Šetač modernom, putnik postmodernom

Nova knjiga eseja Zorana Kravara Uljanice i duhovi, objavljena prošle godine, pobudila je zanimanje među svima koji se u Hrvatskoj bave književnošću i promišljanjima kulture. Ne samo zbog činjenice da je njezin autor redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost koji iza sebe ima više eminentno književnoznanstvenih djela u kojima se bavi barokom (Nakon godine MDC), stihom (Tema „stih“, Stih i kontekst) i književnim kretanjima na početku 20. stoljeća u europskom (Antimodernizam) i uže hrvatskom kontekstu (Svjetonazorski separei) nego i zbog činjenice da je nova knjiga žanrovski posebna. Riječ je o svojevrsnoj intelektualnoj autobiografiji, u kojoj se, prema riječima autora, „slobodno prepleću spoznajni interesi kulturnopovijesne esejistike i memoarski diskurs“.

Sedam Kravarovih eseja nastalih u proteklih šest godina (2005–2009) i prvi put objavljenih u knjizi predvođeni su Panskom glazbom, koja naslovom ukazuje da su glazba i (putem Krležina Pana) književnost autoru najzanimljivija mjesta tematskoga polja (anti)modernizma kojim se proteklih desetak godina najviše kreće. Prilično uvriježene metafore polja i kretanja koje intelektualni interes opisuju kao put ili traganje u Kravarovoj knjizi često bivaju konkretizirane i stoga su osobito pogodne za prikaz tekstova koji su, kao što piše u pogovoru, okupljeni u knjigu ponajprije zbog slične forme. Uvodni esej započinje povijesnim trenutkom otvaranja Krležine pisane ostavštine nakon višedesetljetnoga čekanja i s finom ironijom dotiče se niza asocijacija i događaja vezanih uz čitanje Krleže, od školskog do akademskog, pri čemu oživljavaju „uspomene na nekadašnja čitanja“. Jedna je od takvih memoarsko-asocijativnih veza i vožnja autobusom na znanstveni skup o Krleži, tijekom koje započne rasprava o jednom njegovu muzikalnom opisu planine, na što se Kravar nastavlja ovako: „Mislim da me je baš taj putnički doživljaj, u kojem su se obrisi prekosavskoga reljefa pretopili sa sjećanjima na Krležinu dnevničku prozu, potaknuo da shvatim koliko je za Krležina djela važan motivsko-stilski kompleks koji bi se mogao odrediti kao spacijalizacija glazbe ili, obratno, kao muzikalizacija prostora.“ Ta rečenica može poslužiti kao uzorak inovativnog pisanja koje je, uz doprinos stručnim temama poput intermedijalnosti ili povijesti ideja, ujedno i najveća vrijednost knjige.

Masa i misije naslov je drugog eseja, koji se poigrava diskursom književne recenzije u smještanju Pobune masa Joséa Ortege y Gasseta među svjetonazorske sklopove dvadesetog stoljeća. Početak teksta ponavlja motiv autobusa, u kojem ovaj put sredovječni muškarac i starija gospođa raspravljaju o aktualnim demonstracijama koje povlače asocijaciju na masovnost i Pobune masa. Asocijacija je, odgovarajući narativnom kontekstu vožnje javnim prijevozom, osobna, ali i vezana uz situaciju: „Tko je, poput one gospođe ili mene, živio dovoljno dugo, zacijelo se sjeća socijalističkih funkcionara koji su u prigodnim govorima tvrdili kako njihova stranka ‘predvodi mase’ ili da ima ‘podršku u masama’, što se u ono doba smatralo političkom legitimacijom.“ „Ono doba“ odnosi se uglavnom na šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća, doba autorova intelektualnog sazrijevanja, čiji se Zeitgeist kao zanimljiva usputna tema provlači cijelom knjigom, a najviše u završnom eseju, istoimenom knjizi: „Kad sam kasnih šezdesetih došao u Zagreb na studij, nadobudnu studentu Filozofskog fakulteta moglo se dogoditi da u jednoj godini sjedi u seminaru Gaje Petrovića o Heideggerovu Bitku i vremenu, odsluša predavanje Milivoja Solara o Beckettovu Godotu, u kinematografu vidi Bergmanovu Personu, u Umjetničkom paviljonu razgleda kolektivnu izložbu sa samim apstraktnim kompozicijama u obama krilima, a uz to se još u Kolu, Mogućnostima ili u Telegramu načita hermetične razlogovske lirike. Duhu koji je strujao iz tih izvora bila je svojstvena obuzetost privacijom (...)”

Pozicijom središnji esej knjige, Iz strukovnoga najamništva, slično eseju o Pobuni masa razlaže (u oba smisla tog glagola) ustaljene oblike stručnog diskursa, u ovom slučaju enciklopedijske natuknice. U vremenu koje se dvoumi treba li dati prednost enciklopedizaciji znanja otvorenog ili zatvorenog tipa (npr. Wikipedia ili Encyclopedia Britannica), ali samu enciklopedizaciju ne dovodi u pitanje, otrežnjavajuće djeluje pomalo ispovjedna rečenica: „Naći će se mojih tekstova i u zbornicima u koje sam gubio povjerenja još dok sam za njih pisao, mojih predgovora u nepotrebnim knjigama, a mojih potpisa u svescima edicija o kojima nemam dobro mišljenje.“ Uz iznimku završnog eseja, koji daje svojevrstan sukus svih u knjizi obrađivanih tema i motiva, Uljanice i duhovi sadrže još tri eseja koje povezuje interes za glazbene teme i skladatelje (Karol Szymanowski, Richard Wagner, August Halm), no i kroz njih se provlače eklektični intelektualni interesi poput moguće najave promišljanja postantimodernizma odnosno antipostmodernizma u Razodgajatelju.

Parafrazirajući naslov jednog ranijeg Kravarova teksta koji se bavi lirskim subjektom, može se reći da autor u ovoj knjizi nije dopustio opoziv (biografskog) subjekta koji osobnim iskustvima prožima i nadopunjuje tekstove koji se uglavnom bave temama (anti)modernizma, (filozofije) vitalizma, svjetonazora različitih razdoblja dvadesetog stoljeća, književne i glazbene kritike. Dosljednim i nenametljivim polaženjem od vlastitog iskustva Kravar pisanjem pokazuje da uloga „jednog od naših vodećih intelektualaca“ (s ovitka knjige, pod oznakom edicije „Velimir Visković bira za Vas“) u postmodernom diskursu može slijediti paradigmu šetača (flâneura), intelektualca u prostoru modernizma. Postmoderni intelektualac svjesno je neodvojiv od urbanoga prostora u kojem živi i djeluje, a koji je možda alegorijski označen sredstvima javnog prijevoza koja se u knjizi učestalo spominju (autobus, tramvaj, vlak, putnički katamaran). Ipak, Uljanice i duhovi zaključuju se šetnjom suburbanim prostorom u kojoj šetač, razmišljajući apstraktno i bez moraliziranja, svoja promišljanja i intelektualni rad predstavlja kao rezultat „podjel[a] u idejnom polju moderne“, koje imaju i svoju dobru stranu: „bez njih ne bi bilo svjetonazorskoga izletništva, koje je, kako sam pokušao svjedočiti u prethodnim poglavljima, fina intelektualna zabava, a kadšto i izvor estetičkih dojmova“. Isto zapažanje može se uzeti kao polazište za prosudbu cijele knjige i njezina doprinosa stručnim temama.