Smijanje sirotinji

Premijera Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica, koju je na zadarsku prilagodio Živko Nižić prema izvorniku koji je na dubrovačkom 1800. napisao Vlaho Stulli, izvedena 2. ožujka u zadarskom HNK u režiji Dražena Ferenčine, otkriva moć smijeha u vremenu smijehu nesklonu. Davnašnja bijeda, težak život, mnogo djece koja su ono što im i roditelji, preživljavanje uz pomoć prostitucije – zar su drukčiji od globalnih nesreća, potresa, gladi, siromaštva i besperspektivnosti današnjega doba, kojemu je smijeh sve manje smiješan. Iako današnji čovjek čezne za smijehom, naše ga vrijeme ubija, jer kako se smijati kada se mora biti zdvojan nad industrijom šokova koja smijeh odgoni i od tamo odakle se čini nemogućim odagnati ga. Unatoč tomu ili upravo zato zadarska predstava proizvodi smijeh.

Prizor iz predstave

I to s razlogom koji se zove adaptacija, prilagodba, prevođenje na zadarski govor – neku mješavinu gradskoga, bodulskog i ostataka talijanskoga, na jezik „koji još u odjecima postoji, ali je sigurno bio prepoznatljiv i stabilizirao se u godinama nakon Drugoga svjetskog rata“, kako piše prevoditelj Nižić. Pridodaju li se tomu domaći toponimi koji su i simboli grada kao što su: Foša, Muraj, Arbanasi itd., s pomoću kojih se dešifriraju, a time i umnažaju značenja koja evociraju uspomene na nekadašnja vremena, živote kvartova, ulica i karakterološke osobine likova Stoše od Foše, onda je smijeh zajamčen.

Osim što ju je preveo, Nižić je zadarsku Katu Kapuralicu iliti Stošu od Foše i sadržajno obogatio; „ugradio“ je u nju neke zadarske posebnosti, neke mrtve i žive ridikule, zatim lik znamenite zadarske prostitutke Gracijele, što predstavu čini zadarskom i itekako pridonosi kvaliteti adaptacije i predstave u cjelini.

Nižić je u svemu uspio dubrovačku Katu Kapuralicu među Vratima od Peskarije učiniti zadarskom i pritom ne izgubiti ništa od orginalne životnosti te komedije. Njegova Stoše od Foše potvrđuje veliku baštinsku vrijednost te „mračne, okrutne komedije“, čiji prigušeni i glasni smijeh odolijeva vremenu, ono što je bilo smiješno prije više od dva stoljeća, ono arhetipsko, i dalje se potvrđuje i ostaje neprolazno.

Stullijevi likovi – situirani u siromašnu dubrovačku/zadarsku obitelj s margine društva, s njegova dna, koja se u neimaštini razmeće bogatstvom brutalnih fizičkih i verbalnih odnosa, te naturalističkim i priprostim ponašanjem; psovkama, prostotama i uvredama – i danas su teatarski živi. I u našem vremenu taj svijet s ruba egzistencije muku muči sa životom koji ma kako bio težak i bezizgledan nije lišen proplamsaja ljubavi, nade i svega onoga što te ljude čini ljudskima i onda kada samo slijede svoje atavističke porive.

Uz spomenute prevoditeljeve „ugradbe“ u tekst i redatelj je u predstavu „ugradio“ jedan poetični san o izobilju, Šimin, koji Šiminu stvarnom životu – rastočenu svadljivom ženom, neimaštinom, alkoholom i djecom, od kojih mu je sin Pino retardiran – daje nadu. Iako ta scena vuče u melodramu, u njoj ne zaglibi jer je „posljedica“ Šimine žudnje za boljim i sretnijim životom.

Redatelj je predstavu gradio na životnosti teksta, dinamici replika, na oprečnostima likova i njihovih karaktera, a osobito na igri glavne glumice Jasne Ančić. Razlomivši scenski prostor na tri razine (funkcionalna scenografija Dinke Jeričević) znalački ga je iskoristio i predstavu dinamički razigrao te mu je publika ne samo gledatelj nego i glumac kojega Stoša verbalno napada. Jasna Ančić uronila je u Stošu, rastvorila joj utrobu iz koje njezina narav sikće, vrijeđa, psuje, maltretira, ogovara, zdvaja nad sudbinom, hvali se da joj je tijelo „ko u verđinele“ iako je rodila sedmero djece, ženski se nadmeće s kćeri Perkom, koja u mnogome slijedi njezin život.

Muž Šime nikako se ne uspijeva suprotstaviti njezinoj jezičavosti. Jer je nemoćan nadvikati Stošu – a nemoćan je jer je bogobojazan, jer se „srami svita“ – Šime je čas bijesan, čas rezigniran, čas očajan, čas samosažalan, čas je mrzi, a čas suosjeća s njom, čas galami, a čas gestikulira... Ne ostaje mu ništa no da trpi i katkada se napije.

Ferenčini je uspjelo napraviti dinamičnu, is-kri-čavu i kreativnu ansambl-predstavu visokih glumačkih dometa. Glumački dominira izvrsna, briljantna Jasna Ančić u ulozi Stoše. U svakom trenutku ona predstavu pokreće i njome vlada, daje joj ritam, ona je u svakom trenutku Stoše, sve se prelama i zrcali u njezinoj kreaciji. Uz nju se uvjerljivošću i spontanošću osobito ističe Silvio Mumelaš (Pino), koji odlično igra poludebila Pina. Mirko Šatalić uvjerljivo je predočio kompleksnost Šime, njegovu trpeljivost, muku, stid i brižnost oca obitelji. Žana Bumber (Perka) zračila je željom za bijegom iz obitelji te žudjela muža koji će joj otkriti bolji život. Djetinju zaigranost, nezrelost i prihvaćanje svega što je okružuje pokazala je Paola Slavica kao Pavica. S istančanim psihološkim nijansama ulogu Gracijele odigrala je Anđela Ćurković-Petković. Zanesen strastima lik Điva odigrao je Vinko Radovčić. Venci Jurin bio je autentični oriđinal. Mimi od Zadra plastično je predočio nekoliko likova, a Valter Šarović bio je uvjerljiv Notaio. Funkcionalne i dojmljive kostime kreirala je Marija Šarić Ban, glazbu Nebojša Lakić, a svjetlo Ivo Nižić. Sve u svemu predstava visokih dometa.