Spoticanje svakodnevice

Rekli bi moji Primorci: Saki oltarić ima svoj križić. Deminutivi omekšavaju, ublažuju cijelu priču, no naposljetku sve to dođe na isto: mučna svakodnevica homo sapiensa koji posrće pod teretom života. Čini se da je sve započelo od Adama i Eve, od onog zlosretnog istočnog grijeha. Ili od rebra kojemu žensko biće ima zahvaliti za življenje:

„Bojala sam se. Lagana i povremena bol, koju sam osjećala zadnjih mjeseci u dojci, preselila je pod dojku i pazuh. Osjetila sam je najsnažnije negdje u rebru. Na trenutak sam se upitala što bih imala u svijesti da sam muškarac, ne bilo kakav muškarac, nego biblijski prvi čovjek pa osjećam bol na mjestu na kojem bi mi trebalo biti rebro. No njega zapravo nema jer je od njega stvorena žena. Učinilo mi se da me ta pomisao približila opravdanju muškog nagona za ženom jer mi se razbistrilo i sada sam, na trenutak mirnija i odbjegla svojoj bolesti, povezivala lov na žene, bez obzira bio on sofisticiran ili sirov, s popunjavanjem one proklete i nikada do kraja popunjive praznine na mjestu jednog rebra koje je nedostajalo. Ako je ta praznina nastala zbog žene, onda jedino žena posjeduje ono čime se praznina može donekle ispuniti.“ (Ja, Anja).

Tako Lana Derkač u svojoj prozi meditira promišljeno i sa suspregnutom dozom ironije o bračnim i izvanbračnim problemima, o nemogućnostima skladna koegzistiranja u tom mitskom kontrapunktu koji zovemo ženom i muškarcem. U kratkim prozama sa simboličkim naslovom Zastava od prašine ne prevladava fabula, jer je spisateljičina pozornost usredotočena na neke, uglavnom depresivne, detalje iz bračnog suživota koji to nije i u kojem obje zainteresirane strane pomišljaju na bijeg, to jest na rastavu. Nedomišljenoj bračnoj simbiozi potrebna je sinergija, suradnja, kako ne bi pala na ispitu svakodnevice. Umjesto žuđene ljubavi u toj sivoj svakodnevici egzistira tuga, tjeskoba, nasilje, riječju: besmislenost bivstvovanja.

Lana Derkač voli bizarne naslove (Nemušti jezik, Omekšivač, Genetički modificirana nada, Susret sa samurajem, Dvoglavi zmaj, Seks i recesija) i njezine tjeskobne reminiscencije zlokobno nadvladavaju ljubavnu strast i radost življenja. Lana esejistički razmatra nedostatke toga nekvalitetnog bračnog egzistiranja u kojem je budućnost nepredvidiva, a sadašnjost vegetira. Odista, vrijeme je u Laninim prozama ovo naše vrijeme, bolno prepoznatljivo i okrutno aktualno. U sudbinama žena i muškaraca nema onih čudesnih i neočekivanih iznenađenja što bi život skrenuli na druge tračnice, koje bi ih odvele u neka nova emocionalna događanja od kojih je jedna od najljepših i najljudskijih – ljubav.

U pričama Lane Derkač nema smijeha, čak ni nekih veselih grimasa. Kao da su žene i muškarci osuđeni doživotnom kaznom na bivstvovanje bez radosti. Lanin ironijski odmak od svakodnevice nenametljiv je, gotovo blag. Ona će svu nakupljenu depresiju elegantno prebroditi dajući joj osebujan pečat maštovitim poetskim sintagmama. Ona naime ne može pobjeći od sebe – pjesnikinje:

„Svatko na Zemlji ima svoju putanju, pomislila sam. Samo su neke jako krivudave. Odvratila sam joj:

– A može li itko biti siguran i u putanje koje su godinama pravilne? Postoji li itko ili išta što se ne bi moglo barem jednom spotaknuti?

Nedavno je moj dvoglavi zmaj koji u to vrijeme još nije bio izgubio svoju drugu glavu, gledajući dokumentarac o planetima, gotovo kao dijete upitao:

– A može se Zemlja spotaknut’ ?“(Dvoglavi zmaj)