Politička propaganda i dnevnik

Novootvoreni muzej suvremene umjetnosti igrao je na sigurno kada je za prvu fotografsku izložbu izabrao djelić stvaralaštva Toše Dapca. Za izložbu Riječki dnevnik vrlo je važan kontekst i okvir u kojem se pojavljuje. Naime, kao što je za Muzej suvremene umjetnosti bilo logično da to bude Tošo Dabac i za druge po redu Dane fotografija Arhiva Tošo Dabac, bilo je logično da će se odigrati upravo u novim prostorima Muzeja, koji se u proteklih nekoliko godina zajedno s Arhivom i skrbio oko goleme ostavštine od više od 400.000 Dapčevih negativa i zajedno s njim i započeo promoviranje ostavštine i fotografije uopće.

Drugi dio konteksta i okvira jest da nisu prezentirana najpoznatija djela Toše Dapca nego su, kao i na prvim Danima Arhiva, pronađene one njegove fotografije koje su na tragu pomaknutog i istraživanja.

Na Prvim danima Arhiva izložene su malo viđene Dapčeve fotografije koje su se načinom fotografiranja približavale Novoj objektivnosti, dok su Drugi dani izložili mali kuriozitet pronađen u ostavštini u Ilici 17. Riječ je o povijesnom i o dnevničkom elementu, a to su sljedeća dva ruba okvira i konteksta ove izložbe. Povijesno i dnevničko dobitna su kombinacija, uz samo naoko kontradiktornu činjenicu da dnevnički element stoji uz rame još jednom elementu konteksta, stalku sama okvira izložbe, jer – riječ je o naručenim fotografijama.

Tošo Dabac je 1946. bio u pratnji međunarodne komisije koja je trebala utvrditi pripadnost istarskih krajeva Hrvatskoj. Od tisuću negativa koje u dnevniku spominje da je snimio između 28. veljače i 13. ožujka 1946. u Rijeci, pronađeno je svega dvadesetak fotografija. Mjesec dana poslije Tošo Dabac snima i po cijeloj Istri, Pazinu, Motovunu, Rovinju, Višnjanu. Riječki je dnevnik dakle dio istarskoga, zanimljiv kao cjelina jer je praćen svakodnevnom pisanom dokumentacijom. Zanimljivo je da u tiskanoj monografiji koja prati izložbu autorica Jerice Ziherl i Marine Benažić fotografije koje su trebale dokazati pripadnost Istre Hrvatskoj i koje su prema tome dio pomno pripremljena propagandnog instrumentarija jugoslavenskih vlasti, dobro stoje uz Dapčeve dnevničke zapise.

Kupalište Slatina, Opatija, oko 1960.

Nije riječ o onome što često rade umjetnici, da uz naručeni rad naprave i poseban dio za sebe same, umjetnost koju poslije pokazuju. Dapčeve fotografije Riječkog dnevnika upravo su dio naručenoga propagandnog posla. Razlog je tomu činjenica da je Tošo Dabac vjerovao da je Istra dio Hrvatske. Vjerovao je u ispravnost svoje istarske misije, otežane birokratskim, organizacijskim i tehničkim zaprekama koje opisuje u dnevniku. Nema prijevoza, ni dovoljno jugolira, niti drugovi znaju što treba fotografirati, čekaju odgovore i naputke od drugih drugova i još neprestano pada kiša – to su okolnosti koje opisuje u zapisima koji stoje uz dva strojno tipkana pisma na kraju monografije i koji su također mogli jednako biti pokazani i Centralnom komitetu i stajati kao nečiji dnevnik. Razlikovanje privatnog i javnog možda prestaje kada vjerujemo u ono što radimo, stojimo iza toga i dajemo svoju osobnost tom radu.

Meka difuzna svjetlost, sjene, savršena kompozicija, fotografiranje s distance, s malo povišena mjesta iz desne dijagonale, sve ono što čini Dapčevo prepoznatljivo majstorstvo u Riječkom dnevniku moglo bi se pročitati i kao intimni zapis. Fotografije koje obuhvaćaju dvije cjeline, užega gradskog središta i starogradske jezgre te riječke luke, moguće je čitati i kao sličice koje čine stvarnost, jednako kao i unutarnji san šetača, njegov dnevnik.

U vrijeme kada se fotografija tek oblikovala kao umjetnost, daleko prije poplave fotografskih dnevnika, ili subjektivnih fotografija kroz snapshotove, nastale su fotografije iz propagandno-povijesno-dokumentarističkog konteksta, a ipak kao preteča fotografskim dnevnicima.

Brojna predavanja i radionice održane su u sklopu Dana fotografije Arhiva Toše Dapca sa svrhom promoviranja fotografije, pa su tako podučavali i govorili brojni fotografi, kustosi i predavači, npr. Mijo Vesović, Boris Cvjetanović, Ana Opalić, Ivan Ladislav Galeta, Iva Prosoli, Sandra Križić Roban, Brane Kovič, Željka Čorak, Ivan Karabelja, Darijo Petković, Leila Topić i Sofija Silvija.