičke i višeslojne strukture znakova, Ostojićeva u naglašeno autoreferencijalnim radovima stvara instalacije koje uključuju digitalne isprinte na papiru ili svili i objet trouvé. Iskustvo autorice u grafičkom dizajnu očituje se u načinu obrade slike i uporabi različitih cifrastih, ženskih fontova. Aplicirani i računalno obrađeni motivi redovito su metaforičkog značenja – umjetnica isprepleće fotografije i reprodukcije, različite uzorke i tekstualne fragmentne – te dodiruje univerzalne teme pročitane kroz filter vlastitoga iskustva i emotivnih stanja. Domagoj Sušac pak poseže u vizualni inventar suvremenoga društva te često preuzima i ponavlja gotove oblikovne i tekstualne obrasce ili znakove. Pritom stvara kompozicije u kojima se nerijetko duhovito poigrava značenjima na vizualnoj i sižejnoj razini.

Recepcija – osječka grafika jučer, danas, sutra

Važnu ulogu u sondiranju osječke i slavonske grafičke scene imala je i izložba Grafika 1975–2009. Godišnja izložba Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek održana u osječkoj Galeriji Kazamat (studeni 2009), koja je pružila uvid u djelovanje osječkih grafičara od 1975. do danas. Kustosica Ivana Rončević i umjetnik Domagoj Sušac izborom i prezentacijom grafičkih radova šesnaestero umjetnika stvorili su poveznicu starije generacije grafičara s današnjim autorima, odnosno pokazali da u Osijeku postoji kontinuitet interesa za grafički medij. Iako se ne može govoriti o neposrednu utjecaju i vezi starije i srednje generacije, izložba je zanimljiva jer je ponovno osvijestila i aktualizirala preokupacije osječkih umjetnika tijekom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Naime, tada nastaju brojni radovi u kojima autori od Branimira Davida Kusika i Marka Živkovića do Pavle Hegeduša, Josipa Alebića i Ivana Lukačeka propituju datosti grafičkoga medija i nerijetko rabe kolažiranje (Kusik, Hegeduš), poigravaju se vrtložnim ritmom linija (Alebić), odnosno ostvaruju listove naglašeno egzistencijalnog sižea (Živković, Lukaček). Razdoblje od 2000. do danas predstavljeno je radovima spomenutih osječkih grafičara mlađe i srednje generacije, te Ruscha-printevima Vladimira Freliha i najnovijim ciklusom Nafta Brođanina Igora Čabraje, vanjskog suradnika na osječkoj Umjetničkoj akademiji. Najmlađu generaciju umjetnika predstavljali su Dubravko Milinković koji s grafikom ulazi u sferu konceptualne umjetnosti te autori rođeni sredinom osamdesetih (Lidija Terzić, Ivana Karlović i Mario Matoković). Karlovićkeva i Matoković najmlađi su predstavljeni autori, ali i izdanci novonastale situacije koja je obilježila osječku scenu proteklih godina – oboje su apsolventi Umjetničke akademije u Osijeku te se uključivanjem njihovih radova još jednom potvrdilo da osječka grafička scena i s novim generacijama sve više učvršćuje poziciju jednog od ključnih centara hrvatske grafičke scene. Tomu u prilog svakako svjedoči činjenica da su djela tih najmlađih protagonista osječke scene bila, ravnopravno s djelima njihovih starijih kolega, 2008. uključena u selekciju najvažnije grafičke manifestacije u Hrvatskoj – 5. hrvatskog trijenala grafike.